Mehmed Meša Delić: Jedan cvijet i šume nišana

Oni stariji se sjećaju „Ekskurzija“ koje su se organizovale širom bivše Jugoslavije. Svrha tih „Ekskurzija“ je bila da se omogući učenicima, studentima i upšte mladima da upoznaju (po)neke gradove  SFR Jugoslavije sa njihovim kulturno-historijskim znamenjima. Posebno su bile organizovane „Ekskurzije“ na „Spomenike revolucije“, kako bi prisutni na mjestu događaja mogli slušati  historijska predavanja.

Jedna od obaveznih „Ekskurzija“ bila je na „Spomen – područje Jasenovac“.

Jasenovac je bio najveći i najsuroviji koncentracioni logor tzv. Nezavisne države Hrvatske (NDH), koji je – kao sistem logora – postojao čitavo vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ovo i i slična mjesta zločina bila su u službi interesa ustaša ali i nacizma i fašizma, Njemačke i Italije. Uređivana su po uzoru na zloglasne konc-logore Trećeg Rajha, što posebno važi za Jasenovac, u kojem su ustaše brutalnošću i svirepošću prema logorašima nadmašili svoje „učitelje“.

„Vođe ustaške terorističke organizacije još prije svog ulaska u Jugoslaviju dobro su znali, da u narodnim masama nemaju oslonca i da se na vlasti mogu održati samo terorom. Ulazeći u Jugoslaviju nakon njenog sloma i iza fašističkih tenkova, sa grupom svojih zločinaca, koje su još prije rata s fašističkim novcem izdržavali i fašističkim novcem vježbali u raznim talijanskim centrima za vršenje terorističkih akata, počeli su odmah prvih dana nakon okupacije da pod zaštitom njemačkih i talijanskih trupa i zu njihovu aktivnu pomoć vrše po već stvorenom planu hapšenja, masovna i pojedinačna ubijanja Srba, Židova, Bošnjaka, Cigana i naprednih Hrvata.

Primjenjujući u Hrvatskoj rasističku teoriju o čistoći rase i nacije, odlučili su da istrijebe sve Srbe, Židove, Cigane; odlučili su da istovremeno likvidiraju i sve Hrvate i Bošnjake, koji su na bilo koji način ispoljili svoje protufašističko raspoloženje.

Tako se napuniše za kratko vrijeme svi zatvori i sve tamnice“.

Metoda genocida, zločina i terora, koje su sprovodile ustaše, „prepisane“ su iz već oprobanih nacističkih recepata. U novembru 1941. godine oni će ih i ozakoniti posebnom odredbom, zasnivajući sve na tvrdnji da Hrvati nisu slovenskog porijekla nego arijevci.

U međuvremenu, od juna 1941. godine na području Jasenovca postoji prvi logor – Logor „Versajev“, a od jula Logor Kraoje. Krajem godine počinje formiranje Logora III Ciglana, koji po funkciji ubrzo postaje centralni.

Otići u Jasenovac značilo je biti predan na milost i nemilost ustaškim koljačima, značilo je otići u mučeničku smrt. Crna je povjest jasenovačkog logora pokazala, da su ustaše poslali tamo sve one elemente, koje je trebalo likvidirati, jer su im bili nepoćudni „iz rasnih, vjerskih, nacionalnih ili političkih razloga“.

Danas je poznato, da su ustaše razvrstali sve zatočenike u dvije kategorije:

U prvu su kategoriju spadali svi oni zatočenici, koji su bili suđeni na kaznu upućivanja u sabirni logor za vrijeme koje je kraće od tri godine. Namjera je ustaša bila da iscrpe do krajnjih granica radnu snagu tih zatočenika, pa da ih zatim uklone, da načine mjesta novim zatočenicima.

Vrlo je mali broj ovih zatočenika, koji su pušteni kući nakon što su izdržali kaznu, a i ti su većinom kod kuće umirali od posljedica patnji i bolesti, koje su dobili u logoru.

U drugu kategoriju spadaju zatočenici, koji su suđeni na kaznu upućivanja u sabirni logor u trajanju od tri godine. Ovi zatočenici, koji su po presudi ustaškog redarstva upućivani u logor na tri godine, bili su u pravilu likvidirani odmah nakon dolaska u logor.

