Redakcija Doći u Foču je teško breme. Sreća i tuga se toliko izmješaju da postanu nekako jedno, pa ti se plače od tuge, a istovremeno duša raširi od sreće.
Kod mosta na Drini moj sokak, al’ nema ga više. Tu je on, al’ nije onaj moj. Ništa više nije moje, a opet je sve moje, osjećaj pripadnosti. Drina teče. Sad mi vjerujte na riječ. Nigdje u svom toku Drina nije tako lijepa kao kad teče pored mog sokaka. Nigdje nema tu prelijepu smaragdno-zelenu boju i miriše drugačije. Miriše na mamu i babu, miriše na moj komšiluk, na moje djetinstvo, na džemiju i Zemku, rahmetli. Miriše na sva lijepa sjećanja koja, kao oni svici što sam ih hvatala po Sastavcima i stavljala u tegle da svjetle, svjetle u meni kao vatre prvomajske koje smo palili na Sastavcima.
Idem dalje sokakom, pa do škole, vrtića… Ćehotina mehka i topla. Grad aveti. Nema onog grada kao što je nekad bio. Čudan osjećaj kad moje dijete, koje je prvi put posjetilo Foču, kaže: ”I ovo ti Foča?!”
Aladža džamija, vrijeme je podne namazu. Ne čuje se ezan. Jedan autobus turista iz Bugojna posjećuju džamiju, nikog iz Foče da klanja. Nema nas. Klanjamo podne namaz.
– Evo me neno, pred obnovljenom Aladža džamijom u kojoj si ti kao djevojčica učila prve harfove. Evo me mama i tetka, u džamiji, u kojoj ste kao djevojke išle na teravije i prale tepihe iz džamije sa ostalim djevojkama iz Aladže. Aladža džamija u koju sam išla na vjersku poduku i sa nenom na teravije. Evo me dovim za vas i za sve nevine ubijene i otjerane iz mog grada.
Iz džamije kreće povorka na čelu sa efendijom, vodi turiste do Careve džamije. Krećemo sa njima, eto i mi k’o turisti. Dođemo slikamo, malo plačemo, malo smo sretni i vraćamo se u svoje nove domove. Ispod Careve džamije skrećem u Prijeku čaršiju. Kod nas u Foči bi se znalo reći PUSTAHIJA za nešto što je više od pustoši. Jedina riječ koja mi na um pada za Prijeku čaršiju je baš ta riječ PUSTAHIJA. Prijeka čaršija nekad bila žila kucavica grada Foče, sad za nove građane nema značaja, zapuštena i orohnula u vremenu novih znamenja. Tu je moj dedo imao svoju krojačku radnju 20-tih godina prošlog vijeka. Službenica u Opštini, prije dvije godine, kaže da ga nema u matičnim knjigama. Prezime Bačvić sam joj ponavljala nekoliko puta, nije mogla da zapamti. Nema ga… kaže. Nebitno joj da ga traži ili ko zna šta već. Nema ga znam, ubijen sa sinom 1941. godine na Željeznom mostu. Drina odnjela, ni mezara nemaju. Nikad nisam zovnula: ”Dedo!” Imala sam samo nene. Nema više mnogih Fočaka, samo smo ostali mi… TURISTI.
Na povratku opet sam u mom sokaku, nekako mi tu najtoplije. Dvoje djece se igraju sa malim cukom. Pitam: “Sluša li?” Djeca se stide, a ja eto ko da nešto progovorim. Djeca ko djeca svugdje ista nevina i dobroćudna. Rastu u mom sokaku, žive svoje djetinstvo i uče neke druge istine.
Dugo mi je trebalo da ova priča isteče iz mene. Čuči ona tako dugo u meni zgudurena, stisnuta u grču onako bez boli jer ne boli više. Otupi čovjek na sve, potisne da zaboravi. Lakše je, život ide dalje. Mrziti ne mogu, bijes, gorčina, nemoć sve nekako izhlapi sa godinama. A kažu vrijeme je čudesan lijek. A zaborav s vremenom nikako.
