
Ivana Janković alias grofica Janković je rođena u Zagrebu 14. 09. 1976. godine, gdje živi i radi. Veterinarske je i pravne struke i aktivno se bavi oboma. Osim što radi kao urednica pravnog portala u jednoj savjetodavno-izdavačkoj kući, vlasnica je i svoje firme za pet-sitting, odnosno za čuvanje kućnih ljubimaca pod nazivom “Zagrebački duhek” te osnivačica i predsjednica Hrvatskog društva za istraživanje i zaštitu divljih životinja (Croatian Wildlife Research and Conservation Society).
U zadnje se vrijeme sve profesionalnije bavi i raznim vidovima umjetnosti od čega je svakako primarna ona literalna, dok pored nje radi i na nekim dramsko-plesnim te glazbenim projektima.
Autorica je humoristične zbirke novela “Zagrebački woodoo u fušu” koja je objavljena u studenome 2014. godine preko izdavača Zdenka Franjića te njegova labela “Bratstvo duša”, s kojim radi i dalje na glazbeno scenskim performansima. Osim proze, autorica je i mnoštva pjesama koje se mogu naći na njenim facebook stranicama (“Grofica Janković”), stranicama Gornjogradskog radija, Radio Studenta i dr.
Pored poezije i proze, voditeljica je i organizatorica i jednog poetsko-glazbenog programa u zagrebačkom caffe baru “Rupa” koji se pod nazivom “Bez dlake na jeziku” odvija svaki utorak u večernjim satima i zahvaljujući kojem ima priliku surađivati s mnogim drugim umjetnicima raznih profila. Osim “Bez dlake na jeziku”, radi i na drugim programima slične prirode, tako da krajem siječnja kreće i s autorsko-poetskom večeri u popularnoj zagrebačkoj “Booksi”.
Ivana Janković
BOHEMIAN RAPSODY
Kako ljudi žive s umjetnošću,
kako ljudi žive s tim,
iz večeri zavijenih dimom
pa kroz neznane taktove
od ponoći do jutra
uz preostalu, tako nedužnu pivu
i taj sasvim prihvatljiv
mamurluk koji ide s tim…
Pa ona žena željna ljubavi
što zbog svoga je očaja
nikada ne nalazi
i što uvijek vidim je
gdje sjedi u polutami
čekajući da je netko vidi,
čekajući da krene s njih
dok ljepotu primjećuje
tek pijana duša,
onaj neki stalni gost,
koji nema ništa s tim…
Krišom zaljubljeni muškarci
što gledaju u krivom smjeru,
i u razgovor zadubljeni parovi
što ne pridonose omjeru
razbacana publika
što malobrojnija,
tim’ tako zbunjujuće glasnija…
Na stejđu sam pozornicu napustila,
i sasvim je svejedno gdje sam sada
– kažem vam –
ovo nema veze s umjetnošću,
a ja sam već malo umorna…
Svjetla reflektora
nikada nisu dovoljno jaka
kao niti ova pjesma
što sada, na glas pročitana
pljeskom je osakaćena –
– ionako nije bitna
a još manje shvaćena –
pa blijedi svakim izdisajem
ostajući tek sjećanje
utamničeno na papiru,
jučerašnji “trill”,
neka prošla
bohemska rapsodija…