Tako su ka Jasenovcu krenule kolone muškaraca, žena i djece sa presudama, a češće bez njih – na hiljade, desetine hiljada… Mnogi nisu ni prošli kroz logorsku kapiju, nego su direktno iz transporta odvođeni na gubilišta – na Granik, preko save u Gradinu…

Prema vanjskom svijetu to je bio radni logor, a stvarno to je bio likvidacioni centar. Ljudi dotjerani u ovaj logor, prema propagandi, u logoru će radom ispraviti svoje zablude i biti društveno korisni. Osnovni propagandni moto bio je: „Rad na gradnji i izgradnji odbrambenog i odvodnog sistema Lonjskog i Mokrog polja“.

„Cvijet života“

Mjesto nekadašnjeg koncentracionog logora označeno je monumentnim spomenikom u obliku džinovskog cvijeta, koji dominira prostranim poljem uz lijevu obalu Save.

Podignut je 1966. godine, a djelo je prof. Bogdana Bogdanovića.

Prilazi mu se širokim drvenom stazom, koja simbolizuje posljednje korake logoraša.

U krpti spomenika, gdje se polaže cvijeće i vijenci, ispisani su stihovi iz poeme „Jama“ Ivana Gorana Kovačića:

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,

Lastavičije gnijezdo, iz vrtića dah;

Gdje je kucaj zipke, što se makla,

I na traku sunca zlatni kućni prah?

Još u vrijeme nastojanja spomenika, njegov autor, prof. Bogdan Bogdanović, objasnio je simboliku:

„Rješenje u cjelini, odabrani elementi i njihovo međusobno disponiranje ne evocira slike strave i užasa, već, spomenik svojom osnovnom metaforom treba da izrazi jednu vječitu ljudsku istinu –  da je život neuništiv, da je jači od smrti.

I zato je kao osnovni simbol izabran baš cvijet, znak vječitog obnavljanja, i poslije niza varijanti stiliziran kao cvijet – građevina, kao superstruktura okrenuta kriptom prema žrtvama iz kojih vuče svoj korijen, i krunom, nekom vrstom obrnute kupole – prema svijetlosti i suncu simbolično, prema životu i slobodi.“

Upravo to je i ona najsnažnija poruka koja se ponese odavde.

Mogile okružuju spomenik. Podignute su na mjestima bivših logorskih objekata, a samo nekoliko njih na prostorima masovnih stratišta (Granik, Ciglana, Zvonara, na putu koji je vodio prema skeli na Savi…).

Pored monumentalnog spomenika – cvijeta u ovome velikom memorijalnom kompleksu podignuta su spomen – obilježja na više mjesta. Ovdje ću pomenuti „Groblje na Gradini“.

„Groblje na Gradini“, na desnoj obali Save, kod bosanskog sela Donja Gradina. To je najveće jasenovačko gubilište. Smatra se da je na površini od 57.ooo kvadratnih metara sahranjeno više od 360.000 ljudi. To su bili ili zatočenici logora ili su direktno iz transporta dovođeni na gubilišta. Velike zajedničke grobnice predstavljene su bijelim kamenim i zelenim travnatim površinama. U metalnu ploču na groblju „A“ urezani su stihovi iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića:

Posljednje svijetlo prije strašne noći

bio je bljesak munjevitog noža

i vrisak bijel  još i sad u sljepoći.

 I bijela krvnikova koža;

jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oči su nam boli.

Jasenovac danas

Jasenovac danas – to je svetilište, ali i „smetlište historije“ na koje mnogi Srbi, a i Hrvati bacaju političko i historijsko smeće, upakovano u kese manipulacije kako o broju tako i pripadnosti žrtava koji su na jasenovačkom gubilištu postali sjeme za sijanje novih fašizama i novih genocida.

Kada se u ovo vrijeme posjećuje Jasenovac i „Groblje na Gradini“, na tim mjestima Srbi su najglasniji, najpametniji, oni su uz Židove jedini stradalnici, a druge i ne (s)pominju.

Srpski narod je u (naj)većem broju uz ostale narode Židove, Bošnjake, Cigane, Hrvate tu stradao, to historija još (do)kazuje, mada se još brojem ubijenih pretjeruje i manipuliše.

Ako je u 2. svjetskom ratu vršen genocid nad Srbima, a i nad drugim narodima bivše Jugoslavije a jeste, to Jasenovac i „Groblje na Gradini“ potvrđuje, zašto su onda pripadnici srpskog naroda u četničkim vojnim formacijama u tom istom ratu koristili iste ili još gore metode od ustaških da bi istrebljivali narod koji nije imao veze sa Jasenovcem ili Gradinom, a to su bili nevini Bošnjaci Višegrada, Foče, Goražda, Čajniča, Nevesinja, Rogatice, Srebrenice…

Istina ustaša i četnika je drugačija od one istine, onih koji su ubijani. Istina nije za sve ista. Dostojevski je rekao da je biće jedino biće kada postoji opasnost da postane nebiće. To znači da uvijek u ljudima postoji neka zvijer da bi bili svjesni da postoje.

