Mehmed Meša Delić: Ezan – poziv

Kolika je veličina i značaj ezana, u kojim prilikama se uči i kakvo bi trebalo biti ponašanje za vrijeme učenja ezana?

Riječ ezan dolazi od arapskog glagola ezzene, juezzinu, muezzinun, a znači objaviti, pozivati na molitvu ili azene, juazinu, izanun, tj. najaviti početak molitve.

Ima više razloga zbog kojih pišemo o ezanu, a među glavnim je što se, hvala Bogu, objavljuju kroz razne časopise i glasila mnogi vjerski propisi, ali o ezanu i njegovom značaju do sada, koliko mi je poznato, malo je pisano.

Nadam se, uz pomoć Božiju, da će široko čitateljstvo putem ovog popularnog portala saznati o ezanu i mnoge njegove značajke i to:

a) Povjesne (od kada se uči ezan)

b) U kojim prilikama se uči ezan,

c) Način ponašanja prilikom učenja ezana

d) Zaključna riječ o ezanu.

Zbog svega navedenog i još mnogo drugih razloga, odlučio sam i usudio se na kraće pisanje (iznošenje) značaja ezana ono što sam saznao ili znam o tome, a pozivam i one koji znaju više, neka dopune i nastave.

Da bi se (po)zabavio ovom temom motivisala me izjava uvaženog Huseina ef. Smajića, zamjenika reisu-l-uleme islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za TV1: „ONOME KOME SMETA EZAN I CRKVENA ZVONA NIJE MJESTO U BOSNI I HERCEGOVINI“.

Muslimani Egipta, Tunisa, Maroka, Turske…, kao većinsko muslimansko stanovništvo imaju drugačiji odnos (tolerantniji) prema ezanu, a i crkvenim zvonima. U to sam se lično mogao uvjeriti prilikom provedenih godišnjih odmora u tim državama. Njihov odnos je takav, jer bolje poznaju veličinu i značaj ezana, a i crkvenih zvona. Oni svoje vole, a tuđe cijene i poštuju.

Kod nas na Balkanu, (u ex- Jugoslaviji), a pogotovo u sredinama u kojima je izmješano stanovništvo: muslimani, katolici, pravoslavci, malo ko postavlja pitanje:

Zašto se uči ezan?

Ili:

Zašto zvone crkvena zvona?

Onoga momenta kada se uči ezan ili zvone crkvena zvona mnogi  počinju sa galamom i postavljanjem pitanja: Zašto su ezani i zvona tako (pre)glasni? Zašto u svako doba dana i noći?

A imaju i odgovor (rješenje) za to: Maksimalno jačinu smanjiti, ili ezane i crkvena zvona zabraniti.

Njima sve smeta, do podne mrze sami sebe, a poslije podne cio svijet.

Intresantno je da mnogi od njih stoje, sjede ili teturaju u kafićima koji su u blizini crkve ili džamije, a u kojima je glasnija muzika i njihova galama od ezana ili crkvenih zvona. Da li zbog neznanja ili mrženje prema onima kojima pripadaju ezani ili crkvena zvona?

Oni to nikada neće ni znati niti cijeniti, jer su u svako doba dana i noći u mahmurnom stanju, od pića zvanom mržnja. A dok oni mahmuraju ezani i crkvena zvona će se čuti i pozivati na molitve, na suživot, na dobre međuvjerske i komšijske odnose.

Zašto zvone crkvena zvona?

Odgovor najbolje znaju oni kojima zvone crkvena zvona, a ja ću se usuditi o tome nešto (na)pisati, a što sam mogao (pro)naći u litaraturi.

Zvona u crkvi imaju višestruko značenje. Svu namjenu zvonjenja možemo svesti u tri razloga:
Poziv vjernika na bogosluženje, tj. da se vjerni obavijeste o početku bogosluženja; da se izrazi svečano slavljenje i radost sabrane Crkve na bogosluženju i naznačenje o posebno važnim momentima bogosluženja kako bi se drugi podstakli da se svojim molitvama priključe onima koji su u hramu.

