Redakcija Uloga obrazovanja kao pretpostavka formiranja i razvijanja nacije igra vrlo bitnu ulogu. Obrazovni sistem nastoji da afirmiše nacionalnost najprije na jezičkoj osnovi, samim tim što se prilagođava njegovoj interpretaciji. On posebno proučava, arhivira i nastoji da afirmiše svoje historijske tekovine, da bi se utemeljile neoborive činjenice o pripadnosti. Samim tim stvara se obrazovna politika koja egzistira na konceptima obrazovne politike i koja ima širok obim djelovanja u institucionalnom i društvenom sistemu. Tako koncipirani sistemi ostvaruju homogenizaciju jezika, historije, umjetnosti i književnosti, usko i tradicionalno vezane za jednu nacionalnu grupaciju u okviru jedne države koja se prenosi i na sve ostale koje postoje u njenim administrativnim okvirima. Inteligencija igra bitnu ulogu, pa su često tvorci nacionalne kulturne i političke strategije visoko obrazovani pojedinci i grupe koji dolaze iz institucionalnih i vaninstitucionalnih krugova. Iz tih razloga doći ćemo do zaključka da se subjektivna imferiornost prema nekome ili nečemu drugačijem lako mogla manifestirati u obrazovni sistem, ali također se mogla i sama roditi usled šabloniziranih ubjeđivačkih ideja njenih stvaraoca u službi stvaranja šire društvene inferiornosti. U tom pogledu, nameću se dvije determinante: opasnost od manipulacije i komflikata; i problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.
Nacionalizam u obrazovanju – opasnost od manipulacije i komflikata.
Kada se govori sa aspekta prisutnosti nacionalizma i njegovog razvoja unutar jednog obrazovnog sistema, ne može se zaobići upravljački sistem koji je u rukama državnih organa. Državni aparat kroz svoj sistematski određen skup mehanizama može kreirati obrazovnu politiku na način koji će štititi njen poredak sa jasnim naglašajima da svi ljudi koji prolaze kroz proces obrazovanja jemče i prava i obaveze prema tom sistemu. To zapravo znači da se cjelokupna ideološka, politička i kulturna zbivanja moraju staviti u jedan, s prva nametnut, a kasnije i općeprihvaćen okvir. U tom okviru dominiraju nacionalističke premise koje na ova tri navedena zbivanja djeluju restriktivno sa naznakama prihvatanja njenih načela.
Postoje različite faze i vremena nastupa dominacije nacionalizma u obrazovanju, ali i različiti vidovi načina kako se njime vrši manipulativno dejstvo. Ako se u mirnodopskim uslovima stvara asimilacija druge nacije, u ratnim se primjenjuje destrukcija što može biti manifestirano kroz ratne zločine i zatiranja svih kulturno-duhovnih elemena koji deklariraju pripadnost nepoželjnog naroda druge nacionalne pripadnosti. U takvim uslovima obrazovanjem ekskalira doza netrpeljivosti koja se manifestira i na druge segmente javnog djelovanja institucija, a ponajprije medija. U svom eseju Crtice o nacionalizmu, istaknuti engleski književnik, Džordž Orvel iznosi zaključak: Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti (Džordž Orvel, Crtice o nacionalizmu, Maj 1945.). U svom drugom djelu pod nazivom Hiljadu devetsto osamdeset četvrta, objašnjava drugu stranu te posljedice: Ako bi im se dozvolilo da dolaze u dodir sa strancima, oni bi otkrili da su to ljudska bića slična njima samima, i da je najveći dio onog što im je rečeno o njima laž. Hermetički svijet u kome žive bi se raspao, a strah, mržnja i uvjerenje u sopstvenu ispravnost – elementi od kojih zavisi njihov moral – mogli bi da nestanu (Džordž Orvel, 1984, 1949.).
Pojave ekstremističkog djelovanja određenih grupa, organizacija pa čak i otvorene intitucionalne deklariranosti kao posljedica mogu upravo biti svi oni elementi radikalnog nacionalističkog sadržaja u obrazovanju. Nacionalizam u obrazovanju susjednih država, čijoj nacionalnosti pripadaju građani države u kojoj nemaju mogućnosti za afirmacijom svoje nacionalnosti, također kao eksterni faktor mogu uticati kao izvor nestabilnosti.
Nacionalizam u obrazovanju – problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.
Asimilacijski karakter u obrazovnom sistemu suočava se sa mogućnošću za ugrožavanjem pripadnika ostalih nacija unutar jedne države. Njime se nastoji da se suprotna strana pretopi u većinsku ili pak diskriminira ili izgubi svoje osobenosti i samosvjesnost. Zloupotrijebljen od strane vlastodržaca i striktno u službi nacionalističke ideologije, sistem obrazovanja ima težnju za dominacijom jedne nacije u odnosu na drugu. S obzirom da takve težnje postoje, one se mogu materijalizirati u državama gdje jedna nacionalna grupacija ima većinu ili skoro da predstavlja apsolutnu većinu ako se u obzir uzme da ostale nacije broje mali procenat.
Analogno asimilaciji i usko vezano za nju je i kršenje ljudskih prava. Kroz obrazovanje se mogu znatno ugroziti ljudska prava i slobode pojedinca i grupe. Kroz duži historiski period bila je primjetna oštra politika vladajuće klase da u okviru obrazovnog i kulturološkog sistema nacionalnim manjinama uskraćuje prava na: korišćenje jezika i pisma; prisutnost svojih kulturoloških vrijednosti i običaja u obrazovnom sistemu; mogućnost slobodnog nacionalnog deklariranja; religijsku pripadnost; politički aktivizam; prisutnost historije svoje nacionalne pripadnosti u obrazovanju; zabrana isticanja istaknutih ličnosti pripadnika manjina; i ostale vrijednosti usko vezane za određenu autohtonu nacionalnu i vjersku skupinu. Takva strogo kocipirana nacionalistička prisutnost u obrazovanju uvijek je mogla biti preduslov postojanja i komflikata između nezadovoljne oštećene strane i nosioca vlasti većine.
S druge strane, asimilacija ima i svoj radikalniji, tzv. nacionalno naturalistički metod. Tim metodom se kao glavni nacionalistički interes smatrao svaki postupak iščezavanja obilježja jednog manjinskog naroda u okviru jedne države od strane većinskog naroda. Gruba kršenja ljudskih prava sastojala su se u: uništavanju nacionalnih, kulturnih i religijskih spomenika; uništavanju historistorijsko-književnih spisa; osporavanjem rada ili nedozvoljavanjem postojanja nacionalnih institucija manjine; progon intelektualaca i stvaraoca kulturne baštine; procesa političkih progona; itd; a sve u cilju da na jednom prostoru u sistemu obrazovanja nebi postojala nikakva povezanost sa ostalim nacijama i konfesijama koje u egzistiraju unutar njenog sistema i granica odgovornosti.
AUTOR – Dženis Šaćirović
