Redakcija Osnovne informacije o filmu
Ovo je priča o tragičnoj ljubavi. Ona se odvija u tmurnom socijalnom okruženju gradskih periferija. Badema, zavodljiva lokalna djevojka, upoznaje se sa Bećirom Kuduzom koji je upravo izišao iz zatvora. Niti razlika u godinama niti činjenica da Badema ima djevojčicu (ne znajući ko joj je otac) ne sprečava ih da budu zajedno, ali svako sa svojim sopstvenim planovima. Kuduz sanja da pokrene svoju vlastitu građevinsku firmu, dok Badema želi da radi u lokalnom kafiću gdje je zabavno i nije nikad dosadno.
Ali Badema, očito je pomalo naivna, i nije dobra domaćica. Međutim, Kuduz je čovjek kojeg prati tragedija, razdiran od ljubavi, strasti i ljubomore. Njih dvoje se prepiru i zatim se mire, onda se opet sukobljavaju pa se ponovo vraćaju jedno drugom i tako se priča razvija dok ne dostigne svoj neizbježan tragičan kraj. Ovo je jugoslavenski dramski film, snimljen je 1989. godine, u režiji Ademira Kenovića, i u produkciji „Bosna filma“. Scenarij su zajednički napisali Abdulah Sidran, i Ademir Kenović. Film je osvojio nagrade „Fenix“ u Parizu, i „Zlatnu arenu“, na filmskom festivalu u Puli. Važan segment u ovom filmu je svakako muzika. Komponovao ju je Goran Bregović, a u filmu se također, može čuti pjesma „Žute dunje“ u izvođenju Indexa.
Film inspirisan istinitom pričom?
Život Junuza Keče jedna je od najkontroverznijih priča u bivšoj Jugoslaviji. Stravično ubistvo potreslo je cijelu bivšu državu, a desilo se u selu Gornja Bioča kod Hadžića, u kući Halila Džambasa. Junuz Kečo je, u divljem nastupu ljubomore, nožem nasmrt izbo svoju ženu Rasemu Fazlibašić. Sedam puta je ubo u grudni koš i leđa. Polomio joj je rebra, izbo jetru i pluća. Junuz je divljački izmasakrirao ženu koju je, kako je kasnije u svojim iskazima te pismima navodio, volio više nego sebe. Po ovoj istinitoj priči, snimljen je i film „Kuduz“.
„Ne mere se čovjek boriti protiv sile kad je ne zna i ne vidi…“, bila je jedna od prvih rečenica koju je Junuz rekao 1988. godine, kada su ga u Kaznenopopravnom domu posjetili Abdulah Sidran, i Ademir Kenović.
Kritički osvrt na film
„Kuduz“ je film koji bi se najbolje mogao opisati kao film „tragične sudbine“. O čemu se tu zapravo radi? Sa glavnim likom Kuduzom sudbina se poigrala, mogli bismo reći i više puta, jer nije prvi put da će Bećo završiti u zatvoru. Ono što je nezaobilazno za pomenuti je da u ovom filmu pratimo sudbinu kontradiktornih likova. Kuduza bi mogli okarakterisati kao lika koji u sebi nosi sve humane i dobre osobine. On je spreman na sve za svoju porodicu, mada, zna da mu mala Amela nije kćerka, on je voli kao da jeste. Odnosi se prema njoj sa puno ljubavi, pažnje, kakav i treba biti očinski odnos prema djeci. On u njen život unosi i smijeh, i radost. Navest ćemo primjer jednu scenu iz voza, dakle Bećo i mala Amela.
Karte na pregled.
-Evo moju.
-A mala?!
A ona nema ni tri godine.
Šut’ nisam tebe pito, nego seko, koliko imaš godina?
(Amela pokazuje tri prsta)
Samo da mi je znati dokle ćeš imati 3 godine.