Crkve obično imaju nekoliko zvona, pri čemu se ona međusobno razlikuju veličinom i snagom zvuka.
Zvona zvone na početku svakog zajedničkog bogosluženja:
1) prije početka večernjeg bogosluženja,
2) prije jutarnjeg bogosluženja,
3) prije Sv. Liturgije.

Zvoni se na početku prazničnog večernja, svenoćnog bdijenija, na početku prazničnog jutrenja (obično prije početka pjevanja polijeleja) i pred sam početak liturgije, tokom čitave Svijetle Sedmice na početku i na kraju svakog bogosluženja zvoni se na sva zvona, zatim prilikom molebana, u dane hramovnih praznika i u drugim svečanim prilikama, obično se prije molebana zvoni. Na litijama se zvoni i traje tokom same litije. Zvonjenje biva i prilikom iznošenja tijela pokojnika iz kuće, i prilikom odlaska sa njim na grob radi pogreba, pred vodoosvećenje, zvoni se i prije posvećenja u čin episkopa.

O tome koliko se dugo zvoni Tipik kaže: “udara (za svenoćno bdenije) u veliki kampan (vrsta zvona) polako dvanaest puta, pojući Neporočne, ili govoreći tiho 50. psalam” (Tipik, gl. 1). Na velike praznike kako stoji u Tipiku: “udara se dosta”. Za manje značajne svakodnevne službe kao što su polunoćnica, povečerje i malo večernje uobičajeno je da se udara 12 puta.

Kako u drugim religijama, tako je i u kršćanstvu, da se živo potiče da se sačuva molitva, da ostane nepromjenjeno i da vrijedi za karakteristične časove dana-jutra, podne, večeri, s zvonjenjem zvona koji označuju vremena njihove aktivnosti i sačinjavaju poziv na stanku i molitvu…

a) Povjesno, od kada se uči ezan

U početku pojave islama, nakon što bi ko primio islam kod Muhammeda a.s., bi izgovrao Šehadet – svjedočenje o Božijem jedinstvu i Muhammedoovm poslanstvu kao posljednjem Božijem poslaniku cijelom čovječanstvu.  Zbog napada, izolacije i zastrašivanja prvih muslimana u Mekki riječi tekbira: Allahu ekber, Allahu ekber, tj. Bog je najveći, Bog je najveći, nijesu se glasno i javno izgovarale. Tada niko osim Muhammeda, a.s., nije smio javno ispovijedati islam i to je trajalo sve do prelaska hazreti Omera, r.a., (drugi halifa od četvorice Pravednih halifa) u islam kao četrdeseti po redu, nakon čega su muslimani počeli slobodnije se kretati i javno obavljati vjerske obrede u Mekki.

Nakon Hidžre – preseljenja Muhammeda, a.s., iz Mekke u Medinu, islam je pustio svoje korijene i namaz se je počeo javno i u džematu (zajedno) da se obavlja.

A evo kako je nastao ezan. Poslije Hidžre i izgradnje Poslanikove džamije u Medini, muslimani su počeli redovno da se okupljaju, kako bi za Allahovim poslanikom, a.s., klanjali pet propisanih namaza. Neki ashabi su dolazili u džamiju dosta rano, i čekali bi koliko je trebalo do početka namaza, dok bi drugi koji su bili zauzeti poslom zakasnili, jer nije postojao jedinstven način oglašavanja početka namaskih vremena. Zato se Muhammed, a.s., posavjetovao sa ashabima kako bi bilo najbolje objavljivati namasko vrijeme, kako bi oni koji su zauzeti, mogli ostaviti taj posao u pravom momentu, i došli na zajednički namaz. Tako su neki ashabi predlagali da se naokolo viče “vaktussalah”, tj. vrijeme namaza, vrijeme klanjanja, zatim su predlagali isticanje zastave, paljenje vatre (što je podsjećalo na vatropoklonike), puhanje u trubu, udaranje u zvono i slično. Međutim, u danima traženja rješenja, a prije nego je donijeta odluka, ashab po imenu Abdullah ibn Zejd došao je jednog jutra kod Muhammeda, a.s., sav uzbuđen, i saopštio kako je prošle noći sanjao nekog čovjeka u zelenom ogrtaču koji je imao u ruci neki predmet sličan zvonu. U snu ga je Abdullah ibn Zejd zamolio da mu proda tu stvar kako bi udaranjem u nju pozivao muslimane na namaz. Ovaj čovjek nije htio da mu proda zvono već mu je kazao da to čini izgovarajući glasno riječi ezana: Allahu ekber! Allahu ekber!…

