Redakcija UPOZNAJ BOSNU… KROZ NJENE VELIKANE
Mehmedalija Mak Dizdar
(Bosna jedna zemlja imade)
Načela se peta decenija od kada je tek što je bio ušao u šestu deceniju „zauvijek“ otišao Mak Dizdar, a njegova poezija je jednako interesantna književnim teoretičarima, kritičarima, poetskim istraživačima, mladim, a i onim starijim. Što bi naš narod rekao velik pjesnik (velikan) – veliko i interesovanje.
O ovom velikanu poetske riječi želim nešto (na)pisati, prenijeti, da to bude prilog o velikanu Bosne. Zbog prostora ovdje neću pisati o Makovoj biografiji, ali ću one koji žele više (sa)znati o Maku uputiti na Wikipediju, i na portal Avlija.me.
Pisati o Maku Dizdaru znači pisati o čovjeku čiji stihovi približavaju srednjovjekovnog čovjeka i dovode ga u naše vrijeme, da zajedno nastavimo razgovor o Bosni i njenoj sudbini, o vremenima koja si, ipak neprolazna.
„Pred posljednjim stvarima može se napisati samo nešto kratko, bitno i nešto što treba opstati“, kazao je o epitafima i poeziji Maka Dizdara koja iz njih izrasta akademik Tonko Maroević na predstavljanju dvosveščane monografije posvećene tom bosanskohercegovačkom pjesniku.
Prestavljajući izbor pjesama „Slovo Makovo“ i zbornik kritika i eseja o njegovoj poeziji „Slovo o Maku“, Tonko Maroević, koji ima pola stoljeća dugo čitalačko iskustvo Dizdarove poezije, reći će da je Dizdar stežući svoj izraz na bitno dobio nešto što je starije i dublje od nas i što nas, čitatelje, poziva na reviziju vrijednosti. Prvi njegovi stihovi, ispisani od ruke devetnaestogodišnjaka, prštali su od svježine i vitalizma, a s vremenom su dosegnuli melanholičnu i mističnu crtu, upravo ono što prepoznajemo kao dizdarevsko.
Profesorica komparativne religije sa Sveučilišta u Torontu Amila Buturović tvrdi da su prije „Kamenog spavača“ Maka Dizdara stećci imali malo mjesta u bosanskom pamćenju i prisvajale su ih jedino ovce na pašnjacima, a nakon što je on svojim poezijom s tih srednjovjekovnih, nadgrobnih spomenika skinuo prašinu, oni su postali točka usidrenja bosanskohercegovačke kulture. U njegovim stihovima, dodala je, dišu i govore različiti glasovi, od biblijske egzegeze i iknografije do etnologije i folklora, no od toga nije nastala kakofonija već skladna simfonija.
Iz ovoga se može zaključiti da je Mak Dizdar uspio kao pjesnik arheolog rekonstruirati daleki izgubljeni svijet i odgovoriti na njega, smatra Ervin Jahić, a njegova nas poezija uči da prošlost nije iza nas već nama pod nogama.
„Slovo o Maku“ i „Slovo Makovo“ je sadržajno bogato, a grafički uspješno opremljeno izdanje rezultat projekta Fondacije „Mak Dizdar“ koji je pokrenut 2007., kada se obilježavalo 90 godina od pjesnikova rođenja.
Drugi sloj Dizdareva introspektivnog poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci „Koljena za Madonu“ (1963.), koja razrađuje senzualni nacrt poeme „Plivačica“ (1954.), izbija poetski izraz panerotizma, karekteriziran orijentalno, ali generički zapravo lociran u alhamijado kompleksu.
Riječ je o književnosti pisanoj arabicom bosanskim jezikom, koja datira u Bosni od 16. stoljeća, a obuhvaćala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični pa do petrarkističkih suzvučja. Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u 16. stoljeću živio u Visokome i pjevao o „duši zaljubljenoj“ kao kaplji „apsolutne ljepote“ mogli bi se držati motom Mak Dizdarove ljubavne poezije.
Mr. Velemir Milošević pjesnik, urednik/poet, editor, žurnalist, rođen 1937. godine u Verici Kosovo, a umro 2004. godine u Sarajevu, povodom tri decenije od smrti Maka Dizdara napisao je tekst: BUĐENJE KAMENOG SPAVAČA, a koji je posvetio mladima. Ovaj tekst je objavio „Most – časopis za obrazovanje, nauku i kulturu“ 2001. godine u Mostaru.