Dok ne izađem iz voza! (Kuduz)
Iz tog primjera možemo vidjeti kako je Bećo požrtvovan otac, kako se brine za malu Amelu, on želi da njen život ispuni radošću, što joj, nažalost, njena majka ne može ponuditi, ali i ne želi! U varijaciji onog “bolje da propadne selo, nego običaji”, patrijarhalna psihoza nalaže da je bolje ubiti jednu stvarnu ženu, nego dopustiti da propadne tradicionalni ideal Žene-Majke.
Mladi Bećo izlazi iz zatvora ženi se seoskom ljepoticom modernih shvatanja, vanbračnom majkom jedne petogodišnje djevojčice. U početku, njihov brak je i sretan u neku ruku, međutim, kasnije će sve krenuti pogrešnim putem. Vremenom se Kuduzova žena upušta u niz avantura, njen cilj je da dođe do diplome ugostiteljske radnice. Na taj način dovela je Kuduza na put zločina, načinivši ga višestrukim ubicom i šumskim odmetnikom za kojim je mjesecima tragala čitava „be-ha“ milicija. Badema-Bećina supruga je oličenje loše majke, majke koju su zavarali sistemi lažnih vrijednosti. Ona je htjela razvod na koji je i zakonski imala pravo. U prvim danima njihovog zajedničkog života, bilo je tu nesporazuma, praštanja među supružnicima, međutim, kasnije to biva sve češće i češće, što na kraju dovodi do tragičnog završetka. Sve to vrijeme, u drugom planu nam je ona prava, čista ljubav, i to između Beće i kćerkice Amele.
A znaš li ti da se ja ne mislim dvaput ženiti? – pita on Bademu dok pregovaraju o braku. Ovim pitanjem koje je postavio Bademi, Bećir pokazuje sve svoje kvalitete kao čovjek, samim time pokazuje svoje buduće namjere. Za njega se može reći da gaji psihotičku fantaziju o savršenom braku. On ne sumnja u ispravnost i opravdanost svog zločina ubistva, sve dok mu Bademina rodica, koja mu pomaže u bijegu, ne prigovara da je trebao ubiti Bademinog ljubavnika. Neposredno prije Bademinog neopozivog odlaska, Bećir joj govori: “Da ti samo znaš kol’ko si mi pod kožu ušla! Pa ti si meni ovo dijete dala! Ne znam koje mi je draže, evo – ovdje ste mi se uvukli! (Hvata se za prsa.) Hoće da mi prsne! Oči bi svoje izvadio da se vama nešt’– i tu se rečenica prekida, ostaje nezavršena, kao da je Bećir i sam svjestan njezine neistinitosti. To neiskazivo “nešt—” učinit će Bećir lično, bez ikakvog pokajničkog kopanja vlastitih očiju. Dok tragičko tumačenje u ovom iskazu vidi krajnju potvrdu Bećirove bezgranične velikodušnosti i dobrote, to je ultimatum koji Bademi pruža posljednju priliku da pristane na Bećirovu viziju porodične idile.
