Voz iz Zagreba upravo polazi sa svog odredišta za Sarajevo. Pogled na zelene šume i kameni krš isprljan kišama avgusta. Prljavim, tamnoplavim hodnicima šeću se pijani kondukteri vodeći razgovor o svojim ženama. Najmanji od njih ulazi u prvi kupe sjedajući kod mladog bračnog para.
Do prozora, odsutan u svojim mislima, sjedi Maksim. Nosi svijetloplavu košulju ispeglanu bez greške i prljavobijele pantalone. Njegova uglađenost i košulja ispeglana do posljednjeg šava odaju uspješnog, srednjovječnog čovjeka. Prekoputa sjedi Elena, djevojka u kasnim dvadestima. Obučena je u svijetlorozu haljinu koja pokriva njenu bijelu kožu. Zaljubljen, privlačan i zgodan par. Melanholija ispunjava crte njihovih lica. Tišina kakva postoji samo između ljudi koji se dovoljno dobro poznaju.
Elena je bila nasmijana. Uživala je u daljinama, u čarima koje samo vozovi nose. Maksim je bio zagonetka. Naizgled staložena pojava visokog čovjeka smeđih očiju odavala je niske nagone. U nedalekoj prošlosti volio je kurve, gledao je na ženu kao na sirovo meso. Lice mu je bilo ispunjeno borama. Gledajući njegove ukočene ruke stiče se utisak da ima granice na čitavom tijelu, da se boji boli, da se boji sreće. Ali ipak, krajnji uglovi usana odavali su osmijeh čovjeka spremnog na velike promjene.
Elena je bila preosjetljiva na vanjske podražaje. Život u braku otvara oči. Nije znala ko je, niti šta je. Svoju izgubljenost morala je skriti pred ljudima hodajući pod maskom.
Lice žene koja sputava samu sebe. Stotine cenzura u glavi. Zaklela se da će ih staviti na prvi naslov posljednje knjige. Čekala je pravi trenutak. Nije znala da čekanje ubija. Tako je ubila volju za pisanje u sebi. Posvetila se bračnom životu čuvajući želje u svom svijetu.
Dolazeći na krajnju tačku svoga odredišta, Maksim iznenada izvadi papir iz džepa govoreći Eleni:
– Pročitaj! To je tvoja omiljena pjesma, mislio sam da će te razvedriti.
Ona podiže pogled i uze papir od Maksima. Na njemu su bili ispisani stihovi Elenine omiljene pjesme „Ko ti je ukrao zvezde iz očiju, Ana?“ [1]
Glasno se nasmija i kaza:
– Hvala Maksime. Ali nisam tužna. Umorna sam od dugog putovanja. Hvala Bogu pa stigosmo.
Rukujući se sa niskim, pijanim kondukterom izašli su iz voza. Elenin stisak ruke bio je nježan, odavao je bijele majeve i čežnje, dok je stisak Maksima odavao realnost i hladnoću.
Kišovite sarajevske ulice. Tamno nebo je uspjelo otvoriti njihovu dušu i izmamiti osmijeh na licima. Lux in tenebris. Burme mamile su smijeh na njihovim licima i podsjećale na žute narcise izrasle na livadama.
II
Iznajmljena hotelska soba od 40 kvadrata. Tišina. Maksim prekide monotoniju hotelske sobe govoreći:
– Pisac je čovjek koji više posmatra, nego što učestvuje u životu. Istražuje dušu ljudi do srži i kreće dalje tražeći nove ljude. Izgleda sebično i koristoljubljivo.Ti nisi takva. Uživaj u nama.
Elena nije ništa odgovorila. Mislila je da baljezga gluposti. Ipak je bila oholi pjesnik žedan priznanja, žedan slave. Voljela je broj 7, težnju ka savršenstvu. Ponekad je i pisala poeziju do kasnih noćnih sati. Ustajala je podbulih obraza i smežuranih kapaka. Dijagnoza prenapetog mozga, hronična neispavanost. Bez inspiracije kao cvijeće bez kiše. Takvo je stanje umjetnika.
Rastrojenost, unutrašnje rasulo bile su odlike koje su krasile Elenu. Zaboravljala je stvari za sutrašnji dan na poslu. Imala je gadne navike ljenčuge.
Maksim je bio svijetla tačka u njenom životu. Postala je odgovorna. Poštovala je zakazane rokove sastanaka. Prvi muškarac sa kojim se nije morala pretvarati da voli slušati raznorazne gluposti. Bez glume. Bila je svoja…
Neposlušno sunce prži sarajevski asvalt. Vedrina nedjeljnog, ljetnog jutra. Miris jutarnje kafe odiše hotelskom sobom. Burme boje žutih narcisa vežu dva različita svijeta ispunjavajući ih toplinom.
[1] Jovica Đurđic „Košuta i Lapoči“ (2000.)
Marina Cvijetić, rođena u Sarajevu 20. 04. 1990. godine.
Živi u Doboju, Bosna i Hercegovina. Student četvrte godine Filološkog fakulteta na Odsjeku za italijanski jezik i književnost i srpski jezik i književnost. Prve pjesme su joj bile inspirisane ljubavnom tematikom iz koje i danas crpi motivaciju za pisanje. Sada se uglavnom bazira na pisanje kratkih priča ili socijalnih pjesama.