Misera Suljić-Sijarić: Hromadžićev govor emocijom i slikom

Mr. sc. Misera Suljić-Sijarić

 

 

HROMADŽIĆEV GOVOR EMOCIJOM I SLIKOM

 

Sažetak

Rad govori o najkarakterističnijim odlikama Hromadžićevog pripovijedanja, te je sažeto predstavljeno jedno od najbitnijih Hromadžićevih djela: zbirka Patuljak vam priča, i dat kratak osvrt na tri najreprezentativnije priče: Bijeli slavuj, Slavujeva smrt, te poznatu i vrlo omiljenu priču Plamena.

Ključne riječi: Ahmet Hromadžić, odlike Hromadžićevog pripovijedanja.

 

Uvod

Ahmet Hromadžić, najveći pripovjedač bošnjačke dječije književnosti, pokretač i urednik dječije biblioteke Lastavica, pisac je koji po mnogima zasluženo nosi epitet – bosanski Andersen. U književnosti se javlja nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, i već otada je kontinuirano zastupljen u bh. nastavnom programu, tako da su uz njegova djela odgajane mnoge generacije.

Hromadžić je čitateljstvo smjesta osvojio njegovim bajkovitim pripovijedanjem, o čijim odlikama u ovom radu želimo nešto više reći.  Da je i deset godina nakon smrti jedan od najpopularnijih pisaca, potvrđuje naučno istraživanje (obavljeno 2012.) koje dokazuje kako je Hromadžić na samom vrhu plejade najdražih pisaca, tj. njegove priče se djeci najviše dopadaju, te ih rado preporučuju prijatelju.

Povodom devedeset godina od Hromadžićevog rođenja, a i deset godina od smrti, prilika je da se prisjetimo njegovog stvaralaštva.

 

Iz Hromadžićeve biofrafije

Ahmet Hromadžić je rođen 11. oktobra 1923. u selu Bjelaju kraj Bosanskog Petrovca. U svijet književnosti ulazi 1952. godine pričom Jabuka koju objavljuje u Oslobođenju – Zabavniku za djecu, da bi i sljedeće godine u istom listu objavio priču Jato i priču Bijeli slavuj (koja je tada izašla pod naslovom Pjesma bijelog slavuja), te priču Orlovski vođa Strašni, kao i Priču iz starog dvorca. Oslobođenje – Zabavnik za djecu sljedećemu godine objavljuje priče Zlatokljuna ptica i Brdo pjesme, a priče San, Rastanak, Bijela svirala i Priču iz starog dvorca 1955. godine. Već tijekom naredne godine pisac počinje sa objavljivanjem dijelova dječijeg romana Patuljak iz Zaboravljene Zemlje, odnosno pušta poglavlje Sunčan traži Pahuljicu. Krajem te godine u Malim novinama objavljuje i roman Patuljak iz Zaboravljene Zemlje u cijelosti. Godine 1956. objavljuje i priču Tonijev san. I naredna godina je vrlo plodna za Hromadžića, jer te godine (1957) objavljuje priču Plamena, a zatim i zbirku Patuljak vam priča.

Dječiji roman Okamenjeni vukovi objavljuje 1964., priču Zlatorun 1966., Zelengor 1971., roman za odrasle Bistri potoci 1972., a dječiji roman Dječak jaše konja 1976. godine. Nakon tog perioda piše tekstove za slikovnice.

Hromadžić je dobitnik mnogih nagrada, a najznačajnije su – nagrada Udruženja književnika BiH za roman Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Šestoaprilska nagrada za pomenutu zbirku Patuljak vam priča.

Umro je 1. januara 2003. godine u Sarajevu.

Hromadžićev stvaralački vijek

                Ako proanaliziramo njegov stvaralački period vidjet ćemo da je počeo sa realističkom pričom Jabuka, ali vrlo brzo nakon toga se dao na pisanje priča o pticama s kojima ulazi u bajkoviti svijet (kasnije ih sjedinjuje u zbirku Patuljak vam priča), a tih godina piše i roman Patuljak iz Zaboravljene Zemlje. Roman Okamenjeni vukovi pisan je deceniju kasnije i očito je trpio uticaj Saltenovog romana Bambi. Zatim piše pripovijesti Zlatorun i Medvjed Miško, kada pokušava da se vrati svom spisateljskom postupku specifičnom po preplitanju realnog i irealnog, da bi se 1972. okušao sa romanom za odrasle Bistri potoci, te četiri godine zatim i romanom Dječak jaše konja, u kojima se okreće socrealizmu, što ostaje poprilično nezapaženo i ne donosi mu popularnost.

Njegova najbitnija djela svakako su Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Patuljak vam priča, što je potvrdilo i pomenuto istraživanje, jer su ih i učenici birali kao najbolja i najčešće ih preporučivali svojim prijateljima.

