Da bi Bošnjaci shvatili sebe, Bošnjaci moraju da stvaraju svoje pjesnike.
Postati pjesnikom to je hrabro se deklarisati dužnikom.
Pjesnik je u dugu prema onim pjesnicima koji su živjeli prije njega, jer su mu dali snagu riječi.
Pjesnik je dužan svojim čitaocima i savremenicima, jer se oni nadaju da će oni svojim riječima govoriti o vremenu, o sebi.
Pjesnik je dužan pred potomcima, jer će oni njegovim očima nekada viditi nas.
Dok sam išao u osnovnu školu počeo sam da pišem pjesme, (po)neke za „Spomenare“ što su kružili razredima i tražio odgovor na pitanje: „Kako se postaje pjesnikom?“
Odgovor nisam dobio, ali nekoliko godina kasnije, u srednjoj školi čitajući pjesnike Bošnjake: Musu Ćazima Ćatića, Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Izeta Sarajlića, Abdulaha Sidrana… i mnoge druge uvidio sam da tu ima pet vrlo važnih osobina koje treba imati svaki pjesnik.
Prva osobina:
Treba imati savjesti u sebi, ali je to malo da bi se postalo pjesnikom.
Druga osobina:
Treba imati pameti, ali to je malo da se postane pjesnikom.
Treća osobina:
Treba u sebi imati smjelosti, ali je i to malo da se postane pijesnikom.
Četvrta osobina:
Treba voljeti ne samo svoje stihove već i tuđe, ali i to je malo da bi se postalo pjesnikom.
Peta osobina:
Treba dobro pisati stihove, ali ako (ne)imate u sebi sve predhodne osobine i to je malo da se postane pjesnikom.
Pa zato da bi shvatili sebe narod i stvara svoje pjesnike.
Pjesnik u Bosni i Hercegovini, Kosovu, sandžačkoj regiji… je više nego pjesnik.
U Bosni i Hercegovini, Kosovu, Sandžaku… je suđeno pjesnicima da se rađaju samo takvi u kojima tinja gordi duh naroda bošnjačkoga kojem (ne)daju mira.
Pjesnici su ujedno svjedoci svoga vremena i svoje historije i često vizionari.
Eto toliko od mene koji nastojim „postati pjesnikom“, ali mi ne pođe za rukom, jer čitajući tuđe, a onda i svoje pjesme primjeti da ne napisah dobar stih…