Redakcija Ivana Đukić
Novi ,,Kosač”
Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu:
“Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja imam ośećanja i ljubavi, i nijesam samo budući android i finansijski direktor banke, već umudreni starac sa Znanjima i pričama, koje nakon svega prenosim svojoj đeci i sve random… Pardon, redom”.
Homeoidi: pročita i pronađe novu, takozvanu, opisnu imenicu za sve one koje śede i rade od kuće, čekajući, po čitav Božji dan (imenicu “Bog” takođe pronašao/la u rječniku) da se tamo neđe nešto desi, mimo njihovih očiju i očekivanja: zanijemjeli, čekajući da im se ista ostvare u krugu prošlosti i budućnosti, na time-line-u najsavremenije verzije fejsbuka dostupne i bebama u pelenama… samo se upiške i putem twitera jave mami da ih presvuče… Još se samo malo neke klinke pale na novac, … svuđ redom, dok ne dobiju oblike nužnosti za preživljavanje u ovom (nužnom) sistemu vrijednosti… i opet u krug, a početka nema… Zasta’ je tamo neđe kod pogleda kroz prozor u besciljnost ciljne grupe, koje ce saslušati njegove/njene probleme, jer i on/ona ih itekako ima i bezumno će tražiti razumijevanje (ne i obmanu razumijevanja) … i, ćuteći, zatvara knjigu sadašnjice, misleći da je završio/la sa današnjim danom. Barem tako piše na desktop-u njegovog/njenog najsavremenije izgrađenog kompjutera, lansiranog do vanzemaljskih performansi, za Zemaljsku upotrebu. I polako, palo mu/joj je na pamet:
“Pa čekaj, nijesam ja baš toliko bez emocija:…(zastade mu dah)…”
Zgrabi kompjuter i bači se na internet, uhvati neku dobru foru, vic, ili već kako i proslijedi je, sheruje kao svoj status, i naglo objelodani svoj (dani od Boga) smisao za humor, tako da je svega nekolicini bilo jasno, a ostalima tužno, to što je njemu/njoj bilo do suza smiješno… (barem su tako zaključili na osnovu propratne ikonice koja je označavala “smijeh do suza”…(ikonice, ne ikone!) – i taman krene, zaboravi tašnu na stolu, okrene se, i kroz prozore ugleda kišu. Stane, pa krene da žuri, nijesu najavili promjenu: nasumično toplo-pa-hladno. Nijesu rekli da će biti kiše, šta sad on/ona da radi bez kiš-o-brana? Kome da se obrati? I stane, pa počne gledati po tel.imeniku 5-6 puta u množini, tražeci brojeve i oglase, da bar neko iznajmi kišobran, ali bezuspješno… Mora da se vrati i započne NOVI RADNI DAN, iako mu nije vrijeme (ni nevrijeme) za početak… ali tako se ispostavilo.
Śede da ukuca datum, i pobrka cijelu matricu, i śeti se, čovječe, da već odavno nije ni bio čovjek (nemoj da neko misli da se pozivam na Kafkin “Preobražaj”) i da mu ruke već odavno nijesu izrasle da grle malu decu po ulici i šalju vibracije Ljubavi… (ukoliko su one još uvijek nekome potrebne, jer, je li, potrebno je da neko ima receptore da bi ih primio… zar ne?) I tako u krug, śećajuci se šta je sve trebalo da ima, a nema, zaboravi da je uopšte u kancelariji, i da se vani smračilo… i da čeka novu zoru, bestjelesno se pipajući po džepovima, izvadi ugljenik u nadi da ce uspjeti ugasiti organsku proizvodnju, ali se śeti da mu za to treba ideja, a ideja treba da mu padne na pamet! No, za pamet je potrebno da imamo isti taj organski mozak o kojem priča, ugasi se sa neta i nesta u neorganskoj proizvodnji kablovskog đubreta…