 

Odlike Hromadžićevog pripovijedanja

Hromadžićeva bajka

                Bajka Ahmeta Hromadžića je moderno oblikovana, uklopljena u književni svijet kao personificirano, alegorijsko djelo savremenika koji za temama traga u rodnom mjestu, u svom djetinjstvu, u likovima obojenim maštom djetinjeg doživljaja.[1] Hromadžićeva bajka trpi uticaj modernog čovjeka, ona ga prihvata i sa njim dograđuje sve što može podnijeti jedan bajkoviti svijet. Njegovi likovi su vrlo živi, tolerantni jedni prema drugima bez obzira na to sa koje strane dolaze, iz svijeta mašte kao što su patuljci, ili iz svijeta zbilje kao što je i sami pisac. Jezik njegove bajke je nadahnut, topao i uvjerljiv, on teče spontano i neusiljeno. Pisac jednostavno govori o pričama iz svog djetinjstva, odjevenim u ruho magijskog. Njegovi likovi su dječaci, životinje (najčešće ptice), patuljci, vjetrovi, pa čak i jezero, za koje bi se očekivalo da je, samo, mjesto dešavanja radnje mnogih njegovih bajki ali je ono oživljeno pa dobija lik s dušom i tajnom.

Hromadžićeva bajka nije „jalova“, ona uvijek ima nešto duboko u sebi. Usto, ona kazuje o ljudskim stvarnim potrebama – govori o potrebi da se priroda uzima kao biće s dušom, koje ima svoj način življenja koji ne bismo smjeli zanemariti ili ne poštivati,  zatim ukazuje na ljudsku potrebu da se nađe prijatelj kojem se može vjerovati. Njegove bajke govore o ljubavi i međusobnom pomaganju, o žrtvovanju, bolu, patnji, o iskonskoj potrebi čovjeka da ga okolina prihvati, ali i o lakovjernosti, naivnosti, o ljudskoj pohlepi… Zato su one omiljene svim generacijama.

Tumačeći Hromadžićeva djela ustanovili smo da su neke od njegovih najtipičnijih odlika bajkovito pričanje, vrsni opisi prirode (što govori da je dobro poznavao prirodu, odnosno šumu, planinu i tamošnje stanovnike o kojima je najčešće i pisao), unošenje autobiografskih elemenata u priče, jako emocijama obojeno pisanje, a odlika nekih priča je i duboka alegorija. Temelj na kojem ovaj pisac zasniva svoje stvaralaštvo je i određeni prostor: planina, šuma, tvrđava, selo, jezero u planini,  ali i jezik prilagođen dječijem shvatanju, pun upečatljivih opisa i dobro vođenih sažetih i jasno usmjerenih dijaloga, te atmosfera puna emocija, rečenica izrazitog ritma i bliska duši, vrlo suptilni prijelazi iz realnog u takozvano irealno, nestvarno, kao i situacije kada se tvrdo realistično vođena priča „zavrne u bajku“, san, ili suprotno: usred bajke se pojavi pisac koji obilazi svoj rodni kraj i tvđavu pod kojom se igrao u djetinjstvu…

Hromadžićevi likovi su vrlo često ptice, koje su nosioci dvostruke vrijednosti. To su obične ptice iz našeg okruženja, koje žive u šumi, na planini, u jatu, ali i one posebne, koje boluju od usamljenosti i pate zbog ostavljenosti, neprihvatanja od okoline, ali zadovoljne kad postajunu dio društva do kojeg im je stalo i za koje mogu nešto uraditi. One su plemenite, velikodušne, raspjevane, borbene, ali i nesretne i nespretne u svojoj želji da učine neko dobro za druge, no uvijek u težnji da svojim djelom spase društvo, što je jedna od piščevih optimističkih i pomalo utopijskih ideja, ali svakako s duboko humanim prizvukom.

 

Patuljci u Hromadžićevim pričama

Hromadžić u svoje priče uvodi patuljke koji imaju posebne, natprirodne moći, s odlikama ljudi dubokih osjećanja, patuljke koji vole, pate, umiru, bore se, ali i koji znaju biti podli – znaju zarobiti druge radi nekog svog užitka, dakle, imaju osobine kakve posjeduju oni koji vole da vladaju. Tu čitalac može prepoznati sarkazam.

