Redakcija Isak Samokovlija, po zanimanju ljekar, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika. Autor je djela bosansko-jevrejske tematike.
Isak Samokovlija rođen je 3. decembra 1889. godine, u Goraždu, u porodici sefardskih Jevreja. Porodica se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po kojem dobijaju prezime – Samokovlija.
Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, Samokovlija dolazi u Sarajevo gdje završava Prvu gimnaziju, a zatim odlazi u Beč gdje završava medicinu. Nakon studija se vraća u Bosnu i Hercegovinu gdje radi kao ljekar u Goraždu, Fojnici i Sarajevu.
Samokovlija u svojoj mladosti prevodi djela jevrejskih pisaca i piše priloge za književni časopis “Jevrejski život”. Svoju prvu pripovjetku “Rafina avlija” objavljuje 1927. godine, a dvije godine kasnije, u izdanju “Grupe sarajevskih književnika”, izlazi i njegova prva zbirka pripovijetki “Od proljeća do proljeća”.
Početak Drugog svjetskog rata Samokovlija dočekuje u sarajevskoj bolnici Koševo gdje radi kao šef odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i prinuđen je nositi žutu traku sa Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Nakon proglašenja NDH (Nezavisna Država Hrvatska), ustaše ga zatvaraju, a zatim prebacuju u logor na sarajevskom Alipašinom mostu. U proljeće 1945. godine uspijeva pobjeći od ustaša i krije se sve do oslobođenja zemlje.
Po završetku Drugog svjetskog rata Isak Samokovlija je prepoznatljiv u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Od 1948. do 1951. godine uređuje književni časopis “Brazda”, nakon čega je, sve do smrti, na funkciji urednika u sarajevskom izdavačkom preduzeću “Svjetlost”.
Na književno djelo Isaka Samokovlije je umnogome uticalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je “Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač nakon Kočića”.
Najboljim djelom Isaka Samokovlije se smatra zbirka pripovjedaka “Nosač Samuel” iz 1946. godine. Isak Samokovlija umire 15. januara 1955. u Sarajevu, gdje je i sahranjen, na Starom jevrejskom groblju.
Daleki preci Isaka Samokovlije dio su onog velikog egzodusa španskih Jevreja od prije pet stoljeća. Budući ljekar i književnik rodio se u Goraždu na obalama modrozelenkaste Drine a zrele godine proveo u Sarajevu, gdje je i napisao svoje čudesno lijepe pripovijetke.
Sjećajući se drugovanja sa Isakom Samokovlijom, velikim zaljubljenikom u Sarajevo, ljekarom, pjesnikom, književnikom, riječju, čovjekom u pravom i smislu riječi, poznati slikar Mario Mikulić je napisao: “Bio je crnomanjast, ne mnogo visok, a iz očiju mu je zračilo povjerenje u ljude. Ponekad, preko tih očiju koje su, rekao bih, očinski gledale na ovaj svijet, kao neki oblak prešla bi tuga. Imao bi običaj da kaže iznenađen: “Kako?! To ne može biti” i nastavljao svoj zatreptali pogled iza koga biste stali u poštovanju i uvjerenju da ste se obratili pravom čovjeku kome je na srcu briga za ljude i njihov rad. Svoju ljubav za ljude nije kalkulisao ni u kakve ambicije, ona je prosto bila sastavni dio njegovog života. Takvog sam ga i upoznao i zavolio…”
Porodični muzeji
Razmišljam o ovim umjetnikovim dojmovima i nadahnuću. dok sjedim u domu pisaca gdje jedan kutak i dalje podsjeća na ovu izuzetnu ličnost. To je zapravo, moglo bi se reći, minijaturni porodični muzej koji brižljivo održavaju kćerka Mirjana i njen suprug Milutin.
Ovdje, na svom starom mjestu, nalaze se radni stol za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina se uredno složenim knjigama među kojima i neka najnovija piščeva izdanja štampana nedavno na hebrejskom i engleskom jeziku. Mnoštvo je malih, ali dragih sitnica koja bude sjećanja: nalivpera, olovke, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio ispit zrelosti u sarajevskoj gimnaziji, tabakera za duhan sa listićima cigaretpapira… Na zidu nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Maria Mikulića, umjetnika s kojim je drugovao godinama.
