Ladislav Babić: Majka

Pred prozorom – živim na prvom katu zajedničke zgrade desetak stanara – rastu u ljubavi kakva je moguća jedino u biljnom svijetu, dva stabla; zimzelena jelka i listopadni orah, koji svojim granama grleći bliskog partnera prodire u njega prožimajući mu intimu. Relativno nedavno doseljen, zahvalan sam providnosti koja mi je smjestila ovo drveće kao zaklon od znatiželjnih susjeda, a još više s razloga što sam i u dvorištu kuće iz koje preselih, imao upravo takve „biljke“. Još mi je draže, jer u ovoj ogoljeloj gradskoj pustoši predstavljaju pravu malu oazu, prebivalište svakolikog živog, prvenstveno ptičjeg svijeta. Najmanje desetak ptica se ovdje što gnijezdi, a što dolazi na svakodnevni meni koji im ljeti ili zimi pružaju ova stabla, ili pak u doba gniježđenja tražeći mekane grančice za gnijezda, doduše – prvenstveno sa obližnjih breza koje, uz parkovno grmlje, upotpunjuju ovaj mali botanički vrt. Žutokljuni, uglavnom prizemni kosovi, sitne živahne sjenice sa crnim ili plavim kapicama, proleterski jednostavni vrapčići, divlje grlice – rodice manje šarenih i nježnijih gugutki, gavrani iz obližnjeg parka koji posebno u doba gniježđenja hrpicime dolaze po grane, a kad sazriju orasi – po njih, bacajući ih s visina na asfalt kućnog parkirališta da oslobode jestivu jezgru, dok u međuvremenu bestidno kradu kruh kojim hranim golubove sa obližnjih krovova,… Zaista, radujem se promatrajući i uživajući u toj raznolikosti ptičjih izgleda, ponašanja i simfonija cvrkutanih pod prozorima. Doduše, moji sustanari su očajni kad u proljeće, već u cik zore navale po građevni materijal tvrdokljuni gavrani, svojim kriještanjem im kradući najslađe jutarnje časove sna, ali… Ta tko je ikada zadovoljio sva bića, ponajprije ona ljudska?

Ustajem kao ranoranilac (za svoje penzionerske godine) oko šest u jutro, i pijuckajući crnu tekućinu, promatram kako se svega nekoliko metara od mene gugutke izvlače iz gnijezda, protežu se otresajući krilima, te po gotovo sat vremena uživaju u rađanju dana, gotovo nepomično sjedeći na grani prije no ih nagovor želuca odvuče u potragu za hranom. Već godinama se, među granama jelke – skriveno od mojih znatiželjnih pogleda – gnijezdi par „mojih“ gugutki. Ja ih još od djetinjstva nazivam grlicama, znajući da ih ni većina ljudi ne razlikuje od njihovih srodnika. Sjedeći jedna pored druge, često izmjenjuju nježnosti, poneke karakteristične pticama a druge čak i našoj vrsti. Uzajamno se čiste od nametnika, a izmjenjuju i „poljupce“, po nekoliko minuta se kvačeći kljunovima – strast je, čini se, i kod njih mjerljiva sa ljudskom. Ponekad, u rano proljeće, prisustvujem sceni rad koje bi većina ljudi pocrvenjela znajući da su promatrani, a nakon relativno kratkog vremena svjedočim i njenom hapy endu. Barem pretpostavljam, s obzirom da ih sve manje viđam zajedno, a skrbni suprug ili ljubavnik – kako vam drago – cjelodnevno odlijeće i dolijeće s mekim grančicama ili travama u kljunu. Obnavlja gnijezdo svojoj dragoj, koja skrivena od pogleda znatiželjnika sjedi na zamecima novog života izrođenog njihovom ljubavlju. I tako danima i tjednima, ove ptičice – simbol mira, sa maslinovim grančicama u „ustima“ (kažu da su to golubovi, ali meni je draže njih zamišljati takvima) – vodeći brigu jedna o drugoj, o svom domu i životu koji se treba roditi, ponavljaju preda mnom svake godine ovu, gotovo bi je nazvao – apoteozu ljubavi među živim bićima. Kažu, a nisam siguran jeli tome tako, jer svakodnevno čitamo opovrgavanje nekih „vječnih“ istina u koje smo vjerovali, da ove lijepe, nježne i jednostavne ptice, ostaju međusobno vjerne cijeloga života. Prisjećam se, još iz roditeljske kuće, kako je svakodnevno na ogromni balkon dolijetao par gugutki koje smo hranili pšeničnim ili kukuruznim zrnevljem. Nasitivši svoje želuce, znale su sjediti na ogradi balkona zadovoljno vareći hranu, kupane toplinom ljetnjeg ili mlakošću zimskog sunca. Jednom se prilikom, ženka – prevarena odsjajem na prozorskom staklu – svom silinom zaletjela u njega, i unatoč pomoći koju smo joj pružili, na žalost uginula. Godinama joj je dragi dolazio, sam samcat sjedeći dugo na ogradi kao da očekuje povratak dragane, do kojega nikada neće doći. Jednog dana, i on je – dali radi starosti zbog koje se pridružio ljubljenoj, ili kao plijen grabljivaca (par puta je na ogradu slijetao i orao, s nebeskih visina zapazivši gomilanje ptica koje smo hranili), ili je naprosto prebolio svoju drugaricu našavši novu partnericu – prestao dolijetati. Ostat će mi u sjećanju njegov skoro ljudski egoizam kojim je gotovo uzurpirao balkon kao svoje vlasništvo, ne dozvoljavajući pristup rođacima. Ne mogu zaboraviti scenu koju nikad prije ni poslije nisam vidio: više od trideset grlica komeša se po terasi posutoj zrnevljem, a „naša“ grlica ide od jedne do druge tjerajući ih sa svog posjeda, dok ih nije – teško za povjerovati – sve rastjerala, kao zakoniti vlasnik čije su imanje okupirale neželjene pridošlice. Gotovo mi je došlo da postavim natpis upozorenja za nezvane goste: „Ne prilazi – oštra grlica!“.