Ova karakteristika Hromadžićevog pripovijedanja je u našoj književnoj tradiciji novina. Patuljci, naime, nisu zastupljeni ni u našim narodnim bajkama, oni dolaze iz drugih geografskih i literarnih sredina. O tome R. Pavelić između ostalog kaže: „Začuđuje činjenica da Hromadžićevi tumači ne postavljaju pitanje o patuljcima u njegovom djelu iako su ta bića, bar kada su u pitanju prve dve njegove knjige, najviše zaokupljala našeg pisca. Ko su, naime, patuljci uopšte, kako i u kom smislu figuriraju u Hromadžićevom delu, neizbežno je pitanje na koje treba odgovoriti. Prvu priču o patuljcima Hromadžić je objavio 1956. godine. Bila je to priča Sunčan traži Pahuljicu, koja je zajedno sa nešto ranije objavljenom pričom Priča iz starog dvorca poslužila kao osnova za roman Patuljak iz Zabotavljene Zemlje, koji se pojavio krajem te godine. Dve godine ranije on je pokrenuo biblioteku Lastavica, a među sedamnaest knjiga štampanih u okviru te biblioteke u 1954. i 1955. godini našle su se i tri knjige engleskog anonimnog pisca Murzilke o patuljcima: Pustolovine šumskog patuljka oko svijeta (1954), Dnevnik jednog patuljka (1955) i Put patuljka oko svijeta (1955), pa bi se na prvi pogled moglo zaključiti da je susret sa Murzilkom i njegovim patuljcima odigrao nekakvu ulogu u trenutku Hromadžićevog okretanja prema dječijoj književnosti. Moguće je da je Murzilka skrenuo Hromadžiću pažnju na neobičan svijet patuljaka ali bitnijeg uticaja nije bilo.“[2]

Na temu patuljci u Hromadžićevim djelima mogla bi se povesti duža književna rasprava ili napisati studija, što ostaje za neki detaljniji naučnoistraživački rad. Na nama je još da kažemo kako Hromadžić patuljke vrlo dobro uklapa u ove prostore, dajući im one osobine kakvim ih i dijete vidi i koje od njih i očekuje.

 

Rodni kraj kao pripovjedački prostor

Karakteristiku Hromadžićevog stvaralaštva čini zajedničko mjesto dešavanja radnje za sve priče i romane. To je planina s jezerom, more i morska obala, to je šuma i u njoj tvrđava, to je selo i nad njim visoki gorski predjeli. Tako je autor omeđio svoj pripovjedački prostor i upoznao čitaoce s njim na vrlo uvjerljiv način, jer je to prostor koji obilazi i sam pisac, to je mjesto gdje se on najljepše osjećao, pa može se reći, iz tog prostora je i iznikao. Autor, dakle, zavičaj ustupa junacima svojih djela, a oni mu uzvraćaju čarolijom koju on prosljeđuje čitaocima.

Čini nam se da tajna Hromadžićeve uvjerljivosti upravo leži u tome što on voljeni rodni kraj prepušta svojim junacima, oni žive baš tamo na onim mjestima koja su činila njegovo djetinjstvo. Pisac im posuđuje svoje selo, tvrđavu, šumu i planinu, čime sve to dobija onu tajnovitu privlačnost. Planina postaje Sunčanov izbor i prebivalište, ali i najomiljenije mjesto dječaka iz sela. Na toj planini je i šima, a u blizini šume, negdje na brdu, nadomak sela stara tvrđava. Sa te tvrđave se, što je ostavljeno samo za one hrabrije i domišljatije, može vidjeti more i na moru lađa. Tako more „živi“ kao san, za one koji ga nikad ne mogu vidjeti, ali ono je tu za sve one koji hoće da vjeruju u njega, jer ono im nudi širinu izbora, veliku koliko je i samo. Za one koji vjeruju, kao za Jelena, ono je vidljivo sa bedema tvrđave. On će jednom kao mornar i zaploviti njegovim vodama – zato što je vjerovao. Na taj način Hromadžić omađija čitaoca pa on postane ona sljedeća osoba koja hoće da vjeruje u priče o tajnama tvrđave i bijeloj lađi. „Jezero je, protumačeno poznatim Rječnikom simbola, ‘Zemljino oko kroz koje stanovnici podzemnog svijeta mogu vidjeti ljude, životinje, biljke itd.’[3], a planina je gotovo ekskluzivno mjesto u koje se smještaju Hromadžoćeve fabule. U njezinim pukotinama, u podzemnim prostorijama, u rudnicima ili kovačnicama djeluju i patuljci, pa je planina još  jedan zaseban elementarni prostor životne cjeline…“[4]

 

