INTERVJU SA OTPRAVNICOM POSLOVA AMBASADE UKRAJINE U CRNOJ GORI NJENOM EKSELENCIJOM NATALIYOM FIYALKA
Razgovarao: Božidar Proročić
Prvi tragovi ljudske civilzacije u Ukrajini sežu još u daleku prošlost prije 300.000 godina, kao dio Tripiljske kulture bronzanog doba (IV-III vijek p.n.e) i smatra se jednom od najstarijih kultura. Koliko je to značajno za istraživače, antropologe, istoričare?
Arheologija, antropologija i istorija su usko povezane i imaju zajednički cilj – da pokažu neraskidivu vezu između prošlosti i sadašnjosti. Termin “kultura Tripilija” ušao je u naučni krug 1899. godine zahvaljujući ukrajinskom arheologu češkog porjekla Vikentiju Hvoiki. Danas Tripiljsku kulturu istražuju naučnici iz cijelog svijeta. Tripiljske kolekcije su predstavljene u raznim muzejima, univerzitetima, istraživačkim institutima i privatnim kolekcijama. Samo u Ukrajini postoji preko 2500 naučnih publikacija, nad kojima je radilo pet generacija istraživača.
Tripiljci su prema istraživanjima živjeli na iskonsko slovenskim područjima s toga su pojedini istoričari stvorili zaključak da su oni vrlo vjerojatno slovenski preci, odnosno Prasloveni. Sloveni su naslijedili njihovu, tada bogatu, kulturu koja je u maločemu zaostajala za ranim civilizacijama Starog Istoka iz 5000. – 4000. godina pr.n e. Tripiljci su prepoznatiljivi po različitim predmetima njihovog rada, ukrasima izrađenim od kremena, kosti, roga, te svjedoče o izloženom kultu plodnosti i kultu predaka. U tehnici keramike najzastupljeniji su likovi žena u sjedećem položaju, dok se u izradi keramičkog posuđa primjećuju likovi zmajeva koji su simbolizovali zaštitu.
Ukrajina je država koja je u svom nastajanju bila središte istočnoslovenske kulture u srednjem vijeku. Koliko je teško bilo izboriti se za svoj kulturni i nacionalni identitet?
Svaka zemlja, kao i osoba, ima svoju sudbinu i misiju. Kijivska Rusj zauzimala je posebno mjesto u svjetskoj istoriji, posebno u vrijeme srednjeg vijeka. Kijivska Rusj je ujedinila istočne Slovene u veliku moć, doprinijela razvoju međunarodnih veza istočnih Slovena sa narodima Evrope i Azije. Ona je bila predstraža odbrane od nomadskih plemena osvajača, i branila Evropu od njihove invazije. Nažalost, kao i Crna Gora, naš istočni susjed pokušava da prisvoji slavu naših predaka, Kijivskih knezova i državnih muževa. I danas moramo svakodnevno braniti ukrajinske korijene velikih knezova Kijivske Rusi-Ukrajine.
Staroukrajinska književnost vezana je za stvaranje srednjovjekovne države Kijivske Rusi. Obuhvata bogatu usmenu tradiciju i prevođenje religijskih tekstova. Recite nam koji su najznačajniji radovi nastali u tom periodu?
Visoki nivo ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja Kijivske Rusi doprinio je širenju pismenosti. Pismenost je bila široko rasprostranjena pojava među svim slojevima stanovništva Kijivske Rusi, o čemu svjedoče takozvana Berestova pisma,koji uključuju poslovna pisma i mnoge druge privatne dokumente.
Prve knjige na teritoriji Kijivske Rusi bile su uglavnom, kao i drugim zemljama, crkvene. Najstarija od knjiga sačuvanih do našeg vremena je “Ostromirsko evanđelje” (1056.-1057.) – rukopis velikog formata, napisan velikim slovima i ukrašen obojenim crtežima i uzorcima.
Između prvih poznatih su takođe “Izbornici” kneza Svjatoslava (1073. i 1076.) – knjige posvećene religiji, književnosti i retorici.
