Zaim Azemović: Manja i Zulumćar

– Mrziš li sada Ljutviju?

– Ne, ne mrzim – i zazinu još nešto da kaže.

– Ožednio sam – reče pridošlica.

Manja izađe iz sobe. ”Ljubičice” – šapnuh u sebi. Zagledah se u ruke, odakle mi ta riječ. Od prisutnih je niko ne izgovori, nije iz sjećanja. Naposljetku, ugledah prslotinu stakla na pendžeru, oblijepljenu parčetom novine. Sa nje sam pročitao tu riječ. Pogledom pređoh po sobi, po prostrtom ćilimu i jastucima zastrtim ivicom sobe, posijedali svojte, rođaci i komšije, sa kojih su titrale boje.

– Lak klas ove godine – reče domaćin.

Manja otvori vrata i uđe. Voda joj se presipala preko ivice čaše po ruci:

– Ne, ne mrzim – ponovi, iako bijasmo u drugi razgovor zašli.

– Koga, Manjo? Ha, Ljutviju?!

Kamen te ubio, ti nikoga ne mrziš. Manja sjede. Snebivljivo poče da zaviruje u dlanove, ucrnjele i natekle od pšeničnih vlati koje je danas halovito predohvaćala i žnjela, rukohvatima po njivi pisala priču o sudbini svoga života. Gore, preko čela, gdje je briga kao olovkom izvukla prerano dvije crte bora, narastale su kapi znoja, koje su se slivale i stapale sa suzama.

– Da mi je da zaredim, svim djevojkama amanet da učinim da se za pijanice ne udaju.

– Neka toga, Manjo – reče joj otac.

Ona poveza zaplamtjelo čelo mahramom.

– Idi, Manjo, u drugu sobu, isplači se – reče joj majka.

Gledao sam kroz prozor. Preko njive gonili su se talasi žita i sjenke oblaka. Još mi je u ušima brujala Manjina priča, od koje smo svi zaćutali kao da nas je riječima kao teškim kamenjem izranjavila po duši:

– Ham, ham.

– Šta hoćeš tu, Manjo?

Manja zatrese psećim lancem kojim je bila svezana za stablo kruške. Susjetka koja je bila pošla na jutarnju mužu stajala je pored Manje sa čuđenjem, držeći štruglju u ruci. Spusti štruglju i kao da se okameni.

– Prođi – reče joj tiho Manja. – Ljutvija me ovdje svezao.

Gore, na staklu prozora kuće, Ljutvija lupnu rukom o ćerčivo, daje joj znak da laje.

– Ham, ham.

Manja skupi šaku vlati, povali je u njivu i jedna krupna suza otkide joj se sa brade:

– Obećala sam mu se ka’ djevojka i osam godina sam ga čekala, dok je došao iz zatvora, i pošla za njim, bez pristanka roditelja, u to daleko peštersko selo.

– Šta, bio je i u zatvoru?

– Jeste, za neke ratne krivice je odgovarao… Jednom mi reče: Hajde da te vodim u rod. Prešli smo jedno selo i došli do rijeke, kad on meni: – Manjo, svlači se! – Kako svlači, jesi li trijezan? – Svlači se kad naređujem, pištoljem ću… Ja svukoh bluzu. – I džemper – reče. – I dimije! – naredi. – Sve on to smotulja u zavežljaj, đipi na konja i zamače u granje. Ostadoh samo u spavaćici. Kukavica ja ako me ko vidi! Bosa zađoh u šumu dalje, dalje od puta. Stidjela sam se od drveća, kao da je pružalo dugačke lisnate ruke prema meni. Mislila sam: do mraka ću čekati, pa onda da se vratim. Vazdan sam strepjela da me čobani ne nađu. Kroz granje gledala sam nebo i čudila se svojoj sudbini, ali se ni jednom u meni nije začela misao o osveti. U sumrak krenuh muževljevoj kući, kada preda mnom, panj se pomače… ”Ljutvija”! Znam da sam utonula u dublji mrak od njegovih udaraca i prije nego sam pala u nesvijest, čula sam njegove riječi: „Ne dolazi mi više kući”. Stigla sam teturajući do njegove kuće. “Ne smijem unutra”. Zgrčila se za plotom, kad Ljutvijin otac, svekar mi, izađe iz kuće, dođe do ograde gdje sam se šćućurila. Mokri…

– Koja si ti to tu? – saže se on preko ograde.

