Redakcija Dok se teško talasa aprilski zrak, a vlažni trotoari grada upijaju posljednje sunčeve zrake Mustafa se zatvara u sobu, nestaje među njena četiri zida i očima pije kapi kiše što su se zadržale na prozorskim staklima. Ostaje sa samoćom i glasnim otkucajima srca, otvara album sa slikama, gleda sliku oca i majke i tu za trenutak zastaje.
Znao je da oni nikada nisu bili imućni, nikada ni blizu toga, radili su drugima i za druge, a sve s jednom željom izvesti djecu na pravi put. Pamtili su njih ljudi još iz mladosti, njihovi vršnjaci kao poštene, pobožne i vrlo siromašne. To isto mogao je vidjeti na slici koju čuva, slici iza koje se skriva džamli pendžer kroz koji je gledao kako su otac i majka radili, a on, brat i sestra „bezbrižno“ rasli.
I sada kao da se naginje kroz pendžer i obraća mehkoći majčinog krila, traži očevu ruku koja ga je tako često vodila do izvora.
Prvi dani u tuđini bili su viječnost pa je Mustafa često pisao i putovao u zavičaj, tamo mu osta žena, otac, majka, brat i sestra. Ostaše da čekaju na njega i njegova pisma koja redovno i sa puno iskrenosti i topline pisao i u njima ponavljao ljubav, iskrenost, sažaljenje…
Pisao je Mustafa, da bi se razbolio kada nebi otišao u njihovu blizinu, radost, tugu i na vrelo čiji žubor liječi njegovu tuđinom napaćenu dušu, a na kome je često ponavljao: „Ja hoću da se opet vratim svom korijenu, svojoj sreći, tugi, noćima mjesečinom okupanim“.
Sada je opet april. April vani i april u Mustafinoj sobi.
April ima svoje nebo, ne zna reći kakvo jer, ovo tuđinsko je često tmurno, ali zna da u njemu ima puno nade i čekanja, a tamo je ostala ljepota aprilskih predvečerja izražena kroz opojni miris behara i blagi šum rijeke što ostavi neizbrisiv žig na njegovoj duši.
Okolna sela poređana s obje strane rijeke kao biseri na ogrlici također su u punoj mjeri zadržali seoski oblik života. Svake godine, to podneblje zamiriše uzoranom brazdom i beharskim dahom. Otvorenost srca, bratska riječ na svakom koraku, ljepota prirode, mame uzdah čovjeku.
Znao je Mustafa glasno i da zapjeva, pa se sevdalinka razlije iznad mahala, zelene rijeke, koja se krivuda kao svilena nit, što daje poseban pečat toj ljepoti zavičaja.
Zbog toga sjeti se Mustafa svakog aprila, a njih je mnogo prošlo od dolaska u tuđinu, među četiri zida koji sačinjavaju „Gastarbeitersku“ sobu, biro u kome se kroje planovi, roje želje, vraćaju uspomene…
Aprila krajem 60-tih Mustafino selo je zagrlila noć puna mjesečine.
Iz kuća nazirala su se blijeda svjetla. Poče dovikivanje, spremao se konak.
Kada sve bi gotovo grupa djevojaka sa svojim vjernim pratiocima, njihovim majkama, krenuše niz gaj kod Mustafe na prelo.
Dosta se svijeta te noći okupilo u Mustafinoj avliji pa postade pretjesno od silnog svijeta što stiže da u noći okupanoj mjesečinom zapjeva, zaigra, a momci i djevojke ašikuju. Pjevalo se, igralo se, ašikovalo se. Činilo se da niko nije želio tu noć ići kući i provesti u sobi u koju je već ulazila plava zora da miluje vezenu posteljinu.
Mustafa i njegovi ukućani uplakanih očiju ispraćali su i zahvaljivali svima koji dođoše da isprate Mustafu i zažele mu sreću i nafaku u tuđini.
Osvanulo je kišovito jutro, pa mahala postade još tužnija.
Mustafa izađe iz kuće, a za njim otac, majka i žena uplakani, nemoćni, svaki njihov pokret bio je cijepan žalošću. Bol u grudima bio je pretežak za ostarijelog oca, a sumnja da mu sin možda neće uspjeti lomila je i onako klecava koljena.
Morade Mustafa ocu ispuniti želju da on ponese poluprazan kofer, ali da je i pun to očeva žilava pleća ne bi osjećala. Žilav zbog načina života nije osjećao klonulost.
Sa lakoćom je čupao obuću iz žilavog blata.
Nekako bezazleno stari otac, djetinjski se osmjehivao na Mustafu i produžavao svoj put sporo koračajući blatnjavim putem koji vodi do ceste koja se pružila ispod sela.
