Redakcija Priznanje „Bosanski stećak“ je književno priznanje, a koje se dodjeljuje od 1999. godine u okviru „Sarajevskih dana poezije“. Duga je lista dobitnika tog priznanja, a ima ih iz čitavog svijeta. Prošle godine (2017) u fokusu je bila savremena njemačka književnost. Uz realizaciju i saradnju s Goethe Institutom u Sarajevu, na „Sarajevskim danima poezije“ gostovao je Michael Krüger njemački pjesnik za koga tvrde da je pjesnička vedrina apokalipse.
Michael Krüger, pjesnik, prozaist, urednik i izdavač, je dobitnik „Bosanskog stećak“ , a legendarna je ličnost njemačkog književnog života. Iako se najprije etablirao kao lektor, urednik, pa onda i izdavač, s objavljivanjem zbirke „Reginapoly“ 1976. nailazi na odličan prijem kritike i osamdesetih godina se pozicionira kao jedan od najzanimljivijih pjesnika svoje generacije.
Nepovjerenje u jezik
Michael Krüger pripada poslije šezdesetosmaškoj generaciji književnika koja je bila pod jakim dojmom Adronove rečenice da je nemoguće pisati pjesme poslije Auschwitza, odnosno da je jezik više brana a ne prolaz u jezivu stvarnost koja nas okružuje. Mnogi savremenički autori odlučili su, između ostalog, i zbog toga, da potpuno isključe referencijalnosti iz svojih tekstova, baviće se, prije svega, samim jezikom, njegovom unutrašnjom logikom i strukturom, smatrajući da jezik ne samo da nije sposoban premostiti jaz prema zbilji, nego da je on neodvojiv od aparata prisile i moći koji tlače čovjeka lišavajući ga slobode. Među takve autore mogu se ubrojiti rani Peter Handke i, recimo, Bečka grupa, koja je bila pod značajnim utjecajem filozofije jezika s početka 20. stoljeća.
Također, kako i Michael Krüger naglašava u intervjuu za najnoviji broj časopisa Život, početkom sedamdesetih, istovremeno se javila i druga krajnost: pokušaj krajnjeg politiziranja književne umjetnost, u kojoj je ona bila faktički svedena na puko sredstvo u cilju političkog prosvjetljivanja. Dakle, sjedne strane u književnosti tog vremena dominirala je – barem u recentnim diskursima – hermetička zatvorenost u unutarjezički eksperiment, a s druge strane, ideološko funkcionaliziranje književnosti u cilju popravljanja u društvu. Naoko suprotstavljene, ovim dvjema opcijama zajedničko je bilo to da su iskazivale temeljno nepovjerenje u samu književnost. I sam Michal Krüger je u jednom eseju nastojao reflektirati ove krajnosti: „To znači, ako se promjene događaju bez velikog otpora, onda su to uglavnom modifikacije starog: i tržište se već odredilo prema novoj situaciji. Ono je, kao jež iz bajke, uvijek brže od svega drugog. Trenutno je posebno važno, tako mi se čini, da ove licencirane modifikacije učinimo transparentnim, da pokažemo njihov ideološki karakter. Za političku književnost, ako takvo što uoće postoji, to znači da razvije eksperimentalne načine pisanja koji će se osloboditi zastarjelih formi i na ovaj način demonstrirati da jezik i sadržaj dosadašnjih političkih tekstova mogu biti sublimirani u „lijep sjaj“. (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 22. 9. 1970.).
Mala renesansa
Tako je zvučao esejist i kritičar Michael Krüger. Ali, pjesništvo njegovo odlučilo je da, u najboljem smislu te riječi, krene srednjim putem, da vrati vjeru u književni jezik, da se odrekne težnje za maksimalnim avandgardizmom, ali da istovremeno povrati estetiku autonomiju, i da kreira jedan izraz koji će ostati propusan za društvenu i političku stvarnost. Poeziji ovaj književnik ponovo želi vratiti njezinu društvenu relevantnost, pa i mogućnost da se politički izrazi, istovremeno izbjegavajući da upadne u zamku čistog funkcionaliziranja, koje bi joj, kao u djelu angažirane književnosti, oduzelo ono što čini osebujnost književne forme.
Atmosferu dog doba Michael Krüger jezgrovito opisuje u intervjuu za Život: „E sad,, puno toga što je početkom sedamdesetih bilo suvišno, nakon toga je opet bilo moguće, i u poeziji. Uzmimo za primjer Paula Celana. U svom pokušaju da izrazi neizrazivo došao je do granice razumljivosti. Mnoge od njegovih kasnijih pjesama naprosto nisu razumljive, niko od čitalaca nije znao reći šta je Paul Celan htio kazati. Ova granica prema šutnji bila je povod za veliku teoriju. Poezija se u principu nastanila na ovoj granici. To zasigurno nije moglo izaći na dobro i veoma brzo stasala je nova generacija pjesnika koji više nisu htjeli živjeti na ovoj granici, nego prodrijeti u središte poezije. Odjednom su opet svi krenuli rimovati i uistinu je tad poezija doživjela neku vrstu male renesanse“.
