Janko Đonović: Crnci i Crnogorci

Janko Đonović

CRNCI I CRNOGORCI

1.

U plamsaj jutarnjeg sunca
koje se toplo izdigne
nad američkim rudokopima,
prođu praznim, širokim ulicama,
između olistalih drvoreda,
ko sjenke suvi, koščati,
sa budacima na ramenu
i vrućim hljebom u torbi
Crnci i Crnogorci.

Pred njima rudnik, golem i žut,
i san o kolijevci na drugom kontinentu,
san o ambaru praznom
u kome se ko zmija
gladna godina savija.

I na grlima podzemnih jama
rano istočno sunce njima je zalaz.
I na cio dan
tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.

2.
O, oče moj, rudaru sinji,
primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi,
veliki čovječe znoja i truda.

Svega te dva puta u životu vidjeh
još kao dijete, doma, na Balkanu.
Tvoje blijede, mršave ruke
dale su mi samo nekoliko stisaka –
tvoje blijede, mršave ruke.
Tvoje mirne, dobre oči
samo su se na mene jednom nasmijale –
o, tvoje mirne, dobre oči!

Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,
povi se i usahnu tamo.
Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe –
ispucao je, isušio se, pognuo,
baština zaledinila, zakoravila,
a vo Plavonja sa Strbine muklo
rikne katkad alugom gustom.

O, primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi
veliki čovječe znoja i truda!

3.
Kad proljeće zamiriše nad gradovima
i zelena krv njegova nabuja u stabla,
izviju se široke palme oko vila
i prvi bagremovi na život zarađuju –
Crnci i Crnogorci,
duboko u zemlji,
zakopani kao kamenje,
kao korijenje –
mišicama,
nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,
što sjekirama
poobaraše rodne gajeve,
tuku,
tuku
i vlastitim rukama svoje rake kopaju –
ah, rake svojih dana,
mišicama, istrošenim, usahlim.

Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima
i umire tu, kao skot, izmučen.
Sklapa oči pune domaćih prizora,
svoje čeljadi,
svoga katuništa
i svojih tvrdih njiva.
Crkavaju tu
pod padom kakvog brijega,
Crnci i Crnogorci
u zlatnim grobovima!

4.
Večernja rumen.
Ulice cvjetaju koracima i smijehom.
Smrkava se
tiho
gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i

A kad na grlima podzemnih jama
žuta svjetlost karbituše utrne –
Crnce i Crnogorce
zemlja vraća –
i jedne crne i druge crne