Kada sam (pro)čitao ovaj teksti, a koji me podsjeti na „đulistan“ isprepleten između „kamenih spavača“ odlučio sam da ga u cijelosti prenesem, kako mladima, tako i starima koji vole da čitaju i upoznaju one pisce koji su nas obilježili.
„Vjetar nad Radimljom. Kao nekad, i sad. Vjetar i dažd. A na stećku sunce uklesano. Sunce i čovjekov otvoren dlan. I oko pjesnikovo, vidovito, da to ugleda. I duh pjesnikov, da to udahne – i duh i dah. Iz tmice i nesanice, iz tmine i nespine, da se probudi. Tako je činio Mak.
Neki struj je kroz nas prolazio onda, one 1971. godine, kada smo se među stećcima sjećali pjesnika i njegovih Dobrih Bošnjana. Neki muk u nama, i okolo nas – neki neiskaz. I ko prije da progovori, čovjek ili kamen. Neki skamenjeni govor u nama izrasta u gromade, u monumente, u stećke. Pa ponovo zanijemimo, zaćutimo, zajedno s njima.
Tako smo te jeseni, 1971. godine, kisnuli i ćutali na Radimlji. A tek koliko je vjetra i dažda prešlo preko Makove glave, dok je duboke i gorke svoje tišine, tiho prenosio kroz ovu srednjovjekovnu dolinu tišine i stišenosti, ovdje na Radimiji, u Stocu, Mostaru i širom svijeta.
Tišina mi uze riječ, osta još samo moj dah. Ali, nastavlja Mak:
„Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što nas njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.“
I svi smo ćutali pred tim slovom i pred tim kamenom. Hiljade glasova zatomili u sebi, uronili u dubine, utonuli s njime, pa progovorili potom, škrto i nemušto, osluškujući: ko to u nama, i iz nas, o nama, i svemu ovome, govori tako gordo i razborito. Svako je u sebi budio svog kamenog spavača i slušao šta govori.
Tada smo pokrenuli „Slovo Gorčina“, na inat ćupriji u Stocu. Tada sam počeo da pišem ovo što sada čitaš, vrli moj Čitaoče. Evo, sada, poslije svega što se od tada dogodilo, a dobro znamo i dobro vidimo šta se dogodilo, ja nastavljam svoj razgovor sa pjesnikom i stećkom.
Nije zanijemio moj glas. Samo mi je malo suho grlo. Suši se i puca i grlo Gorčinovo. Ali ipak – GOVORI, gorljivo i govorljivo.
Te, 1971. godine, na Slovu Gorčina, počeo sam ovako:
RADIMLJA – IZVOR POEZIJE
„Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu tajnu mogao da odgonetnem samo u sebi.“ (Mak Dizdar).
Tako je počeo pjesnikov govor s kamenom.
Razgovor začet u dubinama vijekova zapretanim u njedrima Bosne. Razgovor s njenim tišinama i šumovima vijekova koji su nad njom treštali i brujali. To hujanje vijekova ostavilo je tragove i pečate na sudbinama ljudi koji su pod ovim nebom hodili.
Tako je počeo pjesnikov razgovor s kamenom: podignut je kamen šutnje sa čela istorije – pjesnik pitao, a kamen odgovarao, o tome šta je bilo i kako je bilo u onim vremenima drevnim i dalekim. Pitao pjesnik o zemlji, pitao o čovjeku, da kamen otkrije tajne i odgonetne zagonetke prošlosti. Škrti kameni odgovori bili su tek nagovještaji za veliki razgovor o Bosni srednjovjekovnoj. Ali, i to je bilo dovoljno da saznamo još ponešto o nama i našim precima.
Na Radimlji kraj Stoca, toj čudesnoj nekropoli stećaka, evo, i sada stojimo nadneseni nad stećcima i stihovima pjesnika Maka Dizdara i na marginama vremena zapisujemo riječi odgonetanja i tumačenja bića i bitka Bosne i njenih davno prohujalih vremena. Davno prohujala, a vraćaju nam se, da nas još o ponečem pouče, da nam još ponešto došapnu
„Da vam je otvorena naša zemlja
zbog svih vaših potreba…
Da imamo mir s vama
kako su imali i naši stariješi
s vašim starješimi, u stari zakon“
(1247. – 1249. g.)
