Ivana Janković: Bohemian rapsody

Ivana Janković alias grofica Janković je rođena u Zagrebu 14. 09. 1976. godine, gdje živi i radi. Veterinarske je i pravne struke i aktivno se bavi oboma. Osim što radi kao urednica pravnog portala u jednoj savjetodavno-izdavačkoj kući, vlasnica je i svoje firme za pet-sitting, odnosno za čuvanje kućnih ljubimaca pod nazivom “Zagrebački duhek” te osnivačica i predsjednica Hrvatskog društva za istraživanje i zaštitu divljih životinja (Croatian Wildlife Research and Conservation Society).
U zadnje se vrijeme sve profesionalnije bavi i raznim vidovima umjetnosti od čega je svakako primarna ona literalna, dok pored nje radi i na nekim dramsko-plesnim te glazbenim projektima.
Autorica je humoristične zbirke novela “Zagrebački woodoo u fušu” koja je objavljena u studenome 2014. godine preko izdavača Zdenka Franjića te njegova labela “Bratstvo duša”, s kojim radi i dalje na glazbeno scenskim performansima. Osim proze, autorica je i mnoštva pjesama koje se mogu naći na njenim facebook stranicama (“Grofica Janković”), stranicama Gornjogradskog radija, Radio Studenta i dr.
Pored poezije i proze, voditeljica je i organizatorica i jednog poetsko-glazbenog programa u zagrebačkom caffe baru “Rupa” koji se pod nazivom “Bez dlake na jeziku” odvija svaki utorak u večernjim satima i zahvaljujući kojem ima priliku surađivati s mnogim drugim umjetnicima raznih profila. Osim “Bez dlake na jeziku”, radi i na drugim programima slične prirode, tako da krajem siječnja kreće i s autorsko-poetskom večeri u popularnoj zagrebačkoj “Booksi”.

Ivana Janković

BOHEMIAN RAPSODY

Kako ljudi žive s umjetnošću,

kako ljudi žive s tim,

iz večeri zavijenih dimom

pa kroz neznane taktove

od ponoći do jutra

uz preostalu, tako nedužnu pivu

i taj sasvim prihvatljiv

mamurluk koji ide s tim…

Pa ona žena željna ljubavi

što zbog svoga je očaja

nikada ne nalazi

i što uvijek vidim je

gdje sjedi u polutami

čekajući da je netko vidi,

čekajući da krene s njih

dok ljepotu primjećuje

tek pijana duša,

onaj neki stalni gost,

koji nema ništa s tim…

Krišom zaljubljeni muškarci

što gledaju u krivom smjeru,

i u razgovor zadubljeni parovi

što ne pridonose omjeru

razbacana publika

što malobrojnija,

tim’ tako zbunjujuće glasnija…

Na stejđu sam pozornicu napustila,

i sasvim je svejedno gdje sam sada

– kažem vam –

ovo nema veze s umjetnošću,

a ja sam već malo umorna…

Svjetla reflektora

nikada nisu dovoljno jaka

kao niti ova pjesma

što sada, na glas pročitana

pljeskom je osakaćena –

–  ionako nije bitna

a još manje shvaćena –

pa blijedi svakim izdisajem

ostajući tek sjećanje

utamničeno na papiru,

jučerašnji “trill”,

neka prošla

bohemska rapsodija…