Hromadžićeve teme

Osim tema ljubavi, npr. Sunčana prema sestri Pahuljici ili prema Zaboravljenoj Zemlji, njegova tema je i patnja za slobodom (Pahuljicina patnja, patnja Zlatokljune ptice), patnja za zavičajem, te potraga za prijateljstvom (Plamena), tegobe sa kojima se susreću oni koje sredina ne prihvata, odnosno neprihvatanje boljih od sebe (Bijeli slavuj), često su odabirane i teme o prirodi, o njenom savršenom skladu i harmoniji, o relativnosti sreće (Prijateljstvo), o potrebi za pronalaženjem snage u sebi – neodustajanju, borbi za život (Golubovo krilo), i sl. Hromadžićeva tema je i život nadnaravnog svijeta – svijeta patuljaka, koji osim što dijele isti prostor sa ljudima – djecom, nekad se s njima i susretnu, podijele svoje priče i odvedu djecu u čudesni tajnoviti svijet samo njima dostupan, što imamo u romanu Patuljak iz Zaboravljene Zemlje kada Sunčan vodi Jelena u tajnovito podzemlje tvrđave, u  poglavlju upravo naslovljenom U podzemlju tvrđave, odnosno u uvodnoj priči zbirke Patuljak vam priča, priči Tajna neobičnog jezera, ili pak u završnoj priči te zbirke Kraj ili kako je otkrivena tajna.

 

Hromadžićev slikoviti jezik emocija

Hromadžićev jezik je komunikativan i poetičan. On o svemu govori vrlo slikovito, dočaravajući nam to savremenim jezikom bogatim epitetima i opisima, te poređenjima, metaforama i alegorijama. Često se ima osjećaj da se čita pjesma. Ritam njegovog pripovijedanja je lagahan, ono teče kao rijeka koja nigdje ne žuri, već naprotiv, često zastane ili se vraća, da bi ponovo mirno krenula:

Sunčan je zaista lutao dugo i besciljno. Ne jedan dan, ne godinu. Lutao je godinama, prošao mnoge zemlje i niko osim zvijezda nije mogao da prati njegov put. Koliko je zapreka savladao?

Koliko je puta morao da potegne svoj vatreni mač na drumovima i u planinama gdje su vladali zakoni jačega?

U planinama se osjećao najbolje. One su ga mamile neodoljivom snagom ljepote, one su ga podsjećaje na Zaboravljenu Zemlju.

I kad govori o vrlo dramatičnim trenucima, njegova rečenica ne žuri.

Često se nema kud pobjeći od tuge koju Hromadžićeva rečenica u sebi nosi.  Njegov jezik je bogato obojen iskrenom emocijom. Teško će se uzdržati i stariji da im glas ne zadrhti dok čitaju:

Samo su zidovi od oblaka mogli da čuju njen krik. Ali zidovi su bili nijemi i nisu mogli da joj šapnu nijednu utješnu riječ.

Slikovitost jezika je vrlo jaka strana njegovog pripovijedanja. Bez nje bi bio nemoćan da dočara sve te šarolike svjetove: bogati svijet planine, jezera, trvđave, šume; bez takve deskripcije ne bi dočarao šareni svijet ptica o kojim nam govori, životinja koje čine život planine. On nam pritom nudi i čulno bogatstvo. Mi čujemo sovu u noći, vjetrove što urlaju na moru, poj riba na obali, ali i Zvjezdaninu pjesmu otpjevanu uz titraj harfe; vidimo plavetnilo morske pučine, noć i tvrđavu obasjanu mjesečinom, i crveno jezero u planini. „Hromadžićeve bajkovite priče su prepoznatljive po zanimljivoj fabuli, jednostavnom, tečnom pričanju i poetičnim slikama prirode. Tekst je natopljen emocijama pa se često doima kao lirska proza. Svi oni koji su se bavili Hromadžićevim djelom i prosuđivali o njemu, posebno su isticali njegov jezik – bogat, emocionalan, simboličan i ritmičan. U pričama ritam prati zbivanje i doživljaj.“[5]

Kad procvjetaju ljubičice, kad se livade ospu žutom jagorčevinom, – počinje  slavlje koje traje po nekoliko noći. Dolaze im gosti iz drugih tvrđava, dolaze patuljci iz šumskih pećina. Svi su tad okićeni cvijećem, svi nose šarene vijence oko glave. Tada se u zidinama tvrđave mogu da čuju pjesme i zvuci harfe, mogu da vide patuljci kako se spuštaju niz brdo do izvora rijeke. Na poljanama, pored izvora, priređuju se takmičenja: u gađanju strijelom, u mačevanju, u plivanju. Tu se pobjedniku dodjeljuje vijenac napravljen od najljepšeg cvijeća sa livada i planinskih proplanaka.

Oko izvora rijeke djevojke igraju kolo, a kad se zamore, voze se malim čunovima i tada se nad vodom razliježe njihov veseli smijeh i pjesma koju prate harfe.

Njegova djela su puna divnih dijaloga, onih u kojima se svi razumiju. Zato su oni sažeti i kazuju samo ono što je nužno reći:

– Ko si ti i zašto si došao ovamo?