Tako je govorio stari Bošnjanin, dobri. Tako su pisani i njegovi zakoni odobru i dobroti, o slozi, miru i bratstvu. Ta vremena su bila slavna i ponosita, ali i teška i bremenita, sumorna i vihorna. Ponekad strašna i paklena, kao ovi Dizdarevi stihovi:
„Četvorica jednog vode
Jednog vode četvorica
Četvorica mrka lica
Preko vode preko žica…
Četvorica jednog broji
Čestiti se jednog boji.“
Iz dubine srednjovjekovne Bosne izgovoren je ovaj „Zapis“. A čuje se i do današnjih dana. Čuje se kako preko kičme Bosne tutnje ratovi, haraju hajke i horde, strada nedužni narod i raja. Tutnje ratovi oko života nedužnih i nevinih. A Bosna izranja iz tih teških srednjovjekovnih vremena, uvijek ponovo rođena, preporođena. Feniks – ptica, feniks – zemlju nosi kroz oliju. Nosi je kroz vihore, lomove i gromove, i vraća je ovdje odakle je ponijela, umivenu nebom i obasjanu suncem.
Listamo stranice istorije i sve više se uvjeravamo u to. Čitamo poeziju i sve bliži nam je taj Srednji vijek. Progovaraju veliki pisci i glasovi drevne Bosne slivaju se u naše glasove.
„Neraskidivo vezan za tlo na kojem je živio, za našu vlastitu korijeniku, za naše nebo, za naš život, za naš izraz, za naše vrijeme prošlo, koje se spojilo sa sadašnjim, Mak je pronašao opšteljudske sadržaje bliske svojim.“ (Meša Selimović: „Makova Bosna – prkosna od sna“).
Istina i biće Bosne u njenim je njedrima.
U njenom duhu su sve one dobrote i ljepote o kojima je sanjao srednjovjekovni sanjar. U njenom duhu je njeno vjerovanje i nadanje, sve dragosti i dragocjenosti koje su gajili i baštnili Dobri Bošnjani vijekovima. U njenoj duši, kao u škrinji, pohranjena je mudrost života i opstajanja, snaga odolijevanja i mudrog sporazumijevanja sa drugima.
Svaki stećak liči na čovjeka.
Pred nama stoji i gleda. Ćutke se ispovijeda.
To ćutanje postaje govor: treba zaćutati i slušati.
Jer, ima kamen koji umije da ćuti, i kamen koji umije da govori.
Slušaj i jedan i drugi.
Bosna je puna kamenih znakova života. Stećak je takav znak. Koliko ih je samo na Radimlji kod Stoca. Koliko li ih je u nama. Svako govori svojim jezikom i svaki ima šta da nam kaže. Škrto, ali razborito. Gorko, ali duboko. Na svakom je uklesana nečija sudbina, nečija životna istina, neka čitka i pitka misao života, izvjesna nad životom.
„Nikada ništa ne imah…
Nikada ništa ne nesta…
A dijelih“…
(Župan Medulin)
Stoje, tako, ti stećci, bijeli i zanevesani, kao grupa ljudi koji su se uputili na neki važan i dalek put. Stoje kao u predahu, između života i smrti zaustavljeni, zastali usred neprohoda, ti veliki putnici, zagledani negdje u daljine, a vezani za tu stopu zemlje na kojoj stoje. Umor je popao po njima, vidi im se po težini kojom dotiču zemlju. A čini se kao da su to bijele ptice, tek sletjele, i svaki čas mogu da rašire ruke i da odlete, da se nadviju nad životom koji je pod njima, da ga zakrile i sačuvaju za sva vremena u svome zagrljaju, u svome snu o vječnosti. U svome sanjanju o budućnosti.
Hoće li moći dalje ova družina, ovi ranoranioci, ovi sunčevih zraka kopljastih nosioci, raskriljeni po uzletima i vrletima srednjovjekovne, pomne Bosne. Hoće li zapljusniti talas Modre rijeke, da se osvježe, žednici. Pa da krenu dalje. Valja im još dugo putovati.
„Valja nam preko rijeke“, reći će jedan glasoviti među njima.
Jedna od najljepših pjesama Maka dizdara, da ne pominjem „Modru rijeku“, „Gorčina“, „Kosaru“, „Sunčanog Hristosa“, „Zapis o zemlji“, „Zapis o čovjeku“, „Smrt“ i mnoge druge, jeste pjesma „Kompas“ koja ima divne stihove o čovjeku i njegovoj zapitanosti, njegovom hodu ispod zvijezda. To su one zvijezde ispod kojih se goneta život i sudbina, zvijezde ispod kojih su hodili naši preci, a srce je bilo kompas koji im pokazuje put, da ne zaluta kroz vijekove:
„Gore je polarna zvijezda
A dolje Venera
Ovamo vjetar sjeverni
A tamo južni
Ko će mi kazati gdje je
Pravac ljubavi
A gdje Smrt“.
