Redakcija Lovre Rončević
IZA RIJEČI
Na stolu pored kreveta stajala je pisaća mašina. I danas, kao i sva jutra prije, spremao se Đoredino za posao. Prebacio je preko glave onaj remen koji je bio pričvršćen s obje strane mašine. Namjesti da mu mašina bude u razini struka i pričvrsti je kopčama za hlače kako se ne bi gegala dok piše. Najslikovitije opisano, izgledao je kao svirač harmonike, ali je umjesto nje nosio pisaću mašinu. Na leđima je nosio naprtnjaču s nešto papira unutra. Čovjek otprilike toliko rečenica dnevno izgovori, koliko stane na nekoliko stranica. Njegov posao bijaše jako jednostavan: on je morao zapisati svaku rečenicu koju izgovori krojač. Svaku rečenicu.
Došao je pred njegova vrata, pokucao i oni su zajedno otišli. Išao je krojač na posao, imao je svoju krojačnicu koja se nalazila u starom dijelu grada, u jednoj predivnoj zgradi žućkaste fasade, prepunoj raznih radnji, od ove već spomenute, pa sve do postolara, urara, ključara i drugih… Išli su kroz grad; razgovarao je krojač s ljudima, pozdravljao se, a onda, susrevši starog neprijatelja, u ljutnji prospe nešto psovki, teških riječi… Brzosve završi, a zatim nastave uskim ulicama; ponovno su tu bili razgovori, pozdravi…
Radio je krojač u svojoj krojačnici. I za vrijeme marende dođe ga posjetiti prijatelj, jedan vješti brbljavac i zanatlija ogovaranja. Pretresli su sve moguće teme, rekli puno toga, a zatim je radno vrijeme završilo i bilo je vrijeme za vratiti se kući. Đoredino ga je pratio u stopu, zalijepljen pored njega sve je pomno zapisivao, svaku rečenicu.
Pred vratima stana, izvuče Đoredino nekoliko ispisanih stranica njegovim rečenicama, te mu ih preda lijepo zamolivši potpis u desnom donjem kutu. Krojač je čitao napisano, i svako malo se mrštio, kao da ga je netko grubo štipao za obraze. Dođe mu užasno neugodno. Brzim pokretom vrati papire te reče: „Neću ja to potpisati!“ I prekriži ruke jasno odbijajući. „Vi morate potpisati rečenice, vi ste ih rekli, one su vaše! Unutar svojih zidova možete govoriti što vas je volja i ništa neće biti zapisano!“ uzvrati Đoredino ne trepnuvši; te ga ošine oštrim pogledom. „A kako to mogu popraviti? Nisam mislio ono što sam rekao…“ reče krojač sa suzama u očima. Pogne glavu i zabulji se u pod. „Ne možete to popraviti!“ odgovori gotovo prije no što ovaj postavi pitanje. „Znači, ono što sam rekao zauvijek će ostati zapisano, ne mogu to povući?“ upita tužno već znajući odgovor. „Tako je! Ja ću sada sve lijepo složiti, napisati datum i ovo odlazi u arhivu. Zajedno sa svim onim što ste već rekli.“ „Ali… ali ja nisam to mislio…“ opet će ovaj, ne mogavši se pomiriti s onim što je rekao. „A zašto niste pazili što govorite?“ „Nisam, i sada mi je krivo…“ tužno prošapće krojač i rukom obriše suzu s obraza. „Sada je gotovo, ali naučite iz toga, i ubuduće budite oprezni. Prvo promislite, dobro promislite što ćete reći.“ I krojač, sav pogrbljen od tuge, uzdrman prevelikom grižnjom savjesti, jedva držeći kemijsku, morao je potpisati ono što je rekao, i morao je stati iza svojih riječi.