Kada je Abdullah ibn Zejd ispričao svoj san, lice Muhammeda, a.s., zablista od zadovoljstva te reče: ,,Taj san biće, ako Allah da, stvarnost. Pouči Bilala tome što si sanjao i on će tako učiti ezan, jer on ima bolji glas od tebe.’’ Pošto je Bilal naučio tekst, riječi ezana su poletjele nad Poslanikovom džamijom kao ptice… Kad je čuo ezan, Umer ibn Hattab koji se nalazio u svojoj kući, zaogrnuo je ogrtač na sebi i pohitao pred džamiju rekavši: ,,Allahov Poslaniče, tako mi Onoga koji te je sa istinom poslao, i ja sam takav tekst ezana sanjao.’’ – ,,Hvala Allahu’’ – reče Muhammed, a.s.

Od kako je Bilal proučio prvi ezan, puštajući uzvišene riječi svojim prodornim i jasnim glasom da ih vjetar nosi nad Medinom, ezan je postao himna Islama, a Bilal prvi i glavni Muhammedov, a.s., muezin… Danas, četrnaest vjekova od tog događaja, stotine hiljada ezana, svake noći i svakog dana, lete iznad naše planete: Allahu ekber! Allahu ekber…!

Mi na bosanskom jeziku za učenje ezana kažemo okuisanje (od riječi okumak – učiti). Interesantno je da je dodatak ezanu prije sabah namaza dodao prvi muezzin Bilal Habeši (Bilal Abesinac) radiAllahu anhu i to je dozvolio i naredio Muhammed, a.s., da se uči i to dva puta “Essalatu hajrun minen-nevm” prije završetka ezana, što znači “Bolje je klanjati nego spavati”.

Ezan je sunneti muekkede, a to znači da je to Muhammed, a.s., redovno radio i preporučio da se radi.

Ezan se koristi za objavljivanje početka namaskih vremena, i on je poziv na zajedničko obavljanje pet dnevnih namaza. Ezan je kratak ali sadržajano velik tekst koji veliča Allaha, dž.š., svjedoči Allahovo, dž.š., jedinstvo i Muhammedovo, a.s., poslanstvo, ezan poziva na namaz koji je spas i sreća za vjernika.

b) Prilike u kojima se uči ezan

Pogrešno misle svi oni koji smatraju da se ezan uči pred oglašavanje početka pojedinih namaskih vaktova (vremena). Tačno je da je obavezan ezan proučiti pet puta dnevno, ali isto tako ezan treba učiti i u slijedećim prilikama o čemu se malo ili nikako zna, a to su:

– kod nadijevanja imena novorođenčetu, gdje se lahkim glasom okrenuto prema Kibli (jugositočno za muslimane Balkana) s abdestom i dovom prouči ezan na desno uho, a ikamet na lijevo uho, čime se novorođenčetu ulije u dušu islam i uvede u islam, kao što je to radio Muhammed, a.s., prilikom prihvatanja islama riječima Allahu ekber,

– prilikom vremenskih nepogoda kao što su velike oluje, vjetrovi, tuča – grad, tmine, zemljotresi, poplave i tome slično,

