Mile Stojić: Kišno proljeće

Poezija

Mile Stojić

 

KIŠNO PROLJEĆE

Ponovo niču cvjetovi straha

.

Kišno proljeće, sa susnježicom
Na proplancima ne rastu visibabe, jaglaci, tratinčice
Ljubičice, magnolije, maćuhice
Već posvuda, na padinama i balkonima, u parkovima, baščama
Niču cvjetovi straha.

 

Straha od gubitka posla
Straha od gladi
Straha od neeksplodiranih mina
Straha od osiromašenog uranija
Straha od ptičje groznice
Straha od poplava i klizišta
Straha od masovnih ubojica, naših susjeda
Straha od međunacionalnih sukoba
Straha od zle godine
Straha od Srba
Straha od rata.

 

Pa onda čudni tamni cvjetovi latinskih imena:
Ablutofobija – strah od pranja i kupanja
Ambulofobija – strah od hodanja
Agorafobija – strah od otvorenog prostora i javnih mjesta
Antrofobija – strah od ljudi
Dentofobija – strah od zubara
Ergofobija – strah od posla.

 

Bibliofobija – strah od knjiga
Geliofobija – strah od smijeha
Hemofobija – strah od krvi
Iatrofobija – strah od odlaska doktoru
Kroatofobija – strah od Hrvata
Kleptofobija – strah od krađe
Patofobija – strah od bolesti
Islamofobija – strah od islama.

 

Ksenofobija – strah od stranaca
Fobofobija – strah od straha.
Autofobija – strah od
samih sebe.

 

Plašimo se da će nam automehaničari
Pokrasti dijelove
Da će nam susjedi provaliti u stan
Da će nam blagajnica u samoposluzi
krivotvoriti račun
Da će nam spremačice pronaći nakit
U ormaru
Da će nas ubiti razbojnici.

 

S našim neprijateljima stvar je drugačija
Oni se ne boje Vrhovnog ni Haškog suda
Oni se ne boje Boga.

 

Dok po našim lubanjama čekića tisuće strahova
Oni uživaju na jahtama sa zanosnim plavušama
Oni se kupaju u hotelskim bazenima
I piju francuski konjak.
Oni mladim konkubinama poklanjaju crvene ruže
Dok oko nas posvuda
cvatu cvjetovi straha.

 

U našim snovima ljeska se more
U našim žudnjama skriva se daljina
U našim snatrenjima žive zaboravljena lica
U našim srcima bokori se ljubav,
Ali, nas je strah ljubavi.

 

Naš plač je bez suza
Kao i naš smijeh.

 

Mi želimo pobjeći nekamo, pobjeći odavde
Pobjeći iz vlastitih života
Sjesti na vlak za Dacotu
Ukrcati se na brod za Tasmaniju
U zrakoplov za Berlin
A vječito tavorimo u mjestu
I mirišemo cvijeće straha
Koje nas sve više udaljuje od nas samih.

 

Od rumenih časova radosti
Što blješte u noći oko nas.