Jedan od najistaknutijih pisanih spomenika Kijivske Rusi je hronika “Priča prošlih godina” – rezime raznih istorijskih i književnih djela, spomenika prava. Knjiga sadrži informacije o nastanku i raseljavanju istočnih Slovena, različitim političkim, vojnim i dinastičkim događajima.
O visokom stepenu razvoja Kijivske Rusi svjedoče takođe pismeni spomenici kao što su “Rusjka pravda” iz razdoblja kneza Jaroslava Mudrog (11. vijek), “Učenje” Volodimira Monomaha (početak 12.v), kao i jedinstveni rad pod nazivom “Rječ o puku Igorovom”, koji je preveden na nekoliko desetina jezika.
Mnoge knjige je sakupio knez Jaroslav Mudri u biblioteci katedrale Sv. Sofije, a neke od njih su bile kasnije sačuvane u manastiru Kijivo-Pečerske lavre. Nažalost, većina knjiga je bila spaljena u feudalnim ratovima i nomadskim napadima, ali oni rijetki sačuvani primjerci imaju visoku kulturnu i poznavalačku vrijednost za modernu generaciju.
Ukrajinski hetmani bili su borci za očuvanje Ukrajine. Tvorac prvog savremenog Ustava na svijetu je bio hetman Pilip Orlik 1672-1742. Šta su zapravo hetmani, objasnite nam njihovu ulogu i značaj u istoriji Ukrajine?
Hetmanska Ukrajina – još jedno važno i značajno razdoblje u razvoju naše države. Hetmanat je funkcionisao na bazi Zaporizjske Siče i kozaka – slobodnih ratnika koji su naseljavali centralna područja savremene Ukrajine. U Zaporizjkoj Siči, koja je kasnije postala poznata kao Hetmanat, sva vlast je pripadala kozačkoj vojsci. Glavna odlika Hetmanata bila je vojno-demokratska forma vladavine. Sistem državne administracije Hetmanata postao je jedinstven fenomen u istoriji ukrajinske i svjetske izgradnje države. Nastao je nakon kozačkog ustanka protiv Poljske i bio je prožet duhom slobode i demokratije. Hetmanat je ujedinio u sebi nezavisnost Zaporizjke Siči i elemente vojnog sistema upravljanja državom, diktiranih izazovima tih vremena. Važno mjesto u sistemu centralne uprave Hetmanata odigrao je institut hetmana. Hetman se može uporediti sa današnjim šefom države.
Prvi izabrani u tom smislu hetmanom bio je čuveni Bohdan Hmeljnitskij sredinom 17. stoljeća. Hetman je bio poglavar i vladar Ukrajine. On je bio na čelu vlade i državne uprave, vrhovni komandant, sazivao savjete, bio zadužen za finansije, usmjeravao spoljnu politiku, imao pravo na izdanje obaveznih zakonskih akata – univerzala.
Ustav hetmana Pilipa Orlika usvojen je na sastanku kozaka 5. aprila 1710. godine. Dokument je odobren slobodnim glasanjem i zapečaćen svečanom zakletvom. Prema tom dokumentu, zakonodavna grana vlasti pripadala je parlamentu – Generalnom vijeću. To je, u stvari, u skladu sa Ustavom utvrdilo narodnu vlast. Neki članovi Ustava slični su modernom Ustavu Ukrajine. Puno se raspravlja o tome da li je dokument u redakciji Pilipa Orlika ustav u modernom smislu te riječi. Međutim, Ustav Pilipa Orlika je bio usvojen sedamdeset godina prije ustava u Evropi i Sjedinjenim Državama i po prvi put ustanovio je princip parlamentarne demokratske republike.
Taras Ševčenko pisac, mislilac, slikar genije koji je zajedno sa Pantelejmonom Kulišem postavio jake temelje u 18. i 19. vijeku, temelje nove ukrajinske književnosti. Koliko je važno da razumijemo djela ovih autora da bismo bolje razumjeli vašu književnu i kulturnu baštinu?