– u odbrambenim ratnim prilikama, čime se podstiče nova snaga, a ujedno sprečava oholost i prekoračenje branica pristojnosti, uljudnosti i vjerskih propisa,

– u prilikama nanošenja nepravde, fizičkog uznemiravanja, otimačine, krađe imovine, ogovaranja i sličnog što je učinjeno muslimanu šerijatom nedozvoljeno.

 c) Način ponašanja prilikom učenja ezana

U razvoju društva vrijeme jedne generacije uzima se trideset godina, pa se može reći da su odrasle skoro dvije generacije za vrijeme od blizu petdeset godina komandnog i jednoumnog komunističkog režima i sistema, a da se ta dva pokoljenja i naraštaja nisu podučavala vjeri i vjerskom ponašanju ni u čemu, pa ni u ponašanju prilikom učenja ezana.

Nisu oni krivi tome, ali zato treba muslimanima ukazivati što više na vjerske dužnosti, a ta dužnost pada kako na ilmiju (islamske učenjake) tako i na ostalu inteligenciju (liječnici, inžinjeri, ekonomisti, pravnici i ostali akademski građani), a možda na inteligenciju i više, jer neka inteligencija je pokušavala, a neka je to razvaljivala, a i sada to neki tako rade, jedni bi da ilmiju stave u prvi plan, a neki u drugi plan i pozadinu. Ako se inteligencija malo (po)dijeli, onda se narod totalno podijeli i zbog toga je ovako loše stanje.

Nažalost, najveći krivci za stanje u Bosni i Hercegovini, a pogotovo među Bošnjacima su upravo intelektualci.

Kada čujemo prve riječi ezana Allahu ekber, lijepo je izgovoriti šapatom, Azizallah, znači Allah je najmoćniji, a dalje također tiho za muezzinom ponavljati Allahu ekber… Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden Resulullah. Kod izgovora muezzina: Hajje alessalah i Hajje alefelah, ne treba ponavljati iste te riječi, nego tada izgovarati: La havle ve la kuvvete illa billahil alijjil azim, što znači: Nema stanja, kretanja, niti snage i moći bez pomoći Allahove. Dalje za muezzinom izgovarati tiho: Allahu ekber, Allahu ekber i Lailahe illallah.

Kod sabahskog ezana pri riječima muezzina Essalatu hajrun minen-nevm, treba reći: Sadekte ve bererte, tj. Istinu si rekao i dobro si učinio ili samo mašaAllah, što znači: ono što Allah hoće, to i biva, tj. sve zavisi o volji Allahovoj.

Kad se ezan završi, lijepo je posebnu dovu proučiti, a ko ne zna tu dovu, treba donijeti salavat na Muhammeda, a.s.  i proučiti Fatihu, jer Fatiha može zamijeniti svaku dovu.

Kada se uči ezan, a mi ga čujemo, treba prekinuti sve poslove, pa čak i jelo, zatim potpuno šutjeti i međusobno ne razgovarati, a u slučaju razgovora u vrijeme učenja ezana u džamiji i bližoj okolini džamije (harem i malo dalje) lijepo je ponoviti ezan. Ovo isto važi i za ikamet, s tim što ikamet ne treba ponavljati.

d) Zaključna riječ o ezanu

Čovjek sa svojim ograničenim znanjem može shvaćati i razumjeti manjkavo i nesavršeno i donekle može prodrijeti u suštinu savršenstva i razmišljati o značenju Kur’ana i ezana.

Važnost i značaj ezana shvatamo elementarno, a to je da ezan počinje tekbirom, veličanjem Allaha sa riječima: Allahu ekber – Allah je najveći, a završava se tevhidom, tj. vjerovanjem u Jedinstvo Božije, uz središnji dio vjerovanja u jednog Boga, zatim Muhammeda, a.s., kao Božijeg Poslanika i poziva na namaz, a time i poziva na spas.

