Slobodan-Zoran Obradović
DA LI SI TO TI?
Da li si to ti? Žena koju sam godinama čekao. Zbog kojoje sam sve druge ostavljao. Ipak te ima. Sumnjali su u moj um da te je napravio, iz svijeta fikcija da sam te dozivao. Nijedna nije imala šanse u poređenju sa tobom. Tražio sam te godinama stalno si mi izmicala. Pedeset godina mi je i majka je prestala da se nada da ću te naći, govorila mi je da je bolja ikakva nego nikakva. Stara je bolesna je, ali još živa i ona se radovala kada sam joj rekao da ipak postojiš. Da žena plave kose, očiju boje jezera je napokon u mom životu. Krotka, mirna sa razumijevanjem kakvo se ne može ni opisati. Žena koju još niko nije poljubio, isprljao dodirima. Koja je svoje zagrljaje i snove čuvala za mene. Nestvarno si lijepa. Da li si stvarna? Kažeš kako me voliš iako se nismo ni sreli. Voliš moje misli a misli su čovjek. Voliš i sve moje. Toliko me voliš da sve što predložim ti unaprijed prihvataš.
Čekao sam te, sanjao sam te, ali isplatilo se. Sretan sam, a da te još nisam sreo. Sretan sam što postoji ovaj program za čatovanje. Čudo je život. Kada su svi moji dragi prestali da vjeruju da ću da te nađem, moja nada i Odigo (Internet) su te izvukli ne iz svijeta fantazije, nego tu iz susjedne zemlje, skoro pa da smo i komšije. Sliku gledam i ljubim ti sočne usne mislim da ti to osjećaš negdje u svojoj radnoj sobi dok kucaš po tastaturi poruke. Sigurno se znojiš kao i ja od uzbuđenja i nestrpljenja dok čekamo na naš prvi susret. Fasciniran sam jer voliš da putuješ. Znam to iako te nisam pitao, jer na svakoj slici koju si mi poslala nalaziš se na raznim mjestima na planeti. Kosi toranj u Pizi, piramide u Egiptu. Molim se Bogu da negdje nisi bila pa da možemo zajedno da otkrivamo čari dalekih prostora.
Mjeseci su već prošli, znam te gotovo koliko sebe. Ti si moje drugo ja, polovina koja mi fali da budem napokon cio. Kažeš da da budem sjutra na terasi hotela grada koji mi baš nije ni blizu, a nije ni tebi. Biću nego šta ću. Čudo je ova moderna tehnologija. Do juče te nije ni bilo, a sada si tu, potpuno pod kožom si mi. Ne mogu bez tebe, a nisam te još ni sreo. Šta će biti tek sa mnom nakon sjutra kada te dodirnem, moja Malena. Malena – nadimak koji sam ti dao, koji ide uz tvoj slap kose koji se razliva po nježnim ramenima. Volim i ja tebe, vidimo se sjutra u tom gradu na pola puta. Da, da vidimo se, biću ja tamo rano, čekaću te koliko treba.
Kako je sunce visoko na nebu. Vrelo je i sparina me davi, ipak je ovo ljetnji dan. Pogriješio sam kada sam obukao odijelo od somota u želji da budem što ljepši na našem prvom sastanku. Poranio sam i to je dobro. Plašio sam se ako ti dođeš prva da te neko ne uvrijedi u tom stranom gradu. Ipak sam ja muško i lakše mi pada čekanje. Brine me samo što te ovako dugo nema, saobraćaj je opasna stvar. Popio sam mnogo pića, pročitao sve novine, a tebe još nema. Mora da se mučiš negdje na putu, znaju dugo da traju zastoji. Ovaj sat na ruci me izluđuje. Ne mogu da vjerujem da je već odavno podne za nama. Šteta, koliko neizgovorenih riječi i koraka zajedno u ovom gradu po kom lutam. Zagledujem u žene. Gledam plavuše sa nadom da ću te prepoznati prije nego ti mene. Nema te! Već me i žene čudno gledaju, jer ovo je malo mjesto i čudno im je što ih netremice gledam u oči pri svakom susretu. Možda si se ofarbala. Vi ste žene đavolčići. Gledaću i crvenokose i crne, prepoznaću oči kojih sam se nagledao sa tvojih fotografija. Šta li mi je sa tobom? Već suton grli ovaj grad. Još par minuta i poslednji autobus kreće ka mom gradu. Malena moja, moram da te izdam. Ne mogu više da čekam, brinuće mi majka. Ipak moram da se vratim kući, a onda ću ujutru ako treba ponovo doći da se napokon upoznamo.
Putujem autobusom sa nekim studentima. Veselo su društvo, Malena moja. Pokazaću im sliku koju si mi poslala iz Londona. Da vide mladi ljudi kako si divna i kako se isplati upornost i vjera. Pričao sam im kako se nešto ispriječilo i onemogućilo nas da danas budemo zajedno. Bodre me kada čuju da se ja i ti ne predajemo da ću ja ipak ponovo sjutra nazad ako ti kažeš. Zeza nas samo što nismo razmijenili telefonske brojeve i jedina informacija koju možemo da pošaljemo jedno drugom je računar u kući i internet.
– Noćas ćemo se ponovo dogovoriti, objašnjavam im ja – pa ćemo sjutra znati gdje i kako.
Pitaju me klinci koju muziku slušam dok gledaju tvoju sliku.
– Kako koju? Uvijek sam slušao i slušam Šabana i Cecu. Narodnu, naravno!
– Pa kako to da nosiš sliku Madone – pitaju me – njen si fan?
– Ne to nije Madona, to je moja Malena! Ko vam je ta Madona?!
Iz knjige „ Korak po korak san po san“ objavljene 2011. godine IP „Grafokarton“ Prijepolje
Slobodan- Zoran Obradović, rođen u Beranama 18. 03. 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“, knjigu poezije Tražim te, sonetni vijenac Jednom tako u vijeku biva i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničkih knjiga više autoraStihom govorim 1 i Stihom govorim 2 u kojoj je objavio i svoje pjesme. U pripremi za štampu mu je roman „Blago Milonjića“ i knjiga proze Ovo ću da ti ispričam.
U 2012. godini zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa (Ćirilica zlatno slovo srpskog lica, 2012godina – Centar za kulturu Petrovac na Mlavi; Mi smo skupa i kad smo daleko, 2012. godina – Književni klub Duško Trifunović, Kikinda; Zaveštanja 2012 godina – Udruženja srpskih pisaca u Švajcarskoj, a na konkursu Olovko ne ćuti 2012.g. – Kulturnog centra Barajevo i Književnog kluba Jovan Dučić nagrađen u kategorijama: ljubavna poezija, kratka priča i u kategoriji poezija za djecu. Pohvala na konkursu USKORA, Beograd za sonet Sana na međunarodnom književnom konkursu „DRAGAN ŽIGIĆ“ za najbolja književna ostvarenja u 2012. godini. Nominacija za Antlogiju izdavačke kuće Skriptio u Ljubljani ( najbolje kratke priče sa prostora bivše Jugoslavije). Pohvala Udruženja prosvetnih radnika i pisaca Makedonije, za knjigu Neprilagođen (2012. godina).
Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.
Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.