Veliki ukrajinski pjesnik, pisac proze, dramski pisac, umjetnik, politički i javni lik Taras Ševčenko, svoj je život posvetio ukrajinskom narodu. Za Ukrajince, on je crnogorski Njegoš, značajna figura koja je uticala na formiranje nacionalne svijesti. Genijalno stvaralaštvo umjetnika i njegovo uporno zagovaranje prava ukrajinskog naroda učinili su ga simbolom ukrajinskog nacionalnog pokreta i ukrajinske kulture. Njegova figura je prikazana na razglednicama, podignuti su spomenici u svim djelovima svijeta, a njegove riječi odavno su postali aforizmi.
Pantelejmon Kuliš je prozni pisac, pjesnik, dramski pisac, tumač iz mnogih evropskih jezika, folklorista, istoričar, etnograf i književnik. Jedno od njegovih najpopularnijih djela je istorijski roman “Crni savjet”, koji osvjetljava žestoku borbu za hetmansku vlast nakon smrti spomenutog Bogdana Hmelnickoga.
Sudbine T. Ševčenka i P. Kuliša jesu različite. Međutim, oni su slični u nevjerovatnoj ljubavi prema svojoj državi, ukrajinskoj kulturi i jeziku. Obojica su se borili za nezavisnost Ukrajine od Ruskog carstva, ostavivši za savremenike neprocenjivo kulturno i obrazovno nasljeđe.
Ukrajinska emigrantska književnost bila je velika podrška u borbi za kulturni identitet. Književnici iz ove grupe poznati su kao predstavnici ,,Praške škole”( Jevhen Malanjuk, Olena Teliga, Oleg Oljžič). Koliko su oni uticali u emigraciji da se sazna istina o borbi za vlastiti kulturni identitet?
Predstavnici “Praške škole”, posebno E. Malaniuk, O.Teliga i O.Oljžič nijesu bili emigranti po svojoj volji. Oni nijesu mogli da prihvate poraz nacionalne revolucije 1917.-1921. i odlučili su da nastave borbu za nezavisnost Ukrajine u inostranstvu. Njihovo se stvaralaštvo oblikovalo pod uticajem zapadne kulture, ali je bilo fokusirano na istorijsko sjećanje ukrajinskog naroda i njegove duhovne vrjednosti. Oni su se borili za visoke ideale, za pravo da se izražavaju Ukrajinci i tako su postali političkom elitom koja je uticala na podržavanje nacionalnog identiteta, te genetske memorije ukrajinskog naroda.
Disidenti Vasilj Stus i IgoraKalinets ( prvi stradao u uralskim logorima smrti, drugi godinama robijao) predstavljaju veliku žrtvu u borbi da se čuje istina o intelektualcima, piscima i borcima za slobodu riječi Ukrajine. Da li je žrtva Stusa Orfejevski put slobode?
Radovi jednog od najaktivnijih boraca za nezavisnost Ukrajine, Vasilja Stusa, bili su poznatiji u sredini političkih zatvorenika nego na slobodi. Njegova poezija objavljivana je na više jezika, a 1986. nominovan je i za Nobelovu nagradu. Međutim, “trnje ruskog carstva” brzo melje one koji su pokušali da se bore za prava svog naroda i mogli bi, čak i iza rešetaka, da svijetu donesu istinu o Ukrajini i njenom narodu. Stus je preminuo sa 47 godina u specijalnom zatvoru u regionu Perm u Rusiji.
Još jedan istaknuti pjesnik, inspirator i aktivista pokreta šezdesetih, Igor Kalinets, sada živi i radi u Lavovu. Do 80-ih godina bio je malo poznat u Ukrajini. Godine 1972. za svoj građanski stav odslužio je kaznu od šest godina u teškim logorima na sjevernom Uralu, tri godine boravio je u egzilu za Bajkalom. Igor Kalinets je počasni član Međunarodnog PEN-kluba, dobitnik književne nagrade I. Franko (Čikago, SAD, 1979).