– Ja sam Sunčan iz Zaboravljene Zemlje – odgovorio je mirno Sunčan.

– Ja nisam čuo za tvoju zemlju. Ti moraš umrijeti. Još danas prije mraka.

– Budalo! – uzviknuo je Sunčan. – Nisam prebrodio tolika mora da mi ti sudiš.

– Umrijećeš! Što ja kažem, mora biti izvršeno.

Prije nego što je Sunčan uspio da mu odgovori, vrač je razmahnuo rukama i doviknuo patuljcima:

– Uzmite ga i naložite dobro vatru.

 

Bajka ili priča

Čini se da je neophodno pojasniti naporedno ili naizmjenično upotrebljavanje književnih termina priča i bajka. Jedna od Hromadžićevih odlika je da upleta motive realnog i irealnog. Zato je povremeno teško odlučiti se samo za jedan od tih izraza. Njegov pripovjedački odnos prema čitaocima često je vrlo realističan, a većina njegovih priča – bajki počinje upravo tako. Sve imaju određeno mjesto i vrijeme, što je odlika realističke priče, a i atmosfera u njima je iz svakodnevnog života. Likovi su stvarni i upravo imaju takve osobine, vrlo obične, svakodnevne.

Bajke su vanvremenske, pa bi tako bilo i sa Hromadžićevim, no on je pisac koji upliće i dešavanja koja su realistički okarakterisana.

Kad je riječ o irealnom, ili kako bismo ovdje radije rekli nadnaravnom svijetu, u kome se i vrijeme mjeri drugim vremenskim aršinima, onda ne možemo reći da vijek tih likova traje koliko i ljudski.

Da vidimo najprije ono šta ova djela više čini pričama realističkog tipa, a onda ćemo vidjeti šta je to što ih čini bajkom.

Jedne zime u jednom selu razbolio se dječak i nikako da ozdravi. Liječili su ga svakojako, ali ništa nije pomoglo. Obilazili su ga dječaci, njegovi vršnjaci, zabavljali ga da mu brže prođe vrijeme, donosili mu poklone. Ali najčešće ga je obilazila mala ptica, koja je jednog jutra gladna i promrzla zakucala na njegov prozor. (Dječak i ptica)

A sada da vidimo šta je to što ih čini bajkom.

To je tajnovitost i povremena zagonetnost.

U priči Svirala dječak i ptica se razumiju, njihov jezik je isti. Ono što je ponajviše čini bajkom jeste to čudesno, tajnovito:

Dječak je uzeo sviralu. Bila je lagana i lijepa kao da je izrađena od vodene pjene. Zasvirao je. Šumom je odjeknuo divan ptičji glas, a onda su mu se pridružili drugi, čitav hor koji je rastao. I njemu se učinilo da pjeva čitavo carstvo malih ptica. Da su tu pored njega i da ga gledaju svojim veselim očima.

– Hoću da vidim ove ptice – rekao je svojoj prijateljici.

– Zasviraj još jednom. One će doći.

Nije ga prevarila.

Čim je ponovo odjeknuo glas svirale, počele su sa svih strana da dolijeću ptice, spuštale se na grane, na zemlju, na dječakove ruke i ramena kao da ga već odavno poznaju i smatraju svojim prijateljem. (Svirala)

Jasno, jedna od odlika bajke je govor njenih likova personificirane prirode, koja poprima ljudske osobine i način percipiranja. Kod likova ćemo prepoznati ponašanje koje dolazi iz okvira ljudskih iskustava. Tako će piščeve ptice iz prirodnog okruženja djelovati i razmišljati kao ljudi.

– Kada ćemo i mi tako zapjevati?

– Slušajte i učite – govorila im je majka. – Slavuj koji ne umije pjevati najnesretnija je ptica na zemlji… (Bijeli slavuj)

U Hromadžićevoj prirodi je sve u skladu, sve ima svoju svrhu postojanja, ona je antropomorfizirana i kao takva postaje jedan od njegovih najtajanstvenijih likova s natprirodnim moćima. Vjetrovi imaju svoje stavove i planove, oblaci i grmljavina imaju svoj cilj, jezero je skriveno od mogućih zlih pogleda, jeleni su tu kad zatrebaju koga ponijeti na leđima, vjeverice pokazuju put zalutalim dječacima, galebovi skrivaju tajne, nose u sebi tuđu bol, izgrađuju humku od biserja i koralja, dok zvijezde nadgledaju sve i daju informacije onima koji to zasluže, a more u sebi čuva ribe koje pjevaju ili razgovaraju s patuljcima. Razgovor koji likovi vode je personificirani, ljudski oblik razmišljanja i gledanja na stvari.

