Snežana Marko-Musinov: Pramenovi na vetru

Proza

Družile smo se u najosetljivijem, pubertetskom dobu. Moja tršava Ružica i ja.

Stigla sam iz kilometrima ne tako udaljene provincije i Novi Beograd, za razliku od Zemuna, u početku teško prihvatila zbog živih sećanja na ono drago što sam ostavila iza sebe odrastajući u pitomijem okruženju.

Još se gradio nadvožnjak kod, od stana obližnje, visoke geneksove kule, tzv. zapadne beogradske kapije, u ulici Narodnih heroja. Taj nadvožnjak je delio njen i moj kraj. Na njemu smo se rastajale posle školskih časova, nekada satima. Tačno na sredini mosta. Na pola puta do kuće njoj s jedne, i meni s druge strane. Posmatrale smo užurbana kola ispod nas, naslonjene na zaštitnu ogradu. I komentarisale. I kola, i život. Drečave boje smo nazivale šerpama. Tako nam se tada svidelo. Šerpa, naša asocijacija za neukus, dreč. Nismo gledale na sat. Za nas je vreme bilo stalo u tim razgovorima. Odlično smo se razumele. I samim pogledom. Ljubile u obraz za zdravo, za doviđenja, do sutradan, do novog rastajanja, do novih tema. Vetar nam je viorio kose, a mi smo nehajno sklanjale pramenove s lica.

Oblačile smo se neupadjivo. Obe. Nekad bismo kupile iste cipele. Samo nam se broj obuće razlikovao. Nismo patile za firmiranim stvarima. Nismo ni oskudevale. I njoj i meni radila su oba roditelja. Moglo se pristojno živeti.

Bilo je nedoumica. Isprečila bi se poneka dilema. Rešiva.

Išle smo u međusmenu. Nova škola se gradila u susednom bloku zgrada i bilo je puno dece, previše da bi stalo u klupe samo prepodnevne i poslepodnevne smene. Zato smo otpočinjali mnogo ranije nego druga deca, u 15 min. do 7, i nije nam to teško padalo, u srednjoj smeni išli kad niko nije u 15 do 11, a poslepodnevna je otpočinjala u četvrt do 3. Dugačak dan u svakom slučaju. Dovoljno dug i za šetnje po zemunskoj dugačkoj ulici Cara Dušana. Nije tu bilo mnogo izloga za razgledanje, samo je putanja bila dovoljno duga da se mladost u četiri oka ispriča, a noge dobro protegnu.

Gimnazija nas je razdvojila. Njena deveta, moja jedanaesta. Posle i fakulteti. Koliko znam, ni jedna od nas nije završila započeto. Nismo imale podršku jedna u drugoj u to vreme. Da jesmo, zajedno bismo učile i dospele negde drugde.

Ima svoj život. Novo prezime. Muža i dete-ćerkicu, možda još neko za koje nemam saznanja. Odselila se u prigradsko naselje. Odatle, ko zna? Nemam informaciju već godinama. Ali imam osećanja i dalje duboka, nežna, osetljiva. Na nas dve, na njene, na moje iz tog perioda. Sećam se da sam kod njih u kući iznad sudopere u kuhinji zatekla upozorenje na papiru uredno napisano, saznah da je autor čika Pera, njen otac, da se česma dobro zatvori nakon upotrebe. Vojnička disciplina profesionalca. Bilo mi je tada simpatično, a sada deluje kao preteča postojećih pravila po kojima funkcionišu preduzeća. Samo nije bilo brojeva i tačaka. Suv tekst. Razumljiv. Čemu rasipanje vode (energije i sl.)? Mnogo kasnije sam u Velikoj Britaniji naučila da se česma zatvara i prilikom umivanja. Trošiš vodu samo koliko ti je neophodno. Sve drugo je bespotreban trošak. Pišanje u vetar.