Intelektualni pokret šesdesetih godina predvođen Dmitrom Pavličkom, Linom Kostenko, Ivanom Dračom i brojnim drugim, poznat još i kao ,,Šistdesjatniki” probudio je tada uspavanu Evropu svojom poezijom javnim istupima kritikom tadašnjeg velikog SSSR-a. Da li je njihov intelektualni rad uticao na ,,buđenje,, uspavane inteligencije?
Ukrajinski umjetnici šezdesetih godina 20. stoljeća, tako imenovani šezdesetnici, posebno Dmitro Pavličko, Lina Kostenko, Ivan Drač, doprinijeli su razvoju nacionalne svijesti kroz svoja djela i aktivnu građansku poziciju. U svojim radovima su se dotakli stvarnih problema ukrajinskog društva, koje su potpuno zaboravljeni u vrijeme staljinizma, i aktivno su se borili za očuvanje ukrajinskog jezika i kulture. Šezdesetnicima je bilo zabranjeno da objavljuju radove, isključivani su sa univerziteta i otpuštani sa posla. Međutim, hrabrost i nacionalna svijest tih umjetnika nijesu omogućili zvaničnoj Moskvi da eliminiše lingvistički i nacionalni identitet ukrajinskog naroda.
Krimski Tatari su neispričana priča bolne istorije Ukrajine. Zašto su oni sistematski iseljavani i zašto je njihov etnički i kulturni identitet bio gušen od strane sovjetskog režima?
U maju 1944. godine gotovo svi Krimski tatari – autohtoni narod Krima – su deportovani iz Krima u odaljena područja Sovjetskog Saveza. Prema različitim procjenama, prvih godina nakon deportacije od 23% do 46% svih deportovanih krimskih Tatara je poginulo. Zvanični razlog za deportaciju nazvan je državna izdaja, t.j. kolaboracija sa nacistima. Ali većina naučnika smatra da je to bila usmjerena akcija sovjetske vlasti na uništavanje krimskih tatara kao etničke grupe. Do 1957. godine bile su zabranjene bilo kakve publikacije na krimsko-tatarskom jeziku, upisivanje njihove nacionalnosti u dokumentima, a članak o krimsko-tatarskom narodu bio je izbrisan iz Velike sovjetske enciklopedije.
2014. godine, na žalost, nesrećna sudbina krimskih tatara se ponovila. Mnogi od njih bili su primorani da opet napuste svoju domovinu Krim gdje su se oni vratili početkom 90-ih godina, a onima koji su ostali na poluostrvu opet su drastično uskraćena njihova prava od strane privremenih ruskih okupacionih vlasti.
Od kada ste otpravnica poslova Ukrajine u Crnoj Gori pokrenuli ste brojne kulturne, šahovske i književne manifestacije, uvijek ste rado primljeni i dočekani. Koliko su Crna Gora i Ukrajine bliske i slične i u čemu?
Smatram da ukrajinski i crnogorski narodi imaju mnogo toga zajedničkog – veseli smo, hrabri i visoko obrazovani. Kulturno nasljeđe dvije zemlje karakteriše veliki broj istorijskih spomenika, hramova, manastira, muzeja.
Savremeni diplomatski odnosi između Ukrajine i Crne Gore uspostavljeni su 22. avgusta 2006. godine. Od tada je zaključeno 38 bilateralnih sporazuma. 2011. u Podgorici je otvoren spomenik velikom ukrajinskom pjesniku Tarasu Ševčenku, a 2013. u Kijevu – spomenik Petru II petroviću Njegošu. A sigurna sam da je ovo samo početak. Uvjerena sam da ćemo zajedničkim naporima, uz pomoć velikih prijatelja Ukrajine koje sam stekla u Crnoj Gori, moći realizirati još mnoge projekte i još se bolje uzajamno upoznati.
Najstarija biblioteka na Cetinju JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš,, na čijem je čelu direktorica Irena Nenadović ekskluzivno je i po prvi put u Crnoj Gori predstavila život i stradanje Vasilja Stusa i prvi esej o njemu u Crnoj Gori. Da li ste ponosni na taj vaš doprinos?