Danas na zemaljskoj kugli živi oko milijardu i šesto miliona muslimana, nastanjeni na svim dijelovima planete Zemlje.

Kada imaginarno (zamišljeno) podijelimo zemlju na 360 stepeni (stupnjeva), a razmak od stepena do stepena je različit i na ekvatoru iznosi oko 111 kilometara, ali je središnji razmak u vremenu od jednog do drugog stepena vremenski četiri minute (ili kako geografi kažu merdijani), a za namaz vrijede mjesni vaktovi, a njih je pet u 24 sahata (dan i noć), onda se slobodno može reći da nema ni jednog časa a da muezzin ezanom negdje ne poziva na namaz. Ovom  kombinatorikom navedenih elemenata, dok jedni klanjaju sabah, drugi istog momenta klanjaju podne, treći ikindiju, četvrti akšam i peti jaciju.

Na kraju da spomenemo i važnost odziva na ezan i da ispričamo jedan kratak događaj iz života Muhammeda, a.s., koji je imao dva muezzina i to Bilali Habešija i Ibni Ummi Maktuma koji je bio slijep. Billal Habešija je često išao u rat i tada ga je zamjenjivao Ibni Ummi Mektub. Jednom prilikom je Ibni Ummi Mektub zamolio Muhammeda, a.s., da ga oslobodi muezzinske dužnosti na noćnom vaktu zbog sljepoće i teškoće dolaska do džamije. Muhammed, a.s., mu je bio dozvolio da ne dolazi, ali odmah iza toga pitao ga je: “Čuješ li ti poziv (ezan), našto je slijepi muezzin odgovorio “Čujemo Božiji Poslaniče”, a na to je Alejhis-selam dodao: “Obavezan si se odazvati pozivu ezana i doći na namaz”. O ovome slijepom čovjeku (muezzinu) se govori u Suri Abese, džuz 30, početak.

Ovim događajem sve nam je rečeno kod odziva na ezan i to kratko, lijepo, jasno, uputno i zapovijedno, zar ne? Kako u miru tako i u ratu, nije nam dopušteno napuštati svoje mjesto sve dok se ezan čuje.

Usput ćemo citirati objašnjenje značaja ezana naših velikih alima hadži Mehmeda ef. Handžića i hadži Fejzullah ef. Hadžibajrića, koji kažu:

H. M. Handžić: “Treba govoriti, pisati i upozoravati ljude o onome što se nedozvoljeno javlja među vjernicima, naročito hatibi od džume do džume”.

H. F. Hadžibajrić: “Na usta čovjeka ne izlazi ništa bolje, ljepše i svrsishodnije od učenja Kur’ana i ezana”.

 

Tekst ezana:

 

Recital	Arapski	Transliteracija	Prevod
4x	الله اكبر	Allahu ekber	Allah je najveći
2x	اشهد ان لا اله الا الله	Ešhedu en la ilahe ilellah	Svjedočim da nema boga osim Allaha
2x	اشهد ان محمدا رسول الله	Ešhedu ene Muhamedun resulullah	Svjedočim da je Muhammed Božji Poslanik
2x	حي على الصلاة	Hajja alel salah	Dođite na namaz
2x	حي على الفلاح	Hajja alel felah	Dođite na spas
2x	الصلاة خير من النوم	El salatu hajrun minel neum*	Molitva je bolja od spavanja / *Izgovara se kod jutarnje molitve (sabah namaza)
2x	الله اكبر	Allahu ekber	Allah je najveći
1x	لا اله الا الله	La ilahe ilellah	Nema boga osim Allaha

 

Molimo Te, Bože, ulij i daj ljubav prema ezanu i onome na što ezan poziva nama, našim porodicama, našim bližim i daljim kao i svim ostalim. Amin.

 

Istaknuta slika: Ezan sa munare Begove džamije. FOTO: Feđa Krvavac/Klix.ba