Redakcija Detalj sa sarajevske ulice
Ponoć je. Počinje subota. Za Pepeljugu je ovo vrijeme kada prestaje čarolija. Za nas valjda tek počinje. Sa ljubaznim osobljem nikšićke turističke organizacije i u udobnim autobusima započinjemo putovanje u Sarajevo. Od Podgorice do Sarajeva ima 232 km. Do granice, na Šćepan Polju, treba da pređemo 132 km, a onda nam preostaje još 100.
Primjećujem da je put u Crnoj Gori odličan, ali čim se pređe granica i uđe u Bosnu i Hercegovinu dočekao nas je vrlo uzan i loš asfaltni put. Čak na pojedinim kraćim mjestima nema asfalta. Takav put je do nadomak Foče.
Na granici samo provjeravaju legitimaciju i ne zadržavaju nas.
U 05,30 stižemo u Sarajevo, na Ilidži.
Sarajevo obuhvata 5 opština – Stari grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad i Ilidža. Smještamo se u hotel Terme, odmah dobijamo sobe i pravimo plan obilaska grada. Osoblje u hotelu je vrlo ljubazno. Podučavaju nas da u Sarajevu svi primaju eure, posebno papirne novčanice i da nema potrebe za mjenjačnicom. Što se tiče prevoza do centra grada – sa Ilidže polazi tramvaj broj 3 i njime se stiže na Baščaršiju. Cijena karte je 1,60 konvertibilnih maraka.
Preko puta hotela je rijeka Željeznica. Uz nju su sagrađeni bazeni sezonskog karaktera sa rekreativnim sadržajima.
Naziv ove sarajevske opštine – Ilidža – je turskog porijekla i predstavlja mjesto koje je zdravo, koje liječi i osigurava zdravlje. I naziv hotela Terme nije slučajan. Naime, ovaj naziv je grčkog porijekla koji u prevodu označava tople i ljekovite izvore. U antičkom Rimu, Terme su bile naziv za javno kupalište sa ugrijanom vodom, obično u cjelini sa bibliotekom, sportskim prostorijama i dućanima.
Započinjemo obilazak Sarajeva sa vodičem Harisom. Vozimo se autobusom, a ljubazan vodič nam objašnjava grad. Pokazuje nam sjedište novinske kuće Avaz – najtiražnije novine u Bosni i Hercegovini. Direktor Avaza je porijeklom iz Crne Gore. Ređaju se benzinske pumpe kojih u Sarajevu ne fale, tržni centri, zgrade. Vjerujem da ću dobro upamtiti zgradu od koje je samo ostao kostur. Kažu da je ta zgrada napravljena za stanovanje starih i invalidnih lica. A onda je počeo rat, zgrada je ostala neuseljena i sada je… skoro porušena. Koliko li se starih osoba radovalo toj zgradi.
Vožnju nastavljamo preko rijeke Miljacke, ka Trebeviću. To je planina odakle ćemo vidjeti panoramu Sarajeva. Na njoj su, zajedno sa okolnim planinama 1984. godine održane XIV zimske Olimpijske igre. Mi zaista imamo sreće što je dan divan i što će pogled na sarajevsko polje biti dostupno našem pogledu. A inače, kako kaže naš vodič, sarajevsko polje je poznato po svojoj čestoj magli čiji je razlog malo strujanje vazduha i veliki broja automobila. Inače, javni saobraćaj Sarajeva čine tramvaji, trolejbusi, kombi vozila i autobusi.
I eto nas na Bistriku odakle se pruža pogled na Sarajevo (dalje se autobusom nije moglo ići). Vodič nam pokazuje najelitniji hotel u Sarajevu Holiday Inn, Vijećnicu, žuti objekat u kojem je Pravni fakultet, sud i zatvor. Vidi se stadion Koševo, Sinagoga koja je napravljena 1571 godine i od tada restaurirana nekoliko puta. Posebno pažnju je izazvala sarajevska tabija. Tvrđava je služila isključivo za odbranu tokom osmanske vladavine, a sagrađena je oko 1550. godine. Niže od nje je kasarna Jajce. Vodič i za nju kaže da je korišćena u odbrani, ali za vrijeme Austrougarske. Kasarna, zajedno sa Bijelom tabijom, dominira cijelim gradom.
Nakon razgledanja sarajevskog polja silazimo u grad. Autobus ostavljamo blizu mosta Suade Dilberović i odatle se tramvajem vozimo do Baščaršije.