Vrlo smo zahvalni crnogorskoj strani, lično direktorici biblioteke gospođi Ireni, ostalim saradnicima biblioteke, a posebno autoru eseja gospodinu Božidaru Proročiću na podršci i interesovanju. Mi smo jako ponosni na našu saradnju sa bibliotekom. Uvjerena sam da će, zahvaljujući zajedničkim naporima, ukrajinski i crnogorski narod imati priliku da se bolje upoznaju sa kulturom, običajima, tradicijom i umjetnošću obje zemlje.
Imali ste Dan Ukrajine na Cetinju u Ministarstvu kulture gdje ste predstavili istoriju,tradiciju, kulturu, književnost, ali i kuhinju Ukrajine. Sličnu manifestaciju ste imali i u Baru i u Bijelom Polju. Koliko je važno da upoznamo vaše kulturno nasljeđe i običaje?
Istorijsko i kulturno nasleđe Ukrajine je izvanredno bogato i ima više od 130 hiljada spomenika, od kojih je sedam uključeno u listu svjetske baštine UNESCO-a. Istorija i kultura su veoma važne za svaku naciju, jer sadrže etnički kod nacije, njegov identitet, običaje i nasleđe, koje su ključni element u razumevanju vrijednosti i njene istorijske svijesti.
Cetinjie i Harkov su gradovi pobratimi. Uvaženi gradonačelnik Cetinja gospodin Aleksandar Kašćelan daje svoj veliki doprinos prijateljskim odnosima sa Ukrajinom. Koliko je to značajno i zašto?
Mi cijenimo i izražavamo iskrenu zahvalnost gradonačelniku grada Cetinja gospodinu Kašćelanu za njegovu podršku našim inicijativama i radujemo se daljnjoj plodnoj saradnji. Sigurna sam da organizacija događaja po različitim gradovima, a posebno u crnogorskoj prijestolnici i kulturnom centru vaše države – Cetinju, ima mnogo značajniji uticaj, posebno kada je u pitanju upoznavanje sa kulturnim i istorijskim nasleđem.
Uskoro izlazi iz štampe prva knjiga ukrajinske poezije prevedene na crnogorski jezik kod nas, zbirka pjesama Olene Telige. To je ujedno i prva knjiga nekog ukrajinskog pjesnika prevedena na crnogorski jezik, a čemu ste vi dali veliki doprinos. Da li ste ponosni na to?
Stvaralaštvo Olene Telige je višestrano i usko povezano sa borbom za nacionalno oslobođenje ukrajinskog naroda. Tokom svog dosta kratkog života, O.Teliga nije uspjela da objavi nijednu zbirku, sve su izašlie tek nakon njene smrti. Veoma smo ponosni što će svjetska kolekcija biti dopunjena još jednim izdanjem ukrajinske umjetnice i nadamo se da će ona pronaći svoje mjesto u srcu crnogorskog čitaoca.
Crna Gora je i multikulturalna država. Koliko je važno da razumijemo i poštujemo naše različitosti i da gradimo multikulturni sklad?
Crna Gora je jedinstvena zemlja koja spaja tradiciju i kulturu mnogih civilizacija. Svaki kutak je jedinstven i kombinuje karakteristike mnogih kultura, koje se odražavaju u nevjerovatnoj arhitekturi, srednjovekovnim dvorcima, tvrđavama, načinu života i nacionalnoj kuhinji. Specifičnost svakog naroda odjekuje u njegovim tradicijama, običajima i kulturi, a poštovanje prema njima je ključ prijateljskih odnosa i dalje saradnje. Ukrajina i Crna Gora imaju svoje razlike, ali imamo zajedničke vrijednosti i zajedničku viziju budućnosti – evropski put.
_________________________
Istaknuta slika: novinarka Tatjana Tanja Fatić, NJ.E: Nataliya Fiyalka i Božidar Proročić, publicista.