Dok sređujem utiske, poput žubora planinskog potoka, dopiru riječi kćerke Mirjane: “Sjećam se: otac je, i kad bi pisao za ovim stolom, sjedio u svom bijelom ljekarskom mantilu. U njemu je dočekivao i prijatelje i namjernike. Ovo o ljekarskom mantilu spominjem zato što mi se uvijek činilo da se u njegovoj ličnosti, na neki način, ljekar nikad nije odvajao od književnika, ali također ni književnik od ljekara…
Zanima me kako su nastajale priče o nosaču Samuelu, o Jusi, Rafaelu, Simhi, Hanki i mnogim drugim junacima njegove proze. Sjećanja naviru.
Sve je nekako svježe, kao da se dogodilo juče ili nedavno. Kult oca pisca prisutan je u duši kćerke i ona ne krije svoju veliku ljubav i poštovanj e prema ocu: “Pisao je polagano i strpljivo. Znam da je rijetko bio zadovoljan napisanim. Naprotiv! Pisao bi, prerađivao, dopunjavao ili skraćivao svoje tekstove po nekoliko puta: neka mjesta u njima brisao, pa ih ponovo ispisivao i veoma uporno i strpljivo radio sve dotle dok, najzad, napisanim ne bi bio zadovoljan. Tada bi nam, odahnuvši, obično rekao: “Sad mislim da je ovo konačno gotovo!” U trenucima posebnog raspoloženja tata bi naglas čitao neku od svojih pripovijedaka, želeći da čuje i naše mišljenje i utiske…”
Putovanje u nepoznato
Kako je sve počelo i otkud porodica Samokovlija na ovim našim prostorima? To je zaista jedna velika životna priča.
Daleki preci Isakovi dio su onog velikog egzodusa španskih Jevreja istjeranih 1492. godine ediktom “katoličkog kraljevskog para” Ferdinanda II i Izabele. U ovom egzodusu, među hiljadama protjeranih i izgnanih, bili su i članovi porodice Baruh, što na hebrejskom znači blagosloveni. Duge kolone španskih Jevrej a godinama su se nalazile u potrazi za novim prebivalištem. Putovalo se sjevernom obalom Afrike, preko Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, Egipta, Sirije, Turske, Grčke… Na ovom dugom, iscrpljujućem putovanju, jedni su se zaustavljali, drugi su išli još dalje vjerujući da ih tamo očekuje smiraj i bolji život. Tako su se članovi porodice Baruh zaustavili i skrasili u malom bugarskom mjestu pod imenom Samokov. Tokom sljedećih stoljeća Baruhovi su se ovdje odomaćili, bavili su se uglavnom sitnom trgovinom i postajali sve brojniji. Ipak, sve prisutnija želja za novim saznanjima i novim vidicima, dvojicu braće Baruh, negdje oko 1860. godine, put navodi do Travnika. Tu se i zadržavaju. Tako su preci Isakovi stigli na ove naše prostore.
U Travniku se tada događa nešto zanimljivo. Nakon prvih poznanstava sa travničkim Jevrejima, nakon što su zadovoljili njihovu znatiželju i saopštili im da su doputovali iz malog bugarskog gradića po imenu Samokov, ovdje ih prozvaše Samokovlije. Od tog vremena vuče i novo prezime porodice Samokovlija. Najstariji potomak Samokovlija zvao se Isak a njegova žena Lea. U sretnom braku su izrodili sedmero djece: Bohor, Moša, Avram, Jakob, Sara, Oru i Miljam. Tokom sljedećih godina, vjerovatno potreba i navika da se mijenja prebivalište, odvela je jednog Samokovliju u Goražde. Tu su Moša i njegova žena Rifka izrodili četvero djece, među njima Isaka rođenog 1889. godine.
Sjećanje na Drinu
Na obalama Drine, budući ljekar i književnik proveo je svoje najranije djetinjstvo koje je ostavilo neizbrisive tragove u njegovom sjećanju.