Posebnu  atmosferu dočarava saznanje da nam priče kazuje patuljak Zlatibor.

Zato mislimo da je upotreba jednog i drugog termina ravnopravna, a pomalo to ovisi i o samom čitateljevom doživljaju, pa nećemo pogriješiti i ako kažemo: bajkovita priča.

No, jasno je da svaka Hromadžićeva bajka u sebi nosi jednu duboku priču, onu koja nam je zbog nečeg uvijek bliska.

 

Nekoliko riječi o zbirci „Patuljak vam priča“ te pričama „Bijeli slavuj“, „Slavujeva smrt“ i „Plamena“

Knjiga Patuljak vam priča nedvosmisleno potvrđuje začuđujuće piščevo poznavanje prirode. U njoj je bogatstvo opisa iz života šume, planine i tamošnjih stanara. Pokazuje se da pisac do u najmanje sitnice poznaje život ptica, a reklo bi se i svih šumskih životinja. I zato, bolje nego iz ijednog udžbenika o prirodi, iz ove knjige učit će ne samo djeca, već mogu učiti svi. Pisac svakim pasusom puše u latice čitaočeve ljubavi i prijateljstva prema prirodi, pa se stiče dojam da nas tako očisti i od najsićušnije nečiste primisli. Ulazeći u živote tih bića, on nam otvara vidike saznanja, mi ih upoznajemo „iz prve ruke“. Hromadžić bira najsuptilniji način da nam saopšti one tanahne stvari o bićima s duhom i dušom, pa zato i tako duboko odgojno djeluje na čitaoca.

Svojim djelima pisac nas želi naučiti da čuvamo tajne koje nam neko otkrije, jer sačuvavši tajnu mi se obogaćujemo za jedno iskustvo i povjerenje koje nam je ukazano. To bi bila i poruka dviju priča koje zaokružuju ovu zbirku. One nas, može se sa sigurnošću reći, podstiču da izgrađujemo i čuvamo prijateljstvo.

Pričom Tajna neobičnog jezera ili kako je nastala ova knjiga počinje zbirka. U njoj nas pisac upoznaje sa atmosferom što vlada među stanovnicima sela koje se nalazi u blizini planine i patuljkom Zlatiborom, koji će nam ispričati sljedeće priče: Zlatokljuna ptica, Bijeli slavuj, Jato, Svirala, Slavujeva smrt, Golubovo krilo, Plamena, Rastanak, Prijateljstvo, Vodeni cvjetovi, Dječak i ptica, Uspavana planina, a pisac će nam još reći Kraj ili kako je otkrivena tajna. Dakle, knjiga ima ukupno četrnaest priča i sve su tematski vezane za mjesto dešavanja radnje o kojem smo na početku govorili – to je planina i šuma, selo, tvrđava, a već po većini naslova se može zaključiti da govore o životu ptica.

Sve priče imaju elemente bajke, ispričane jezikom patuljka Zlatibora, njega koji zna i ptičiji i ljudski jezik, poznavaoca svih tajni planinskog i onog tajnovitog života.

Tri priče posebno zavređuju pažnju pa ćemo ih kratko i predstaviti. To su priče: Bijeli slavuj, Slavujeva smrt i svakako Plamena.

 

Tema priče Bijeli slavuj je neprihvatanje, odbacivanje boljega ili bilo kako drukčijega od sebe. Ovdje imamo i stalnu temu –  potraga za prijateljima. No ako  se povuče paralela između ove Hromadžićeve priče i Andersenovog Ružnog pačeta, našle bi se mnoge podudarnosti, kako u tematsko-idejnom sloju, tako i u motivima. Priča obiluje autobiografskim elementima, pa se brzo da osjetiti neka lirska nota i ljudska bol prenesena u lik ptice.  Zato se svi čitaoci koji se osjećaju nedovoljno prihvaćenim od društva, okruženja, vrlo brzo mogu poistovijetiti sa Hromadžićevim bijelim slavujem. Priča obiluje bogatim opisima osjećanja i prirode.

 

Sadržaj priče:

U grmu jedne zohve izleglo se pet slavuja. No jednome od njih brzo je poraslo bijelo perje. Slušao je svoju majku kako pjeva i  ubrzo počeo i sam. Ali on nije pjevao kao drugi, pjevao je ljepše od svih. Čuvši to posebno, prekrasno pjevanje, drugi slavuji su brzo doletjeli da vide novog pjevača, a kad su ugledali slavuja s bijelim perjem rekli su da on ne pripada slavujima, već golubovima. Mali slavuj je otišao do golubova, a kad su ga oni vidjeli i čuli, rekli su da ne pripada ni njima. Lutao je mali slavuj i pjevao o svojoj tuzi. Kada bi ugledao kako se drugi druže, srce bi mu zatreperilo. Želio je biti s njima ali se plašio da ga i oni ne odbace…

 

Priču Slavujeva smrt pisac je prvobitno naslovio Orlovski vođa Strašni i pod tim naslovom je objavio 1953. u Glasu pionira. Ovo je priča o tome kako se plemenitost ponekad izjednačava sa naivnošću ili lakovjernošću.