– Ja, adžo.

– Šta ćeš tu?

– Izagnao me Ljutvija.

– Hajde sa mnom unutra.

Kad uđoh u sobu, pri svjetlosti lampe tek vidjeh da mi je krv tekla niz prsa i pokušah noktima rumene ljuspe sa odjeće da odvajam. Lutvija je ležao u krevetu, poturivši dlanove pod zatiljak, a laktove ljuljajući iznad glave. Kad mu otac izađe iz sobe, reče:

– Šta, ti se opet vratila… Opet ću te ja… Dođi ovamo! Svlači se! Lezi ovdje! Svu noć laj na lampu! Čas me nagonio da urlam ka‘ arnautski pas: auu, auu, čas kao mali kudravi psi minike: mimm, mimm… To mu se lajanje odnekud uvrzlo u glavu. Otac ga kune iza pregrade:

– Ej, sine, ne muči toga Božijeg roba, grehota ti je. I tebe jednog nemao kad ne valjaš!

– Lezi ti, stari tamo i ćuti, da te ne vučem za bradu!

Kolonu suza ispod trepavica sravnaše Manjini dlanovi. Pokupih svoje stvari u odsustvu njegovom i pobjegoh kod svoga oca. I, zamislite, tvrdih očiju, dođe i on za mnom. Moji su kosili u jednoj livadi preko brda. Ne znam ko im je kazao, tek oni pobacaju kose, pa prsnu ka kući. Počeše uskakati u avliju gdje je on bio, čekao me pred zaključanim vratima. Čuh – puče kolac. Istrčah. On se valjao po zemlji dok su oni na njega kidisavali. Legoh na njega, da ga svojim tijelom zaštitim, razlomili bi ga. On se iskoprca, pa preko plota pobježe na vrat na nos. Oni produžiše mene da biju, psujući me:

– Zašto ga braniš?! Nijesi ni ti bolja od njega, našla vreću zakrpu! Kad vidiš da neće ni da te drži, ni da te otpusti, već te zlostavlja…

Ljudi su nas izmirili, zatrudnjela sam i rodila djevojčicu Mirsiju. Ali, eto, on me navrh pola godine i od djeteta odvojio i najurio. Ah, jadna ja! Sinoć sam sanjala kako se ona gora na brdu više Ljutvijine kuće sva osušila, osim jedna mladica i na njoj dva zelena lista, a za tu grančicu srnče svezano. Priđoh da mu popustim oko vrata stegnutu žicu, a ono gladno, gladno, prstom da ga probiješ. Izvadih dojku, prinijeh da ga podojim jer se srnče odnekud obrete da je Mirsija…

– Zaboravi djevojčicu – reče joj otac. – Ti ćeš se opet udati.

– Ne, ne mogu. Samo da je znaš, da si je vidio, kao gruda taze snijega: niz čelo čisto k’o srča, kosa crna u pramenovima pala… Kosa, veđice… A da je čuješ kako graji, guče: “grr”, “buu”, “maa”.

Izašao sam na ulicu da pobjegnem od probuđenog nemira majke odvojene od djeteta. Prisjetih se davnašnje priče, da i sunce i mjesec stanu od tuge siročadi koja ostaju bez jednog roditelja zbog razvoda i nesloge u braku. Činilo mi se da negdje, odnekud, dopire do mene plač osiroćene djevojčice.