Prati ga Mustafa pogledom dok je sporo odmicao pogrbljen i sitan. Znao je Mustafa, čuo je i od drugih, da mu je otac bio i u zarobljeništvu o kojem je pričao kada su od njena to tražili. Pričao bi, lula mu se tresla u žuljevitim rukama, koje su drhtale, stare i iznemogle, radom napaćene i suzama natopljene.
Nervozno koračajući ispred očevih nogu na kojima je čučao dok su čekali na dolazak autobusa. Mustafa je kradom gledao očeve zamišljene poglede, osluškivao njegove uzdahe. Znao je da on misli na daleku Njemačku u koju su ga silom odveli, a eto sin mu ide dobrovoljno. Te misli su u njegovim očima, rukama, u njegovoj luli, u sporim pokretima.
Da li se Mustafa danas sjeti onoga davnog aprila?
Bilo bi mu to potrebno. Taj april imade čisto mjesečinom okupano selo, i tmurno, i plavo, i visoko nebo.
A, Mustafini ukućani su kao taj april. Njihova tužna i zamišljena lica su kao tragovi u snijegu ili tragovi u travi pod prvom rosom: Jasni! Vidljivi! Spoznatljivi!
Vremenom puno toga se izmjenilo i izopačilo. Mnoge godine prođoše i još prolaze, a Mustafa više niti piše, niti odlazi u svoj zavičaj.
Posta mu dosadna mjesečina koju je nekada toliko volio. Miris vruće prohe i sira čabrenjaka zamjeni „Imbis“ na kraju ulice u kojoj stanuje.
Zaboravi Mustafa roditelje, brata, sestru, ženu Nasihu i njene dimije šarene, kosu koja je mirisala na koševinu u jutrima ranim, njene čuste pokrete u kući i oko kuće kao leptirice oko cvijeta.
Nema više ni družanja sa drugovima i prijateljima koji prolaziše njegovim krajem iz kojeg mu donosiše tople selame, pisma, pakete u kojima pored ostaloga nađe vunene čarape, suhe šljive, orahe…
Bože dragi, odakle mu ta snaga da od svega toga ode tako daleko, a da se ne osjeća odsječen od rodnog kraja, Nasihe, starih roditelja, brate, sestre, drugova, rođaka, prijatelja?
Još uvijek za praznik Bajram, u trošnu kuću useli se miris halve i kurbana, puna sofra za koju sjedaju dvoje iznemoglih i od tuge pretučenih staraca da proslave svoj najdraži praznik Bajram.
To čine već po deseti put, sami kao panjevi sa koji su posječeni i u svijet odnešeni godinama uzgajani trupci, čija vatra grije tuđi dom, tuđe tijelo, a oni čekaju i raduju se da sin Mustafa napokon dođe i uveliča praznik Bajram, raspakuje kofer u kome su upakovani svi odlasci i tako željeni povratak.
Duša u koju se uvuče praznina veća i dublja od sinjeg mora, „patriotu“ preokrenu u kukavicu koji radije živi u tuđoj domovini nego da navrati u svoj zavičaj i koji ne može otrešeno reći:
„Oprosti tuđino, ali ja moram tamo!“
„Želim udahnuti divne mirise halve i kurbana!“
„Želim sjesti za sofru u društvu Nasihe i roditelja!“
„Želim žubor našeg izvora propustiti kroz svoju dušu, a koji posebno prija sa mirisom Bajrama!“
„Želim tamo gdje me čekaju zagrljaji i suze radosnice Nasihe, oca, majke, brata, sestre!“
To su rečenice koje od „patriote“ kao što je Mustafa više neće biti izgovorene.
Hladna kao i tuđina Švabica Erika je malo pružala, a za uzvrat puno uzimala.
I za samo malo hladne nježnosti, Mustafa dade tako velike žrtve.
Ako nekada i razmišlja o svemu tome biva prekidan uz naređenje Švabice Erike da joj skuha čaj, donese novine, ili uključi muziku koju nikada nije volio niti mogao razumjeti, a tako je volio i pjevao sevdalinke.
Ustaje Mustafa na komandu kao dresirani njemački vučijak, uslužuje to „divno“ debeljuškasto stvorenje zbog kojeg ne odlazi tamo gdje ostavi lažna obećanja.
Ohladi ga njena blizina, posta hladniji nego tuđina!
Nasiha je otišla.
Niko ne zna gdje, ali ispraćena iskrenim suzama Mustafini roditelja.
Oni ostaše sami da čekaju buduće Bajrame sa kojima će možda doći i „patriot“ Mustafa…
.
.
Istaknuta slika: FOTO: Milan Savić, Novi Sad