Po silasku iz tramvaja nailazimo na Latinsku ćupriju koja je nekada povezivala desnu obalu Miljacke sa kvartom gde je je stanovalo hrišćansko stanovništvo i koji se zvalo Latinluk. Odatle je i ćuprija dobila ime. U blizini mosta je izvršen atentat na prijestolonasljednika Austro-Ugarske Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Atentat je predstavljao povod za Prvi svjetski rat. Nakon ovog atentata i poslije Drugog svjetskog rata most je nazvan Principov, po atentatoru Gavrilu Principu, da bi danas ponovo nosio naziv Latinska ćuprija. Pored mjesta odakle je Princip pucao nalazi se Muzej grada Sarajeva.
U blizina mosta je Vijećnica. Nalazi se nedaleko od Baščaršije i potiče iz austrougarskog perioda. Bila je sjedište nacionalne biblioteke u kojoj se čuvalo 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o istoriji Bosne i Hercegovine. Bila je… Do 1992. godine. U vatri granata nestala je skoro potpuno njena unutrašnjost. Pretvorena je u pepeo u kojem jedino živi nada da će nekadašnje knjiško blago Sarajeva ponovo vaskrsnuti.
Preko puta mosta kod Vijećnice je i Inat kuća. Zanimljiva je priča o ovoj kući, a ona glasi da je u cilju izgradnje Gradske vijećnice bilo neophodno srušiti dva hana i jednu privatnu kuću. Hanovi su srušeni, dok je vlasnik kuće zahtijevao da mu se isplati kesa dukata, kao i da kuća bude prebačena, dio po dio, na drugu obalu Miljacke. Tako je i urađeno, a zbog inata vlasnika, kuća je prozvana Inat kućom. U njoj se danas nalazi jedan od najpoznatijih sarajevskih restorana.
Odatle dolazimo na Baščaršiju. Ona je od Ilidže, gdje smo bili smješteni, udaljena tačno 12 km. Predstavlja glavnu turističku atrakciju Sarajeva.
Baščaršija se nalazi na sjevernoj obali rijeke Miljacke, u sarajevskoj opštini Stari Grad. Izgrađena je u 15. vijeku. Porijeklo njenog naziva je od turske riječi “baš” koja znači “glavna”, tako da Baščaršija znači “glavna čaršija”. Na Baščaršiji se nalazi nekoliko važnih historijskih objekata. Na samom ulazu nas je dočekao Sebilj. Ova arapska riječ kao termin označava fontanu posebnog oblika iz koje je sebiljdžija nekada tasom zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao žedne. Ovaj Sebilj je izgrađen 1891. godine. U njegovoj neposrednoj blizini nalazio se još jedan koji bješe podignut 1754., a isti je izgorio u požaru 1852. godine. Mislim da nije bilo turiste koji se nije slikao ispred Sebilja u mnoštvu golubova. Mislim da je vrlo malo i onih koji od tog trenutka Sebilj nijesu ucrtali na zidove svog srca.
U Baščaršiji se ističe i Gazi Husrev-begove džamije, nazvana još i Begova džamija. Izgrađena je u 1530.godine i predstavlja jednu od najvažnijih džamija u Bosni i Hercegovini, kao i na Balkanu.
U blizini je i Sahat-kula koja se zbog svoje vitkosti ističe kao jedna od najljepših u ovoj državi. Sagrađena je u 17. vijeku, a nakon toga je obnavljana dva puta.
Baščaršija je prekrivena sarajevskim suvenirima. Prosto se nižu nargele – neobične lule sa dugačkim savitljivim crijevom kroz koji prolazi dim, zlatne džezve za koje kažu da kuvaju najbolju bosansku kafu, ćupovi rađeni na koži, pernice, ćilimi, kutije sa motivima Sarajeva.
Šetnjom dolazimo u Bezistan koji se proteže duž Gazi Husrev-begove ulice. Bezistan je zapravo robna kuća, čiji centralni dio čini 50-tak dućana. Prvi put se pominje 1555.god.
Kad izađemo iz Bezistana dolazimo na Ferhadije. U blizini je Sarajevska katedrala, koja je izgrađena 1889. godine. Blizu je i Saborna crkva presvete Bogorodice, jedan od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu. Izgrađena je u periodu od 1863. do 1872.od dobrovoljnih priloga građana Sarajeva i trgovaca iz okolnih mjesta. Postoji čak zapis da je i sam sultan bio jedan od onih koji su dali svoj prilog. Zanimljiv podatak jeste i da je toranj ove crkve nadvisivao Begovu džamiju za jedan metar. Kasnije je Begove džamija dograđena da bi se nadvisio toranj crkve. Crkva je građena od kamena. Ima pet kupola. Prvobitno je bila prekrivena olovnim krovom, ali su u vrijeme Prvog svjetskog rata Austrijanci skinuli olovo, uključujući zvona i pokrili crkvu limom. Nakon toga je 1921. godine izvršena prva rekonstrukcija.