Odgonetajući i otkrivajući puteve kroz privide i bespuće te Bosne, sjajno je i svijetlosno putovanje svakog pjesnika, tragača i vizionara, svakog istoričara. To je kidanje zavjesa sa vidika koji se ukazuju, skidanje mrena sa očiju, otkrivanje vlastitog lica pred licima predaka. „Na putovima gospodnjim“, na padinama i uzvisinama mape i biografije rodne grude, pjesnik se našao u predvorju svoga doma, u bašti duha koju želi da obdjelava, da je sred i oplodi svojim stvaralačkim činom i činjenjem, našao se u srcu zemlje koja ga je rodila, za ponovno svoje u pjesmi rođenje.
I, putujući tako, budio je, usput, spavača pod kamenom.
Slušao njihove riječi i tek razbuđene šapate.
Prozborio sa njima i nastavio njihov govor, gorčinovski.
Pomno zapisivao jednu po jednu gorčinu, ili radost, sjetu, tugu, ili veselje, hvatao se u ono kolo koje je opleteno oko stećka, uhvatio se za ruke predaka i bez predaha nastavio njihov život i njihovu borbu, podijelio, tako, sa njima, njihovu i svoju sudbinu.
„Ase ležit vojnik Gorčin“, kaže Mak. „Tu mrtvi i sjede u travi/ i pjevaju“… dočarava Đakomo Skoti.
Tražeći sebe, nalazeći sebe, i prepoznajući sebe među Gorčinama srednjovjekovnnim jeste pjesničko i ljudsko traganje za korijenima, i širenje ruku iz te daleke prošlosti u uzlet u vremena sadašnja, i buduća. Tako nam Dizdarevi stihovi približavaju srednjovjekovnog čovjeka i dovede ga u naše vrijeme, da zajedno nastavimo razgovor o Bosni i njenoj sudbini, o vremenima koja su, ipak, neprolazna. Zapaziće to i Ćamil Sijarić:
„Cijelim svojim pjesničkim bićem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne Bosne budio je kamene spavače i pred nas ih kroz stihove svoje izvodio da nam kaže: „Eto, to su i takvi su bili oni što leže pod stećcima. U studen kamen ostao je zapis prkosa: „Neću istok, neću Zapad, ni Carigrad, ni Rim neću. Neću dogme i neću negve. Ni tuđi skiptar i tuđi oltar. Hoću svoju slobodnu baštinu…“
Zeleni pa plavi vjetar nad Radimljom. Spavaju ispod njegovih krila i nebesa čitava pokoljenja. Stoji nad njima vrijeme hitnuto u beskraj, a opet ovdje zadržano u ovoj oazi tišine. Mir je neki golemi pod pločom neba i pod pločom kamenom, znak života nekadašnjeg i trag, vidokrug ispod oko sunčanog koje nas gleda sa stećaka. Mir je to koji je u sebi upio silnu buku i tutanj vijekova.
Tek pokoja iskra zaiskri, pokoje slovo progleda sa kamena, pokoji znak života zazlati i proslovi, tek toliko da nam se javi, kao da se čovjek, uspravlja ispod kamena i staje uz nas, da nam se pridruži, da nas umnoži, da nas usluži i uzvisi u svom stoicizmu.
Bosna se tako uspravlja na noge. Uspravlja i sama o sebi progovara. Govori kako ne priznaje smrt, kako se i poslije smrti svakoj smrti suprostavlja. Govori tako kao da je to progovorio neko među nama. Naše riječi su na njenim usnama:
„Ako Kosaru sretnete
Na putevima Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju“
(Mak Dizdar: „Kosara“)
Od onih vremena, do ovih vremena, tek tren je, jedan. Od sna njegovog, do snova naših, čudesno sanjanje. Bosna je snovima odjevena. I staćeš tako pred stećkom, pred svojim sagovornikom, i nećeš znati je li to san ili je java, a neko tvoj te s tog kamena u oči gleda, u oči, u suočavanja. Golem je to sagovornik, i stamen je, i postojan: široko mu raskriljen dlan, a visoko uzvišeno čelo, ruka mu, gromadna, grli gromadu, grli rodnu grudu, pa bi i tebe da zagrli, i zadrži u svom čvrstom zagrljaju. Osjetiće, tada, struj i bruj zemlje, žar i čar duha njenog i mekotu i svilu duše, i bićeš jedan od onih koga je božanska ruka pjesnika dotakla.
Tako je na Radimlji. Tako je na mnogim mjestima širom ove divne zemlje, u kojoj su živjeli Dobri Bošnjani, Bogumili, koji će ti kazati sve o sebi – o tebi sve „Bosna jedna zemlja imade… Prkosna od sna“.
