Masuma Rahim: Muslimanka sam i nikad me dosad nije bilo strah

Vrijeme ide dalje, no niko me nikad nije pitao šta mislim o Liju Rigbiju, o listu Charlie Hebdo, o Boko Haramu ili o zvjerstvima Islamske države širom svijeta. Pretpostavljam da je to napredak, ali ne djeluje kao progres na širem planu. Činjenica je da sam se posljednjih nekoliko godina osjećala sve nelagodnije. Tako je svakog puta kad čujem za neki zločin. Prvo, tu je uvijek horor, ali i nada, vatrena nada da počinioci ne smatraju sebe muslimanima. Zatim, prezirem sebe što se tome nadam, ali znam da će, ako oni sebe smatraju muslimanima, zaziranje biti veće. To me plaši.

Dalje, osjećam da imam obavezu da distanciram islam od onoga što čine navodni muslimani. Taj osjećaj me vrijeđa i moram to da uradim, da odbranim svoju vjeru kao nenasilnu. Umorna sam od odbrane svojih vjerovanja i sebe. Nijesam počinila nikakav zločin. Iako osjećam strahopoštovanje u izlivu tuge, u znak solidarnosti s onima čija bezbjednost i način života su grubo prekršeni, pitam se zašto smo rijetko vidjeli izlive sličnih osjećanja kada se žločini dogode u ne-zapadnim zemljama. Postala sam ljuta, a onda brinem da je ta ljutnja, iako razumna i valjana, opasna i da izaziva podjele. Brinem kako to utiče na mene.

Nakon napada u Parizu strah me je više nego ikad. Bilo je prijavljeno 300 odsto više islamofobičnih napada. Veliki broj islamskih centara, uključujući i Finsbury Park džamiju, označeni su kao žarišta. Pozadina ovoga su snimci verbalnih i fizičkih islamofobičnih napada u javnom prevozu, a primjetno je da su ljudi srećni kada snimaju ove incidente, dok su znatno manje voljni da se uključe i pomognu.

Jedan od naslova kojeg je prošle sedmice objavio “Sun”, da jedan od pet britanskih muslimana ima “simpatije prema džihadistima”, širenjem straha izobličavanjem na osnovu sumnjivog istraživanja nije učinilo ništa da bi se muslimani osjećali bezbjedno ili podržano. Svakako nije slučaj da nas svi napadaju, ali ne možemo biti okrivljivani zbog osjećaja straha.

Ja sam muslimaka, žena niskog rasta. Koristim javni prevoz gdje god da idem. Često kući dolazim kasno. Nosim hidžab. Ja sam laka meta. Ali nikad, osim što me je jednom jedan čovjek nazvao “gadnim ološem” i ostavio na miru, nijesam bila u nevolji. Mislim i da me je dječak u autobusu 1999. nazvao “zamotanom”, ali to se i ne računa. Zapravo, ponekad sam zapanjena tim što se nijesam našla u bujici zloupotrebe ili nijesam pretučena – još uvijek. Jer niz sreće ne može trajati vječno, zar ne? Jednog dana jednostavno mora nestati. Ljudi koji izgledaju kao ja i govore kao ja su svakodnevno u nevolji, a ja nijesam. No šta ako jednog dana budem? Zaista sumnjam da će iskrena teološka rasprava odvratiti nasilnike. Šta, da kažem “zapravo, ja sam liberal, sekularni šiit, ISIS me vjerovatno mrzi mnogo više nego tebe, pa hajde da budemo prijatelji”? Teško. Nijesam osoba koja plane zbog uvreda, tako da ću ih samo primiti. Užasno je pisati ove riječi. Ako jednog dana bude više prijetnji nego sad, neću imati fizičke snage za bilo kakav napad. A i da bježim ne bih daleko stigla. Nemam nikakvih šansi.

Lutam Londonom, svojim gradom, konstantno oprezna, potpuno svjesna pogleda ljudi pored kojih prolazim. Nosim hidžab 20 godina i nikad mi nije smetao. Ali ovih dana prvi put sam pomislila da ga skinem. Ne namjeravam to da uradim, ali dotle je došlo. Izgledom rizikujem, a mali dio mene vjeruje da je jedini način da preživim da poreknem to što sam muslimanka.

Za deset godina radeći u oblasti mentalnog zdravlja, često s nasilnim, opasnim, očajnički bolesnim ljudima, nikad nijesam imala problem zbog svoje vjere. A sad imam i čekam dan da pacijent odbije da radi sa mnom, ili učini loše, jer sam muslimanka. Jednom mi je stari prijatelj rekao: “Neće uvijek muslimani biti neprijatelji. Jednog dana će to biti neko drugi. Jednog dana će biti drugačije i lakše”.

Tada sam klimnula glavom. Ali sada u to ne vjerujem. Ne vjerujem da će biti bolje, da će doći dan kada ljude poput mene neće smatrati neprijateljima. Zašto bih? Pogedajte ovu državu. Pogledajte vladinu antiterorističku strategiju koja nas sve stavlja pod sumnju. Pogledajte nastavak sukoba na Bliskom istoku. Da li ovako treba da bude? Diskreditovan od medija i političara, moj način života naziva se “opasnim”, izbacuju me iz aviona zbog “mjera bezbjednosti”, govore da ljudi poput mene nijesu poželjni? Moja porodica je došla ovdje jer su njihovi životi bili ugroženi u njihovoj zemlji, gdje je trebalo da idem? Kako da živim? Kako bi bilo ko od nas trebalo da živi?

Ne možete u potpunoti razumjeti ako ovo nije i vaša realnost. Ne možete razumjeti nemoć i bijes koji osjećam kada čujem da mojoj maloj, nježnoj, 11-godišnjoj nećakinji vršnjaci u školi upućuju rasističke i islamofbne komentare. Prestravljena sam svijetom u kojem će djeca moje sestre živjeti; zbog svih onih koji na milost i nemilost šire mržnju i podstiču agresivnost. Nažalost, ISIS je jednostavno vrh lenednog brijega za koji nema naznaka da će se suzbiti.

I read psychology at the University of London and have an MSc in Clinical Forensic Psychology from the Institute of Psychiatry. I completed doctoral training in south-west London, where I now work as a clinical psychologist. I have interests in the areas of personality disorder, forensic mental health, trauma, neuropsychology and epidemiology, all of which probably says much about me.

Izvor: CdM / Guardian / https://masumarahim.wordpress.com/Prevod A. N. R.

FOTO: https://latuffcartoons.wordpress.com