Na uglu Ferhadije i Titove ulice, nalazi se Zavod za platni promet. Ispred zgrade nalazi se Vječna vatra upaljena 1946. godine u sjećanje oslobodiocima Sarajeva i žrtvama fašizma koji su pali u II svjetskom ratu. Sa balkona iznad Vječne vatre Josip Broz Tito je držao govor. Kraj Ferhadija mi liči na prećutnu granicu između starog i modernog dijela grada.
Ljepote je puno, saznanja previše… potrebno je napraviti pauzu. U blizini ovog Zavoda nalazi se kafić u kom ispijamo bosansku kafu. Iz fildžana. Turska kafa se priprema u specijalnoj bakarnoj džezvi i za Bosance je njeno ispijanje zaista ćeif. Što se tiče jela, na Baščaršiji ne fali bureka, krompiruše, sirnice, zeljanice… Nemoguće je zaobići i sarajevske hurmašice, tufahije i baklavu, osim ako prethodno ne ručate “peticu kod Želja” u polovini somuna (lepinje) i još je zasladite šoljom mlijeka.
Na Baščaršiji je sve blizu – i Gradska viječnica, Bezistan, Begova džamija, Sarajevska katedrala, Stara sinagoga, Pravoslavna crkva. Svi vjekovi na nevelikoj površini. Baščaršiju je u 19. vijeku zadesio veliki požar. Zbog njega je ona danas dvostruko manja nego što je bila nekada. Prije nego počne novi dan neminovno je vidjeti kako se Sarajlije vesele. Njihovu opuštenost je teško opisati.
Drugi dan boravka u Sarajevu. Blizu hotela u kom smo bili smješteni nalazi se Vrelo Bosne do kojeg se dolazi Velikom Alejom. Na početku Aleje je poređan red fijakera. Vožnju u jednom pravcu naplaćuju nam po 15 konvertibilnih maraka, mada naš Haris kaže da bi ta cijena trebalo biti znatno manja. Svejedno, svako zadovoljstvo košta i treba ga platiti.
Sijedamo u kočiju i krećemo prirodnim tunelom koji je napravilo drveće spajajući grane sa obje strane puta. Ova vožnja je velika atrakcija, a zanimljiv je podatak da se prvi fijaker ovom Alejom provozao još u vrijeme Austrougarske, davne 1895. godine. Aleja je duga 3km i njome nije moguć motorni saobraćaj, što je divno za ljubitelje džoginga, biciklizma i šetače.
Kažu da je Ilidža najljepši i najzeleniji dio Sarajeva. Apsolutno su u pravu.
I eto nas… nakon 3 kilometra ugodnog truckanja u fijakeru stižemo do izvora rijeke Bosne.
Prvo što mi upada u oči jesu drveni mostovi preko rijeke Bosne. Potom primjećujem vodopade, predivne patke i labudove… U blizini je i restoran, ali kako sjedjeti? Kako ne osjetiti netaknutu energiju i kako se fokusirati na pojedinu ljepotu kad su oči pune? Vrelo Bosne se nalazi u jugozapadnom dijelu Sarajevskog polja, u predgrađu Igman planine. I ponos je Sarajlija.
Teško je bilo okončati taj izlet. Teško, jer bio je kao izlet iz realnosti.
A onda opet treba otići na “Željovu peticu u po somuna”. Pa na bosanske kolače i bosansku kafu. I onda… opet na most Suade. Na sastajalište naše turističke grupe odakle u 17h krećemo u Crnu Goru.
I stižemo u ponoć.
U ponoć smo i krenuli onog petka na subotu. Ali tada prazni.
Vraćamo se puni. Puni suvenira, poklona, emocija, dogodovština…
Vrijedjelo je ići ! I vrijedi se vratiti !
Uostalom, kako kaže turistička organizacija kojom smo putovali: „Nekada smo živjeli zajedno, sada smo dobre komšije, zašto da se ne posjećujemo… “
Zbilja, zašto?
.
Tekst i fotografije: Jelena Aleksić-Petrović
Objavljeno: Pobjeda, 18. februar 2008. god.
Preneseno sa: Plavazvijezda.com
