Ovo je moja priča mada će je i drugi svakako osjetiti na neki način kao svoju. Sjetim se često onog davnog dana ispraćaja od kuće, iz zavičaja, odlaska u daljinu u tuđe nepoznato.
Bio sam mlad pa i kao svakom mladom biću ostaše neizbrisiva sjećanja na kuću, na zavičaj, njegove njive, polja, šume, potoke, rijeke, brda, stada, povjetarac što šuška u lišću kukuruza, mirisa sjena, žetve, vršidbe, zrelog voća, igranki, prela, prve ljubavi, zore dočekane s kukurijekom horoza ranoranioca. Pa svjetlost zavičaja koja zablista preda mnom kao kap rose što se upecala u mrežu pauka.
Žubor mojih rijeka Bosne i njene pritoke sestrice Bistrice i još kao da čujem Husanovića mlin stari, dole na Bosni kako čeketara, al’ nešto jače od zvuka njegovog žrvnja prene me iz sna i prebaci u stvarnost.
Ja i moji jaranizamomčili se mi, al’ puka smo sirotinja, nemaš ruha, nemaš kruha, nit šta na se, nit poda se, što bi se reklo! Škrta moševačka zemljica dok je obradiš, nije dosta da sva usta nahraniš. Kuća puna čeljadi, usta gladna. Ono malo što babo zaradi nije ni za hranu dovoljno, a kamoli da se nešto u kuću namakne. Drugo ne bi nego hajde crnči što se kod nas kaže za – koru kruha. Ni našta pošteno sjesti, leći, niti dobro jesti, a kamoli obući se. Nosili smo istrockanuvehtažinukupovanu na pijaci. Roba po kroju – a o tome smo samo sanjali. Al’ hajde nadalo se pošumljavanju, ili krčenju okolnih brda i njihovih obronaka, okopavanje kukuruza, žetva, kupljenje sjena, branje voća ili povrća. Bilo je uzmi kramp, trnokop, motiku, na rame deri po onom pustom kamenjaru Rudina ili Visa, uz struk luka i komadić kukuruze.
Sunce žarko upre u glavu čini ti se mozak će prokuhati, al’ nema fajde pljuni u šake i raspali, što više iskopanih rupa više žutih banki. A nakon zalaska sunca stajali bi smo pogrbljeni, raštrkani, prkosni i oznojeni na blagoj strmini kamenoj i gledali rijeke Bosnu i Bistricu već u hladu kako se zelene i vijigaju ko guje.
Imali smo linije i mišiće nije nam trebala „teretana“ – „budi bilding“ – ni „dijeta“, bili smo lijepi zgodni, disali smo plućima čist zrak, pili vodu sa izvora, odhranila nas kukuruza i mlijeko, toga nas nije sramota i niti nam je bilo teško po cijeli dan kvrčiti se po kamenjaru Rudina ili Visa. Na kraju dana, navečer, u akšam, kramp, trnokop, motiku na rame pa kući. Ne bi dugo potrajalo čula bi se pjesma djevojaka ili bećarac momaka, značilo je, biti će prelo. A mi, operi se malo na potoku, otresi prašinu, pa pravo na prelo, igraj, pjevaj, pričaj, smiji se i učini ti se kao da si cijeli dan na vuni ležao i spavao, a ne po kamenjaru boriće sadio.
Boriće sadili, e da svaki onaj kamenčić, svaki onaj borić u srcu mi zarastao, kamenjaru moj krvavi si mi bio, kamenjaru moj u srcu, u duši si mojoj, kao što i sada snivaš u hladu visokih borova koji su dika i ljepota Rudina i Visa.
Tako se uvijek raznježim i bude mi teško kada pogled bacim na Rudine ili Vis, jer ti borovi kazuju koliko smo mi ostarili i dok se oni prema nebu ispravljaju mi se prema zemlji savijamo.
Borovima je bolje, oni su od neba (po)daleko, a mi smo zemlji (pre)blizu.
Ja sam „slučajno“ saznao da je jedna njemačka firma došla u Doboj na „Biro za zapošljavanje“, da traži električare i mašinbravare. Odlazim na tu njihovu „selekciju“ – provjeru zdravlja, fizičke, psihičke, sposobnosti, kao i provjeru diploma. Uspješno prolazim tu njihovu „selekciju“, a onda molim roditelje da mi pomognu da „izganjam“ pasoš i druge dokumente koji su tada bili potrebni.
Nisam ni kofer imao, nego staru „putnu torbu“ koju unosim u putnički voz, sjedam u vagon druge klase i briši, furaj u tuđu ledenu zemlju bez topline, cvijeća bez mirisa, a ljudi bez osjećaja.
Dospijevam u „Fabriku specijalnih čelika“ u „Rurskoj oblasti“.
Tužan i gorak je bio taj život, jer moji najvjerniji pratioci su bili samoća i tuga, one su me danonoćno pratile dok sam provodio vrijeme u tuđini. Provodio sam dane, mjesece, godine u tami fabričkoj obasjanoj svijetlom u sred dana, u smrdljivom i zaparenom zraku, a to bi divovima i džinovima lomilo snagu, a kamoli meni.
Naučen poštenju i poštovanju sam radio i dobro zarađivao i sebi i državi Njemačkoj. Pola zarade je išlo državi – porez na zaradu, doprinos za penzijsko i socijalno osiguranje, a druga polovica meni iz koje sam morao odvajati za stanovanje i život uopšte. Ipak, hvala Bogu, puno mojih želja su se ispunile.
Prošlo je nekoliko decenija od dana kada smo sadili boriće na Rudinama ili na Visu i sad nad njima na nebu vedrom, blago sunce i mjesec, putiju i obasjavaju ih dok ja sjedim u podnožju na kamenu ili panju i očima ih milujem i grlim i shvaćam bogatstvo nije u imanju koje sam daleko od njih steko, već je bogatstvo radost i sreća u srcu, u duši s onim što imaš i voliš.
Uz sve ono što imam i volim – meni su puno drage moje Rudine, Vis, moje rijeke Bosna, Bistrica što tiho žubore kao da me tješe, zbog prošlosti, one su moje ljubavi vječne, pored njih ostala je moja mladost…