U ratu od 1941. do 1945. godine, kao i u ratu od 1991. do 1995. godine ustaško – četnička zvjerstva bila su slična (zvjerska).

Dostojevski je bio u pravu da od čovjeka može postati zvijer, od Hrvata ustaša, od Srbina četnik.

Stoljećima su neki Srbi pokušavali protjerati, istrijebiti Bošnjake, kako u Srbiji, Kosovu, Sandžaku tako i u Bosni i Hercegovini, a svaki puta bio je genocid.  A bilo je,  dva naroda, Srbi i Hrvari na jedan bošnjački, u agresiji na Bosnu i Hecegovinu 1991. do 1995. godine. Agresija i rat u Bosni i Hercegovini su imali jedan zacrtani cilj: Istrijebiti jedan narod samo zato što su Bošnjaci i pripadnici islama.

Pitao negdje u ratu strani novinar, Italijan Nedžada Ibrišimovića koliko su pokolji i razaranja, logori i cijelokupan užas koji se dešava Bošnjacima vjerskog karaktera, koliko je mržnja prema islamu opredjeljivala agresora: „Malo, ili nimalo. Oni mrze Bosnu, oni mrze Bošnjake. Da su Bošnjaci pingvini, njihovi dušmani bi mrzili led“. Odgovorio je Nedžad.

A na pitanje: Šta je vjera i nevjera? Jedan aktuelni vođa bosanskih Srba je nedavno odgovorio: Mi ne vjerujemo dobrim namjerama muslimana. Imamo negativno istorijsko iskustvo. Nikad u istoriji Srbi, bosanski muslimani i Hrvati nisu bili na istoj strani“.

Dokaz koliko taj političar (po)zna historiju ne treba komentarisati, ako znamo ko je sve učestvovao u NOB-i, a ko u četnicima.  U agresiji na Bosnu i Hercegovini, veliki broj Srba i Hrvata su bili na jednoj strani protiv Bošnjaka, a i danas nastupaju zajednički kako bi zagorčali život stanovnicima Bosne i Hercegovine, a nju (ras)komadali. Omaložavanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ne prestaje.

Stvarnost nakon svakog rata, a pogotovo onog agresijskog na Bosnu i Hercegovinu je teška i bolna, a i „Međunarodna zajednica“ koja je u njemu i sama na neki način učestvovala postaje nestrpljiva, a to je trebala biti u toku agresije. Ona sada na sve moguće načine pokušava da se izmire i izljube dojučerašnje žrtve i dželati.

Kako izgleda život između te dvije krajnosti i kako se nacionalizam uvukao u živote ljudi koji su vjerovali da se zločin iz Drugog svjetskog rata neće i ne smije ponoviti, kao recimo Jasenovac, Gradina, Višegrad, Foča, Goražde, Čajniče, Nevesinje, Rogatica, Srebrenica…

Nužno je suočavanjem s posljedicama genocida u nabrojanim mjestima, a još više genocida u Srebrenici, odnosno u Bosni i Hercegovini u toku agresije od 1991. do 1995. godine, ali ne na način aktuelnog predsjednika Srbije i aktuelnog predsjednika takozvanog manjeg entiteta koji je nastao na kostima Bošnjaka i drugih nesrba.

Za ustaško–četnička zvjerstva će „Haški Tribunal“ (do)nositi presude za historiju. U tom tribunalu optuženo je političko i vojno rukovodstvo bosanskih Srba i Hrvata, ali i političko – vojno – policijski vrh Srbije za zločine (genocid) počinjen u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina je konačno na dobrom putu i pokazuje svoju snagu boreći se argumentima da se nad njom izvršili agresiju, a istu žigovali genocidom.

Mnoge srpske historičare, političare, pisce novinare, a posebno vojskovođe je proslavilo njihovo zlodjelo u Bosni i Hercegovini tokom agresije, koje je izvođeno na sličan način kao što su i u Drugom svjetskom ratu činile ustaše u Jasenovcu i okolini, a četnici po Bosni i Hercegovini.

Zašto srpski historičari i političari kada o genocidu govore, ne kažu da je „Sporazum Cvetković – Maček“ (1939.), kao i „Sporazum Milošević – Tuđman“ (1991.), također bio genocid. U oba „Sporazuma“ Bosna i Hercegovina je prepolovljena kao lubenica iz koje je tekla nevina krv. U oba slučaja Bošnjake niko ništa nije pitao.