Ona uviđa da je velikodušni oprost zapravo uvijena prijetnja, baš kao što Bećirova pitomost krije nasilnika koji ne preza od zločina. Nakon scene u kojoj Badema i Bećir vide jedno drugo po prvi put, njih se dvoje upoznaju kada Bećir zamoli svog rođaka Salema (Božo Bunjevac) da primi u kombi Bademu koja stopira. Dok se Badema smjestila počinje razgovarati sa Salemom, Bećir, smrknut, šuti; kad ga Badema upita je li ga strah penjati se na banderu, škrto odgovara: “Malo”. Ipak, Badema nije naprosto lokalna brbljivica. Ona sa sobom donosi oznake stranoga koje svjesno koristi da bi se potcrtala da je drugačija od svoje okoline, da joj je ne pripada u potpunosti. Kada je Salem počasti svojom Drinom, Badema ponosno odbije: “Neka, ovu ću!”, i izvadi kutiju Milde Sorte. On impresionirano zvižduće, ona pali cigaretu, dok Bećir, koji ne puši i ne pije, ljutito otvara prozor kombija u kojem se voze, u nijemom protestu zbog Bademinog pušenja. Bećo tako po prvi put nesnošljivošću reagira na činjenicu da histeričarka iznevjerava sliku koju on ima o njoj. Badema puši i u narednoj sceni u kojoj će se ponovo vidjeti s Bećirom (dok on pazari u dućanu, ona sjedi na pultu dok joj rodica gleda u fildžan i pita ima li kakvu želju; Badema potvrdno klima glavom), a njezin Milde Sorte i žuti upaljač vraćaju se i u sceni u kojoj budući supružnici, po prvi put sami u filmu, razgovaraju o onome što očekuju od braka:
BADEMA: „Dobro, a je l’ ti znaš da ja pušim?“
BEĆIR: „ E, vidiš, to ti ne valja. A ako Bog da, ti budeš htjela, ti’š prestati.“
BADEMA: „E, neću prestati.“
BEĆIR: „ Čovjek snuje, Bog odlučuje. Vid’ ćemo. (Badema vadi cigarete, i pripaljuje.)“
Ukratko, signalizirajući Bademino nemirenje s vlastitom pozicijom, kutija Milde Sorte i žuti upaljač utjelovljuju njezinu histeriju kroz cijeli film (vidimo ih i na svadbenoj proslavi, ispred Bademe na stolu, u sjeni svadbene torte).
Jednostavne narativne strukture i izvrsnih glumačkih izvedbi, Kuduz je priča o nasilju, o nemogućnosti izražavanja dubokih emocija te na kraju o običnom čovjeku obilježenom prošlošću, koji pokušava okrenuti novu stranicu u životu. Priča o bijesnom anđelu koji ubija bludnicu–izdajnicu nije bila samo priča o, kako se tada pisalo, našem posljednjem hajduku. Bila je to i najava ubica koji će u postjugoslavenskim ratovima 1990-ih godina, u očima svojih etnoreligijskih zajednica, postati “heroji a ne zločinci”. Film „Kuduz“ je od iznimne važnosti za stanovništvo Bosne i Hercegovine, ali, i šire. Zašto? On ne samo da nam donosi tragičnu sudbinu povratnika iz zatvora, nego nam govori i o socijalnim prilikama u to doba. Siromaštvo je ono što cijelo vrijeme vidimo u filmu. Teški fizički radovi, zatim konobarenje, i „mutni“ poslovi su ono što cijelo vrijeme pratimo kroz dijaloge, i mnoge druge situacije. Zatim, to možemo vidjeti i po pokućstvu, po prijevoznim sredstvima koje koriste. Teško siromaštvo, jad, i bijeda je ono što obilježava to vrijeme.
Ne mogu ti ja Bećo biti na jednom mjestu. Ja vičem, stani, Badema, kud si navrla? Al’ noge same odoše, haj-haj. Ne mogu ništa kad sam takva. I neka si me vala ubio.“ Ono što se na neki način zamjera ovom filmu je to da li on poziva na nasilje nad ženama?! Ne! Mislim da ne poziva, ovo je film koji nam samo daje jedno novo viđenje na porodicu, način kako se odnositi prema njima. Ovo je film prema istinitom događaju, sama majka od Raseme u stvarnom životu je na sudu izjavila da Junuza ne treba osuđivati, da ga ne treba zakonom proganjati, on je pošten čovjek. Isto to se može pripisati i Kuduzu, a koliko možemo zaključiti i iz samih Bademinih riječi, ona se nije protivila tome.
Mirela Salkić, iz Velike Kladuše. Studentica na Pedagoškome fakultetu, Odsjek za bosanski jezik i književnost. U slobodno vrijeme puno čita. Iako voli književnost, posebno svjetsku literaturu, veći je “fan” stručne literature. Dosada je dobijala nagrade za svoje književne radove, kako one novčane, tako i pohvale, i slično tome. Želja joj je da se jednoga dana bavi istraživanjima što se tiče savremenog jezika, ili sa historijskoga aspekta.