Na žalost, ranije opisane idilične, harmonične scene među mojim novim parom letača, svake godine završavaju na isti, po njih nesretni način. Upravo kad završe obnovu svog doma, učinivši ga mekim, udobnim, gustim granama zimzelena zaštićenim od ljetnih žega, vjetrova, kiša i ostalih vremenskih mijena, pojave se – kao što i u životu ljudskom prečesto biva – barabe koje unište idilu ove ptičje sreće. Kao i među ljudima, najgori znaju biti upravo oni koji su nam najbliži. Dosta veće, snažnije i agresivnije grlice – rod rođeni – kao da su samo čekale završetak rekonstrukcije gnijezda, proglase se novim gnijezdovlasnicima, istjeravši gugutke koje su uložile sav trud oko njega. Što se zbiva sa jajima koje je ženka snijela, ne mogu vidjeti; nastavlja li i grličja ženka sjedjeti na njima pomiješavši ih sa vlastitima, ili ih naprosto izbaci van, možda bih doznao po ostacima ljusaka u travi, ali nikada nisam pokušavao. Znam da se radi naprosto o prirodnom zakonu; biološka evolucija ne poznaje milosti – sposobniji i jači opstaju u tom nesmiljenom svijetu borbe unutar i među vrstama. Ali sa svog, nama uobičajenog antropocentričnog stava – sa kojega sve procjenjujemo – osjećam duboku empatiju sa izgnanim grlicama, baš kao i sa ljudskim izgnanicima iz svojih domova uništenih ratovima ili prisvojenih od barbara. Naravno da se ne miješam u suživot tih ptičjih vrsta, iz principa, shvaćajući kako svaka od njih na neki način – „prema božjem ustroju svijeta“ – ima pravo na svojevrsno ponašanje. Gavrani su također gladni, i dok im djeca kriješte tražeći namirenje želučića, nije nikakvo čudo da kao jači, brži, nasilniji i pametniji, njihovi roditelji kradu zalogaje golubovima. I sokol mora preživjeti i održati svoje potomstvo – hraneći se upravo stvorenjima kojima svakodnevno bacam s prozora komadiće kruha, pa je valjda „bog“ i grlice napravio slične kukavicama koje upadaju u tuđa gnijezda… Rekli bismo da je svijet takav kakav jeste, a takav zaista i jeste. Još danima nakon izgona, ženka gugutke – koju sam uvijek viđao kako se uvlači među granje svog bivšeg doma – dolijeće u blizinu, sjedeći dugo na grani „čeznutljivog“ pogleda uperenog u par metara udaljeno, uzurpirano gnijezdo. Tjera li je to sjećanje na preoteti dom, ili se radi o instinktu majčinstva koji je nastoji vratiti njenoj iščezloj djeci, ne znam. Samo vidim kako dugo, dugo, žalosnog pogleda (u slici mojih misli) sjedi sama i tuguje svoju ptičju tugu, mater kojoj su oteli dom i djecu koju nikada neće upoznati. I tako, srčući vrelu crnu tekućinu, pogledom milujući ptičju majku u zaludnom očekivanju njene izgubljene djece, prisjetim se svoje majčice koju i ja, ovako sam, godinama uzalud očekujem.

Ladislav Babić, rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine – i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“ izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje sa internetskim portalima. Zastupljen u  dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski jezik. Nagrađivan.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/zivotinje/ptice/golubovi/slides/golubovi-na-vrhu.html