Nikola Ćorac
KAD HOĆU PORED TEBE
Kad hoću da pobjegnem
dođe mi da se sklonim
među tvoje
dlanove.
Da se smirim u tvom pogledu.
Da umirim ovaj
drhtavi skelet
tvoplotom tvog tijela.
Da progledam na tvojim dlanovima,
da prohodam tvojim prstima.
Da pored tebe budem sve djetinjastiji,
da u noći upijam svjetlost
filozofiram, izgovaram
riječi antičkih mislilaca
prekriven samo čaršafom.
Samo lezi pored mene.
Ma gdje bili, na bilo kom mjestu
u bilo kom gradu,
kao one noći u Baru,
pusti da vjerujem da ću živjeti vječno,
I neka nam se upletu kovrdže.
Nek se izmiješaju kao zrna u pješčanom satu:
zajedno se okrenimo naglavačke.
Da te volim poput ptica.
Da se pored tebe pretvorim u vjetar
i uznemirim ti kosu
i pomutim misli.
Da pored tebe oživim
sve neostvareno.