Jadranka Čavić: Cipele

Proza
Jadranka Čavić
Jadranka Čavić

,,Smak sveta samo što se nije…’’, promrmlja on ,,…prepao!’’ Postrance izvijajući telo probijao se kroz šareni kovitlac ljudi oko sebe, ne obazirući se da li ga neko čuje. Nije brinuo o tome što ponekad priča sâm sa sobom. Smatrao je da, nakon svega, bar na to ima pravo. U svom životu je mogao da radi šta hoće! Zato i jeste njegov! Trenutno je s takvim mislima u hodu šaputao sebi u brk i okretao glavu od svetlucavih poziva na borbu u ime raznoraznih savršenstava što su se okolo nudila slikom, rečju i dodirom mladih hostesa. ,,Menjaju se ciljevi… Neko nije sedeo skrštenih ruku… Konačno je smislio način kako da se čovek nikad ne dorekne!’’ Ovlaš je prstima prošao kroz kosu i seo na malo odmorište okruženo prašnjavim veštačkim cvećem živih boja. Tri vrlo mlade devojke su ga otvoreno i sa zanimanjem osmotrile. On ravnodušno pogleda u vrh svojih besprekorno čistih elegantnih cipela. Ugledavši na njima obris svog lica, seti se nove naučne studije o ljudskom mozgu koju je, ne znajući zašto, ipak pročitao iako nije verovao ničemu što je poticalo od lekara, pa ni njihovim časopisima. Bilo je to u čekaonici… Onog dana kada je kroz smeh, detinje razdragano doviknuo svom kumu: ,,Odoh u bolji život! Vraćam se za pet minuta! A ti vidi…’’ Tih pet minuta se obratilo u godine… Da jedan ljudski mozak ima sposobnost kao 24.000 kompjutera?! Pred očima mu se pojavi slika pustinjskog pejzaža sa zlatnim valovitim dinama… Pokuša da predoči sebi moćno prostranstvo sopstvenog mozga, ne verujući da takvo čudo prirode može iko da poseduje. Kakva zapremina! Mozak mu je ličio na Hindukuš viđen iz ptičje perspektive… Pomisli koliko udaraca đonom je zadobio u životu, a danas, kada mu je telo očišćeno od modrica, ne može da se seti ni jednog jedinog… Uz toliko kompjutera… I pilula!… Kako to da čovek do te mere gubi dodir sa sobom?! Ali ima ga sa čoporom, sa ubeđenjem da je malo nemoćno biće koje stalno treba da grabi i da se bori pošto ga nešto neprestano ugrožava… I na kraju da umre od pomanjkanja vode, od daška vetra, od sunčeve svetlosti, od ljubavi… Gde boravi vera u sopstveno Božje biće? U knjigama iz prošlosti?… Šištavo ispusti vazduh kroz nos i, smeškajući se, bezvoljno reče: ,,U privatnom sektoru?’’ Pogleda u svoje prste i skupoceni sat na ručnom zglobu…

Ne tako davno, putovao je autobusom do bolnice u posetu svojoj ženi. Svakih nekoliko stanica je morao da siđe iz autobusa zbog čestih kontrola. Svi putnici su gledali u njega, a on je bez stida zbog neplaćene karte izlazio iz autobusa kako bi sačekao naredni koji će nakon nekoliko stanica iz istog razloga ponovo morati da napusti… Nije imao novaca da kupi kartu!… Pre tih putovanja u bolnicu već je bio u stanju da slaže i kako se zove i mnogo štošta. Reči su bile tako jeftine… Granice stida, onog koji je vodio poreklo iz pristojnog i sređenog života u miru, davno su izgubile jasnoću. Odlučio je da to nikada ne zaboravi, taj čudan osećaj slobode kada se živi u iscepkanoj svakondevici u kojoj reči nužno gube prevelik značaj. Tada je naučio da ćuti i prećutkuje… Tako će svih tih dugih meseci da prećutkuje svojoj bolesnoj ženi da je od mleka u prahu napravio jogurt i da je to jedino što je mogao da joj donese. Uneće se u svoju jednočasovnu ulogu neustrašivog bračnog saputnika i mađioničarski je zasmejati, hipnotisati i ubediti da je taj jogurt nešto najbolje za njeno zdravlje! I da je sreća što su je primili u bolnicu. I da su baš srećni!… Prethodnog dana je nabrao travu za ručak… Dežurni lekar mu je okrenuo leđa, i ne pogledavši ga, jer pripada izbeglicima s kojima se niko ne zbližava kao da nose pečat bolesti za koju se još ne zna da li je prelazna. Bio je to karantin, a ne život… Nije imao ni poklon ni koverat da pruži tamo gde treba, pa neće ništa dobiti zauzvrat. Ni reč! Samo leđa! Tako je sâm smislio sve što je njegova izmoždena žena želela da čuje o sebi, a on o njoj… Mahnuće joj u odlasku s maskom pajaca na licu i otići isto kao što je došao – kao pas lutalica, vlažnih očiju i ispalih rebara, kao čovek bez porekla i imena, sa svojom mukom i tugom koju ni sa kim ne želi, ili ne sme da deli… U povratku, polagano koračajući u pravcu iznajmljene sobe koja je za jedan mesec gutala hranu za tri, zaustaviće se u bistrou u kom ga je dobrodušni, ali i svojim životom ozlojeđen vlasnik obično počastio kafom. Na tom istom mestu, jedinom na kom je godinama slušao reči prijateljstva, ali i one druge koje napadaju bliska mesta, veru i ljude koje je prećutao, jednom je prelomio svoje utrnulo srce spreman da ga žrtvuje i napokon izloži plamenu procene… Tog dana je pogledao u svoje zaprašene cipele i priznao odakle su. Njegov domaćin ga je netremice gledao, pa nestao iza vrata, ostavljajući ga dugo samog. A kada je izašao, pročišćen ljudskim stidom, nosio je u ruci dve čašice… ,,Hoćeš li da popiješ jednu sa mnom? Ljutu, ali bolju…’’

Ponovo pogleda u svoje cipele na čijoj su se uglancanoj koži titravo smenjivali odrazi ljudi u prolazu…