Tema priče je naivnost, lakovjernost koja ne zaslužuje oprosta. Pisac u njoj daje šansu da se nauči, dobije životni pouk, ali neka naivnost nema kraja. U priči se vrlo dobro razgraničava nevinost od, moglo bi se reći, uporne i nepromjenjive lakovjernosti, naivnosti. Za sve one koji vole dublje da kopaju po slojevima priče, može se reći da će naići i na satiru. Dijelovi priče asociraju na ezopovski način obraćanja čitaocima, pa će nas ona mjestimično podsjetiti na basnu Lovac i mrav ili basnu Lav i miš, samo što se ovdje radnja, nažalost, ne završava kao u basni. Mora se reći i to da mjestimice patetično zazvuči pokoji socrealistički  uzvik o slobodi (što povremeno prepoznamo u njegovim pričama!).

Piščeva ideja bi bila da se plemenitost i naivnost ne smiju izjednačavati.

Na samom početku jedan neodoljiv opis:

Na vrhu tamne gore, gdje se rađaju hladni vjetrovi, utrkuju i ukotrljavaju olujni oblaci i gdje munje vezu svoje zmijolike vezove a gromovi prate grmljavinu – živjela je porodica velikih surovih orlova. Među turobnim, kao tornjevi oštrim i u nebo uklesanim stijenama savijali su svoja gnijezda i po čitav dan, na smjenu stražu održavali.

 

Sadržaj priče:

Tamo, k vrhu te gore, gdje su živjeli orlovi koji su bili strah i trepet svim pticama, zečevima, mladim srnama, pa i lisicama, nije bilo mudro zaći. Majke su savjetovale svoju mladunčad da se čuvaju i ne približavaju planinskom vrhu, jer tamo ih čeka smrt.

Orlovi su se u jatima spuštali s litica u potrazi za hranom, a tada bi se čula panična uzbuna i sve živo bi se posakrivalo. I kad bi svi našli kakvo-takvo sklonište, orlovi bi ostali dugo u zraku, strpljivo kružeći u očekivanju da se šta u šumi pomjeri, na šta bi se brzo spuštali i već sljedećeg trena bi se žrtva našla u orlovskim kandžama. A žrtve su najčešće bili naivni i neiskusni zečići, mladi srndaći, ptići. Iz dana u dan se ponavljalo bježanje i skrivanje, ali orlovi nikad nisu ostajali gladni.

Orlovi su imali svoga vođu. Zvali su ga Strašni. I bio je strašan. Njega su se bojali svi, pa i sami orlovi. Na njegovoj velikoj glavi, kao dva kremena, sjala su dva mrka oka. Kada bi se on pojavio u zraku, začuli bi se glasovi:

Ide Strašni!

Jednog jutra kad je Strašni pošao tražiti sebi doručak, mali slavuj je bezbrižno šetao i ne sluteći da mu se šta može desiti. Strašni ga je ugledao i ubrzo zatim slavuj se našao u njegovim kandžama. Nesretni slavuj je zaplakao i molio Strašnog da ga pusti, obećavajući da će mu se za to odužiti, govoreći da je u majke jedino on preostao jer su mu svu braću orlovi već pojeli, ali Strašni na to nije ni pomišljao. Bio je gladan i slavuj mu je mogao biti dobar zalogaj. Glasno se nasmijao slavujevoj molbi i obećanjima da će mu se jednom odužiti. Šta bi on tako mali i bespomoćan mogao učiniti za jednog orla?! I upravo kad krene da ga ponese na stijene i tamo pojede, krilom nezgodno zakači o jedan grm…

 

Plamena je jedna od najpoznatijih Hromadžićevih priča.

U prvom planu je ovo sjetna priča o potrazi za prijateljstvom, a u drugom o nostalgiji i potrazi za zavičajem. Izuzetno snažna i dirljiva priča satkana od emocija. Ptica Plamena je prototip posebnosti koji želi biti voljen i prihvaćen, a tu različitost vidi samo kao svoju sudbinu, i nadopunu za ono što drugi nemaju. Ovo je ujedno priča o dubokom bolu koji osjećaju svi oni koje sredina ne prihvata a sami nisu učinili ništa loše da bi se okolina tako negativistički odnosila prema njima. U liku Plamene će sebe naći svi koji u sebi nose tu notu posebnosti i nadarenosti što iskače iz uobičajene prosječnosti i čini ih drukčijim ili boljim od većine, i zato ih ta većina neće i ne želi u blizini. Tada se javlja želja za zavičajem, u kojem se nadaju da će biti jednaki među drugima.