Kvalitet bošnjačkog bića ipak nadvladava „Sporazume“, agresije, genocide, koji su trebali biti prepreka da i oni imaju pravo na život, slobodu, domovinu Bosnu i Hercegovinu, a sve su to platili hiljadama života i isto toliko odlazeći u muhadžirluk (Turska, a onda cijeli  svijet).

Zašto srpski historičari, političari, analitičari, pisci, novinari, pa i oni koji to znaju, o tome šute?

Oni šute, ali njihova (zlo)djela govore. Srbi šute o kon-clogorima koje oni sami formiraše 1991. do 1995. godine širom Bosne i Hercegovine i u istima pokolje i masakre činiše.

Kada bi oni otvoreno govorili o „Logoru –  Omarska“, „ Logoru – Trnopolje“, „Logoru – Keraten“, „Logoru – Manjača“… onda bi morali (pro)govoriti o stotine drgih širom teritorije koju su držali tokom agresije.  Zbog mogućnosti da ti konclogori budu (pre)puni pribjegli su brutalnoj ustaškoj metodi koristeći pokolje i masakre kao što je bio u Doboju, Višegradu, Foči, Srebrenici…

„Šume nišana“

Tamo gdje je bio po užasima prvi, a po žrtvama treći koncentracioni logor okupirane Evrope, ratnih godina 1941 – 1945. godine podignut je spomenik „Cvijet života“.

Taj spomenik je zaokružio cjelinu, upečatljivog svjedočanstva strave i užasa.

I dok jedan džinovski cvijet koji dominira prostranim poljima podsjeća na stradanja Srba i ostalih naroda u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini iz dana u dan niču „Šume nišana“ koje upozoravaju na velikosrpsku i velikohrvatsku brutalnost i mržnju prema Bošnjacima koji im nisu dlaku sa glave skinuli, a oni Bošnjacima glave odrubljivali.

Leluja se zelena trava u „Šumama nišana“, šumama koje se iz godine u godinu povećavaju, jer godinama se za kostima traga. To su šume bijelih i zelenih nišana, a najveća među njima je ona u Potočarima.

Nišani bijeli,

Nišani zeleni,

 Šuma potočarska

Na genocid upozorava…

U tim šumama i pod travom zelenom počivaju hiljade nekada ljudskih života, hiljade ljudskih smrti, koje su dolazile na prečac, u jednom od najstrašnijih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata koji je sudskom presudom proglašen GENOCIDOM.

Iznad zelene trave, iznad bijelih i zelenih nišana, iznad tih nijemih svjedoka lebde jauci, plač, dozivanja, kletve i dove Allahu, dž.š., upućene.

Kroz „Šume nišana“ hodi se tiho, na prstima – da se neka stara rana ne povrijedi, izlomljena kost, još više izlomi… Jer, ovdje se umiralo bolno, prebolno, surovo – od velikosrpske kame, puške, granate…

Život nije vrijedio ništa, zato su životi masovno oduzimani, brže su ih ubijali nego su ih brojali, zato broj i nije konačan… U toku rata željeli su da taj broj bude što veći, a sada na sve načine lažu kako bi te brojke umanjili, a broj svojih žrtava uvećali.

Po užasima i po broju logora, ubijenih, nestalih, protjeranih u Bosni i Hercegovini, to je zločin koji Evropa ne pamti nakon Drugog svjetskog rata. Svi to znaju, samo velikosrbi to uporno negiraju, jer niko neće reći: Ja sam zločinac!

„Šume nišana“ – to su svetilišta. Tamo se dolazi zbog sjećanja, zbog pijateta prema onima koji su tu zauvjek ostali. Da ne bude zaborava tamo će se odlaziti, genocid spominjati… Genocid se mora non – stop spominjati, a nikako zamijeniti sjećanjima, sjećanja mogu da (iz)hlape.

Ovdje hiljade smrti treba i mora biti nauk preduboki…

„Šume nišana“ rastu  širom Bosne i Hercegovine, ima ih veći i manji, ali ona u Potočarima svojom gustoćom i prostranstvom (po)kazuje kako se okupator obračunavao sa bošnjačkim slobodarskim narodom.

Ne zaboravlja se, jer zaborava nema, niti će ga ikad biti. Zbog onih hiljade duša koje su otišle prije vremena, ako Bog da pravo u džennet, a dušmani njihovi u vatru džehennema.

„Šume nišana“ su nadmašile i herojiku i epiku, one pokazuju cijenu slobode svakog čovjeka, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego cijelog čovječanstva.

