Mika Antić: Pesma za nas dvoje

Poezija

Miroslavu Antiću (Mokrin, 14. 3. 1932 – Novi Sad, 24. 6. 1986) ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: “Niko ne sme da mi drži govor!”. Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao “Besmrtnu pesmu” i naručio Janikine tamburaše i “Pira manđe korkoro” (“Lutam sam po svetu”). (Milan Živanović: ”Umesto ruže na njegovom grobu”)

 

PESMA ZA NAS DVOJE

 

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.

Kuda ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al’ ja,
u krčmu svratio gorak,
a ona
ne znajući-prošla.

Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.

Da, mora da je tako.

 

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/umetnicke-fotografije/slides/kameno-umetncko-srce.html