Za tu renesansu zaslužan je, između ostalog, i sam Michael Krüger. Eksperimentirajući sa žanrovima, ali nikad ne skliznuvši u hermetizam, objavio je počev od 1976. godine desetak zbirki poezije, nekoliko romana, knjiga kratke proze, te stekao pregršt nagrada i priznanja, od kojih su najvažniji Nagrada „Peter Huchel“, Velika književna nagrada Bavarske akademije lijepih umjetnosti, Mörikeova nagrada, nagrada „Joseph Breitbach“ i Eichendorffova književna nagrada. Za svoj književni rad odlikovan je Saveznim počasnim križom prvog reda i Zlatnim ordenom grada Beča, a prestižni univerzitet u Bielefeldu i Tübingenu dodijelili su mu počasne doktorate.
Inače, Michael Krüger je rođen 9.12.1943. u Witgendorfu, malom mjestu u današnjoj pokrajini Saksoniji – Anhalt. Nakon rata odrasta u Berlinu, gdje završava gimnaziju, početkom 60-tih godina izučava knjižarski zanat, te studira filozofiju na Slobodnom univerzitetu u Berlinu. Tih godina boravi i u Londonu, gdje počinje raditi u izdavaštvu i knjižarstvu, objavljujući povremeno književne kritike i eseje, da bi 1968. godine postao glavni urednik u Hanseru, uz Suhrkamp, najvećoj i najvažnijoj njemačkoj izdavačkoj kući. Narednih 45 godina kreirat će i trajno obilježiti profil ovog izdavača, djelujući u njoj sve do 2013. godine, u različitim svojstvima, najprije kao urednik, zatim, od 1986, kao voditelj književnog programa, a od 1996. i kao direktor Hansera. Uzimajući u obzir i činjenicu da je bio aktivan i kao književni kritičar, te selektor i član različitih žirija za književne nagrade, Michael Krüger će steći nesvakidašnje značajnu (i utjecajnu) ulogu u njemačkom književnom životu. Paralelno sa izdavačkom karijerom, od 1976. godine Michael Krüger se na književnoj sceni javljao i kao pjesnik, a od sredine 80-tih i kao prozaist, publicirajući najprije u relativno malim izdavačkim kućama, kakva je salcburgški Residenz, izbjegavajući vlastitu izdavačku kuću.
I na taj nači se borio s percepcijom u dijelu književne kritike koja je u njemu vidjela, prije svega, vanserijskog urednika. Od početka 2000-tih kao autor prelazi u Suhrkamp, u trenutku kad je već odavno postao prva ličnost konkurntskog Hansera.
Estetika propasti
Premda ovakva biografija nipošto ne daje naslutiti kako se radi o „neispunjenom životu“, u njegovoj poeziji prevladava ton rezignacije. U jednom prikazu iz 80-tih godina njegova poezija je nazvana književnošću „razočaranog utopiste“; takva rezignativnost zna se čak pojačati do gnostičkog pesimizma.
-Emil Cioran spada u njegove omiljene autore! – kad u jednoj pjesmi od prije desetak godina sveukupnu ovostranost inscenira kao djelo obmane:
„Naravno da
Stvoritelja univerzuma
možemo zamisliti kao lakrdaša
Sve je to zlobna igra,
izraz nastupajućeg umora“.
Ipak, kao pjesnik koji je odrastao i na moderni i na romantizmu, izlazi iz ovakve rezignacije, barem privremeno, i, dakako, krajnje neizvjesno, donosi trenutke neke vrste nesigurne, nepouzdane epifanije, čiji ambivalentni doživljaj vodi do poezije:
„Tek ponekad kad se
navečer, slijedeći neku naviku
okupimo na livadi
da tiho pozdravimo noć,
zanijemimo od čuđenja:
Da bi nas zadirkivao, pokazuje nam On
primjere svojega dara“.
Najkasnije od 80-tih godina, scene iz prirode inače zauzimaju veliki prostor u Krügerovom izračju, no priroda pritom nije prostor idiličnog pomirenja subjekta sa samim sobom, već naprotiv: prostor u kojem se ocrtava njegov konačni nestanak. Tako u pjesničkoj zbirci „Ins Reine“ uobičajena slika ljudske moći nad prirodom biva izokrenuta u svoju suprotnost. U sistemu prirode čovjek se čini potpuno beznačajnim, tako se, u svakom slučaju, može razumjeti pjesma „Pamćenje prirode“. Ljudi se ovdje pojavljuju kao:
„Stare jabuke u granju
koje od posljednje jeseni nije mogao
odvojiti udar vjetra“.
Moto drugog dijela ove zbirke pozajmljen je iz Levi – Straussovih „Tužnih tropa“:
„Svijet je počeo bez čovjeka i bez njega će i završiti“.
Ovakvi apokaliptični tonovi ipak su daleko od jednoznačnosti.
Veliko Krügerovo umijeće sastoji se u tome da takvu estetiku propasti uspije prožeti nekom nesvakidašnjom vedrinom, iz čega nastaje orginalni pjesnički izraz.
_____________________
Prilikom pisanja ovog priloga koristio sam KUN kultura/umjetnost/nauka (Oslobođenje) 19. oktobar 2017. godine u kome je objavljen članak: „Pjesnička vedrina apokalipse“, prof. dr. Vahidina Preljevića.
Preneseno sa: Bošnjaci.net