„Šume nišana“ (do)kazuju da Bošnjaci nisu vršili masakre i klanja i da ne snose podjednaku odgovornost uz velikosrbe i velikohrvate koje su izazvane ovim ratom. Ove šume su razuvjerile i Zapad i njihove tvrdnje da je i bošnjačka strana podjednako sprovodila zločine protiv Srba i Hrvata, a ovaj rat pokušali proglasiti „građanskim“.

Ovaj termin „građanski“, kao i negiranje genocida je skretanje pažnje od agresije na Bosnu i Hercegovinu i izvršenog genocida nad Bošnjacima kojima prvo nisu dali pravo na državu, a potom pravo na život.

Ne zbog prkosa vjekovnim dušmanima, Bošnjaci su očuvali tekovine islamske tradicije i velikim nadljudskim naporom uspjeli da se sa svim vrijednostima izravnaju sa komšijama Srbima, Hrvatima i ostalim narodima u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. To je realnost koju neki neće da prihvate.

Realno  bi bilo da opet krenu „Ekskurzije“, u pravcu  „Cvijeta života“ i u „Šume nišana“ i tako saznati pravu istinu, a ne laži  onih koji to negiraju i srame se tamo pojaviti i odati čast žrtvama, među kojima ima i žena, i djece, i staraca…

Prošlost bi trebalo ostavljati prošlosti, a napokon se okrenuti budućnosti koja je svima u Bosni i Hercegovini potrebna. Međutim, koliko je pojedinim Srbima stalo do budućnosti vidi se koliko se drže prošlosti koja kod njih pothranjuje nacionalizam, a o tome se brinuo otac nacije Ćosić, a njegova ”djeca i unučad” ga slijepo slijede.

Kada nisu mogli (o)vladati Balkanom i imati „veliku Srbiju“, sada rovare po tuđim avlijama i  iste žele sebi pripojiti. Koliko u tome imaju ili nemaju uspjeha budućnost će pokazati. Nastojanje da se mijenjaju granice je pogrešan put jer, balkanske države nisu pravougaonici, nego mogu biti srcastog oblika kao što je Bosna i Hercegovina, zato je ljudi od srca vole, a prije Srbije (za)crtana je na brdovitom Balkanu. Ona ima hiljadugodišnju povjest.

Ona ima svoj vlastiti jezik, vlastitu tradiciju, svoju psihologiju, vlastito nesvjesno sastavljeno od skupa sjećanja, fanatazama, još uvijek otvorena rana i frustracija nagomilanih u zajedničkoj povijesti. Ta prošlost, koja procuri na najmanji dodir, pothranjuje supsidikarni nacionalizam bosanskih naroda, njihove komplekse superiornosti inferiornosti.

U Bosni i Hercegovini ništa nije više jednostavno: Ni granice, (koje bi neki svakodnevno pomijerali), ni zakoni, koji se uveliko razlikuju od entiteta do entiteta, ni jezici, (a bio je i postoji bosanski jezik), a sve to beznačajno ili uopštene činjenice predstavljaju snagu odbacivanja koju među narodima i entitetima nije moguće zanemariti.

Nacionalna svijest, stjecana u razdoblju različitih uticaja, izopačena je u vidu agresivnih nacionalizama velikosrba i velikohrvata. A kakvi su prema Bosni i Hercegovini i jednom od vjekovnih naroda Bošnjaka pokazali su otvarili svoje otrovne cvijetove u agresiji  1991. godine.

Od tih otrovnih cvijetova stradale su hiljade nedužnih Bošnjaka i njihove kosti, ponekad nekompletne čuvaju „Šume nišana“.

U Bosni i Hercegovini je bio historijski pakao i ona tada nije bila zemlja za sretne ljude.

Srbija pa i Hrvatska se plaše Bosni i Hercegovini „ustupiti“ suverenost, već živu povjest duboko ukorenjenu u prošlosti, jer time negiraju Bošnjake i njihovo pravo na njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Da bi se od te prošlosti odustalo, treba imati u vidu nešto mnogo bolje, a to je Bosnu i Hercegovinu izbaviti iz kandži nacionalista, šovinista, fašista, bili oni u Bosni i Hercegovini ili u komšiluku. Ako je izbavimo iz tih prljavih i krvavih kandži praviti je državom onih koji je (pri)znaju i vole kao državu.

Praviti je evropskom državom, državom Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. To bolje trebaju svi željeti, jer trebaju svi (pri)znati: Povijest se ne može vratiti, ali možemo se mi vratiti u budućnost od koje nas odmiču.