Ponovo sam u mom gradu i ne znam kuda da krenem. Razgledam okolo i ne primjećujem nikakvu sličnost sa onim gradom od prije dvadeset godina. Svuda su ruševine ili tek izgrađene zgrade, nigdje ništa poznato. U dijelu grada gdje je moja kuća, a u kojoj odavno žive neki drugi ljudi, bio je drvored lipa sa obje strane ulice.Lipe koje su bile poznate uu cijelom gradu i zbog kojih su ljudi iz drugih mijesta dolazili da ih mirišu. Bio je juni i mislila sam da će me miris lipe dovesti do moje kuće. Uzalud sam tražila pogledom i pokušavala osjetiti miris.Na trenutke bi blagi povjetarc donosio slab miris koj je u istom času nestajao ili se to samo meni činilo. Jedna starija gospođa je stala pored mene i upitala me koga tražim, rekoh da tražim Prvomajsku ulicu, onu sa najljepšim i najmirisnijim lipama na svijetu. ”Ne postoji takva ulica ovdje ” rekla je žena. ” Kako ne postoji, postoji naravno”..” Ne, ne, ne postoji ”..” Ali ja sam rođena ovdje, živjela u toj ulici, mora biti tu negdje .” ” Ništa ne mora biti”, rekla je gospođa i otišla.
Šta sad da radim, koga da pitam. U trenu mi padoše na pamet Kišovi ”Rani jadi” i rekoh sebi ” Bože dragi, oni su posjekli lipe kao Kišove kestenove” i ” možda su posadili luk ili grah”, ali to je nemoguće, zašto bi to radili, pa te lipe su bile simbol moga grada, zbog tih lipa su nas iz ulice zvali ,,lipnjaci” a djevojke su mirisale na lipu i mladići bi se šalili sa nama govoreći ” evo ide čaj od lipe”, ne, ne može biti da ih nema…Krenula sam osvrćući se i ne vjerujući u ono što vidim.i Zastala sam ispred kuće u kojoj je bila pekara.Ušla sam unutra i ljubazno pozdravila mladića koji je prodavao hljeb. ”Dobar dan, znate li gdje je ulica Prvomajska, znate, ona sa lipama”? ”Ne postoji takva ulica kod nas ”. ” Postojala je prije dvadeset godina” , rekla sam.
” Prije dvadeset godina, e, moja gospođo, davno je to bilo ”, rekao je mladić, ”ja sam došao kao beba u ovaj grad sa roditeljima i ne sjećam se da su mi ikada pričali o ulici lipa, ne, siguran sam”.
” Hvala i doviđenja.”
Izašla sam misleći u sebi da sam poludjela, šta se ovo dešava.
Pored mene je prošao stari čovjek, sa psom i zastao, pogledao me. Prepoznadoh ga, moj komšija Stojan, učitelj. ”Dobar dan učitelju Stojane, kako ste, sjećate li se mene”, upitah.
” Da, sjećam se, kako se ne bih sjećajo, pa nisam toliko star, hehehe”, rekao je smijući se.
” Ti došla, kada si došla, kod koga si, jesi kod Marice svraćala”?
” Došla, da, nisam bila kod Marice, ma ne mogu da se snađem komšija, šta je ovo, gdje su lipe, šta se desilo ovom kraju”?
” Desilo se vrijeme neljudi, vrijeme razaranja, vrijeme svega nevaljalog, eto, to se desilo”, rekao je tiho i ljutito.
”A lipe, šta se desilo lipama”.
”Posjekli ih, kažu da tako puno lipa smeta ljudima, jak miris, guši, eh, a onoliki barut i dim i mržnja i ubistva i krv, ne smetaju ljudima, ne guše ih sramota i grehota”, govorio je učitelj ljutito…” ”Nego dušo, idi ti odakle si došla, ovdje nemaš šta tražiti, posadi sebi lipe negdje drugo pa miriši i čuvaj ih od sjekača, uništitelja svake vrste”, pozdravio se učitelj i otišao odmahujući glavom.
Krenula sam i ja prema mjestu gdje sam ostavila auto, usput sam na trenutak osjetila miris lipe, nasmijah se, da, ipak nisu mogli ubiti taj miris koji u vazduhu titra godinama.