To se najbolje i najupečatljivije vidi iz pripovijetke “Sunce nad Drinom” gdje, između ostalog, piše: “Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…”
Samokovlijino ime se ipak ne može odvojiti od slike i sudbine Sarajeva. Mnogi su ga se sjećali kao ovdašnjeg gimnazijalca, studenta medicine u Beču, lj ekara i istaknutog sugrađanina , pjesnika i književnika. Nakon što se oženio sa djevojkom iz Beča Heddom Bruner, službovao je kao ljekar u Goraždu, Čajniču, Fojnici i najzad u Sarajevu. U ovom braku se rađa troje djece: Mišo, Miljana i Rikica.
Dobar dio svog radnog vijeka Isak je proveo kao sreski ljekar. U tim godinama propješačio je bezbroj kilometara, vozio se na seoskim taljigama, ponekad čak i jahao malog bosanskog brdskog konja. Bio je veliki humanista.
O tom dijelu njegova života Mirjana priča: “Kao ljekar, moj otac je imao priliku da ljude i život posmatra i sagledava iz najrazličitijih uglova. Jer, i rađanje i umiranje, i bol i tuga, i borba i radost života isprepletali su se mnogostruko kroz njegov dugogodišnji ljekarski poziv. Dokazi o tome nalaze se u mnogim njegovim pripovijetkama.”
Portretista Sarajeva Samokovlija tek u zrelim godinama postaje nezaobilazno ime književnog života Sarajeva. One đačke, pa potom i gimnazijske dane proveo je na Bjelavama. Kao što je zavolio bistru i čarobno zelenu boju Drine, tako je zavolio sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi.
Jevreji koji ovdje žive većinom su siromašni ljudi: sitne zanatlije, nosači, nadničari ili obični radnici. Iz tog i takvog miljea rađa se 1929. godine i prva zbirka njegovih pripovijedaka pod naslovom “Od proljeća do proljeća”, za koju kritika kaže: “Samokovlija je prvi književnik koji spušta umjetničku sondu u neispitane dubine jevrejske duše.”
Hanka bez Isaka
Potvrda takve ocjene može se, prije svega, naći u njegovoj prvoj pripovijetki “Rafina Avlija” koja govori o intimnom životu iza taraba i kapija. Slijede i mnoge druge pripovijetke: “Plava Jevrejka”, ”Nosač Samuel”, “Hanka”… čak piše i scenario za film “Hanka” ali se u međuvremenu javljaju neki nesporazumi sa rediteljem filma Vorkapićem i Isak se odriče autorstva za ovaj film, koji realizovan tek nakon njegove smrti. Mnogo ranije 1932. godine Narodno pozorište u Sarajevu izvodi njegovu dramu “Plava Jevrejka”, koja je pobudila veliko interesovanje pozorišne publike. Piše i pripovijetke o Jevrejima koji su izginuli u proteklom Tatu. On to osjeća kao svoj dug.
Sa životne scene otišao je 1955. u 66. godini života, ostavivši iza sebe još mnoštvo neobjavljenih rukopisa. Sahranjen je na starom sefardskom groblju u Sarajevu.
Kazivanja o Isaku Samokovliji, portretisti svog grada, pjesniku Bjelava i Bistrika, čovjeku čije se porodično porijeklo mjeri stoljećima, završiću još jednim izuzetno toplim prisjećanjem kćerke Mirjane: “Ljubav prema prirodi i cvijeću, otac je prenio i na nas, svoju djecu. I danas, u našoj bašti, iza stare porodične kuće u Sarajevu, traju, žive i svake godine se obnavljaju i nanovo rascvjetavaju jedan grm ruže penjačice i jedne prelijepa, mala tamnocrvena ruža. Njih je naš tata davno tu zasadio. I sada, posije mnogo godina od njegove prerane smrti, tatine niže, u proljeće, u našem vrtu među prvima procvjetavaju. Tada mi se učini kao da su po našoj bašti, odnekud iznenada, popadali neki neobični čudesno lijepi crveni leptirovi.“
