Redakcija Ne znam da li je neko od mojih komšija primjetio, ali jutros kada sam ustao, slučajno sam provirio kroz mali džanli pendžer ispred kojeg su visile uredno poredane ledenice kao tarabe oko naše avlije.
Između tih gustih ledenica zapazio sam jednu razglednicu kako šeta po smetovima dubokog snijega, kojeg je vjetar nagurao uz tarabe.
U stvari, teško je opisati da li je šetala, malo brže hodala ili žurila, ali u svakom slučaju, kretala se po našem sokaku, ali mi se činilo kao da pliva kao mala lađa po tom sniježnom moru.
To ne bi bilo čudno da razglednica, inače hoda i da u mahali danas nije nevjerovatno hladno.
Odlučim se da neprimjetno izađem iz kuće i krenem za razglednicom. Ne znam ni ja sam zašto. Jednostavno izađem iz kuće krenem i u prolazu skinem dugi babin kaput sa čivije.
Na dovoljnoj udaljenosti, da ne budem primjećen ili barem ne tako brzo, hodao sam i posmatrao razglednicu. Bila je višebojna, najvjerovatnije razglednica nekog većeg grada. Mogao sam sa velikom sigurnošću reći da je ispala iz velike poštarove tašne koja je ličila na harmoniku „Dallapu“, imala je puno pregrada. Razglednica nije izgledala izgužvana, mokra ili oštećena.
Odlučio sam da je pratim. Ako je negdje stvarno krenula, to ću ubrzo svakako saznati, a ako nije, onda ću je uzeti i odnijeti kući da se skupa ugrijemo. Međutim, razglednica je upravo k’o ukopana stala. Okrenula se onako ispod oka me pogledala. Zastao sam i ja. Osjećao sam se uhvaćeno, ali opet nekako sam ovo i preželjkivao, jer ipak nemam svaki dan priliku da na sokaku pokrivenim snijegom razmišljam kako ćemo nas dvoje razgovarati.
Razglednica se naglo okrenula prema meni i prišla. Pokazala mi je samo gornji dio koji je bio plave boje, kao da je željela naglasiti da će me slušati ako joj imam nešto reći.
U toj panici da neću znati kako se sporazumjeti sa razglednicom, da li i ona govori bosanskim ili nekim drugim jezikom ako nije iz Bosne.
Instiktivno odlučim da razgovor bude na bosanskom kao da sam u društvu nekoga iz naše mahale.
Ukratko, ispričam joj ovo sve što sam vama već ispričao i dodam još kako joj ne bih više smetao ako je negdje krenula, kako bih joj posudio topli džep dugog babinog kaputa, jer izgledala je kao da se smrzavala i od hladnoće počela se uvijati. Ah, kako sam sretan jer nisam vjerovao da ću ikada zaista biti oči u oču sa razglednicom na snijegu. Ako se taj izraz može ovdje upotrijebiti. Kurtoazno dodam kako je moja radoznalost možda prevelika.
Razglednica je i dalje stajala, nepomična, sa gornjim krajem u punoj plavoj boji neba i onda se odjednom malo k’o smanjila, a ispred mene je iskočila cijela slika meni nepoznatog grada.
Pažljivo sam podigao razglednicu, pročitao ime i adresu na koju je bila upućena. Tamo je krenuo poštar sa punom tašnom pošte i greškom zbog žurbe je razglednica ispala u blizini naše kuće.
Adresa na koju je bila razglednica upućena bila je u susjednoj mahali nekoliko stotina metara udaljenoj od naše mahale, ali sam znao da ćemo tamo sigurno stići. Razglednicu sam pažljivo stavio u džep i razvoj situacije je dalje bio vrlo jednostavan.
Razglednica i ja smo stigli na adresu i na našu sreću iz te kuće je izašla starija hanuma i krenula prema kapiji. Dok je otvarala kapiju ja joj nazva selam, a ona malo iznenađena odselami i upita:
– Ko ste Vi, koga trebate?
– Ma, da Vas pitam da li u ovoj kući stanuje Halmasa, imam maštuluk za nju?
– Dole, u našoj mahali sam našao razglednicu koju je poštar izgubio, a koja je adresirana na Halmasu.
Hanuma začuđena slegnu ramenima, a onda se ponovo vrati prema kući, dozivajući Halmasu. Iz kuće izađe djevojka vitkog stasa, dugih pletenica, koje su izvirivale ispod mahrame koju je držala jednom rukom da ne padne sa glave. Meni se činilo da ona ne hoda nego lebdi k’o pahuljica snijega. Dok je išla prema kapiji povišenim tonom, uz kratko izvinjenje upita:
– A, šta to Vi imate za mene?
– Imam maštuluk!, jedva izgovorih.
I dok sam joj spuštao razglednicu u bijele k’o snijeg ruke ispričao sam joj gdje sam našao razglednicu, a koju je najvjerovatnije poštar izgubio.
Halmasa se zahvali i mašući rukom u kojoj je držala razglednicu vrati se u kuću, a ja krenu odakle sam i došao.
Dok sam išao mislio sam samo na Halmasu, pa zaboravi koliko mi je hladno i koliko sam vremena proveo sa razglednicom na hladnoći.
Stiglo je proljeće, snijeg se otopio i ja krenuh prema mahali u kojoj je stanovala lijepa Halmasa da je opet vidim. Stigao sam pred kapiju i gledao na verandu neće li se na njoj pojaviti lijepa Halmasa. Umjesto nje na verandu je izašla starija hanuma, njena majka i dala mi znak da će doći do kapije. Došla je do kapije da mi kaže da se Halmasa udala i da sada živi u gradu sa razglednice na snijegu.
Često razmišljam o razglednici na snijegu i o Halmasi u koju sam bio potajno zaljubljen…