I u ovoj priči kao i u pričama Bijeli slavuj i Zlatokljuna ptica nalazimo autobiofrafske elemente.

Plamena nam poručuje da su spomenute posebnosti predodređene za nešto veće, za nalaženje spasa i pravog puta, a da su ostavljene za one koji će prijateljski povesti svoje najbliže i izbaviti ih iz nedaća. Zato ih treba prihvatiti, ukoliko ne ugrožavaju druge.

I ono što ovu priču, Hromadžićevo remek-djelo, čini malo prizemljenijom čuvajući je da se „ne urekne“, a u vrijeme pisanja se dobro uklapalo u tadašnju atmosferu i razmišljanje, danas pomalo patetično zazvuči:

– Sunce! – uskliknula je. – Spas.

 

Sadržaj priče:

Priča govori o ptici koja je imala plameno perje i zato što je bila poput zvijezde koja leti – niko se nije usuđivao da joj priđe. Bila je vječito sama i stoga vrlo tužna. Zato je počela da luta i traži svoj zavičaj, u kojem bi našla sestre s kojima bi mogla podijeliti vlastite doživljaje, razgovarati. Ali o zavičaju je ipak mogla samo sanjati. U tim snovima Plamena je bila u najljepšoj zemlji, gdje svi izgledaju kao ona, gdje je i lišće plameno.

Jedne hladne zime upala je u veliku šumu koja je bila sva okružena crnim oblacima. Ptice su skapavale od hladnoće i gladi, a nisu imale izlaza iz šume. Plamena je, videći da ptice nemaju drugog izlaza već da pokušaju izaći iz šume, predložila da ih izvede na mjesto gdje će opet sijati sunce…

 

Zaključak

Pokušamo li proanalizirati zašto je Hromadžić rado čitan i omiljen, što ga djeca vole, doći ćemo do spoznaje da on to postiže sljedećim odlikama:

Hromadžićeva djela vrlo dobro komuniciraju sa čitaocem. On u njima nalazi zadovoljstvo jer pisac stiče njegovo povjerenje zato što govori iskrenom emocijom, očišćenom od patetike. U njegovim djelima ima autobiografskih elemenata, koje čitalac prepoznaje. Poruke nisu didaktički nametljive te zato djeca priče s radošću čitaju i više puta. Ono što magično privlači čitaoca jeste dobro dozirana atmosfera u kojoj ima bola i tuge, ali je ljubav najdominantnija, ona sva druga osjećanja nadgleda. Čitalac nad junacima bdije i strepi, strahuje, s njima tuguje, podržava ih, s njima dijeli radoznalost, tajne, zalazi u tajnovite predjele…

Zato će učenici najradije pročitati zbirku Patuljak vam priča, ili Zelenu šumu, malo zreliji Patuljka iz Zaboravljene Zemlje, pripovijesti Medvjed Miško i Zlatorun, a zatim i roman Okamenjeni vukovi, za koji pojedini kritičari znaju reći da je njegovo najbolje djelo, ali ćemo ga mi preporučiti tek nakon što se pročita veličanstveno djelo Bambi od Feliksa Saltena.

Hromadžićeva djela zasigurno nude užitak, ona utiču i na razvoj plemenitosti, njegov jezik je blizak, a svijet dovoljno magičan da zainteresira.

I ne zaboravimo kako nas je Ajnštajn upozorio: ako želimo da nam dijete bude pametno, onda mu trebamo čitati (pričati) bajke, a ukoliko želimo da nam dijete bude jako pametno, trebamo mu mnogo čitati bajke. 

A i bajke koje je pisao Ahmet Hromadžić u grupi su onih koje trebamo čitati sa djecom. Ali ih i tumačiti na adekvatan način.

 

Literatura:

1. Betelhajm, Bruno: Značenje bajki, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979.
2. Bibliografija (Ahmet Hromadžić) u knjizi: „Patuljak vam priča“, izbor za ediciju Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga, Veselin Masleša i Svjetlost, Sarajevo, 1990.
3. Bibliografija bošnjačke književnosti, sastavio Mustafa Ćeman, (Hromadžić, Ahmet), Sebil, Zagreb, 1994.
4. Cvijetić, Ljubomir: „Roman za djecu Ahmeta Hromadžića“, Stvaranje, 5/1957.
5. Diklić, Zvonimir: Lik u književnoj, scenskoj i filmskoj umjetnosti: metodički aspekti, Školska knjiga, Zagreb, 1990.
6. Džanko, Muhidin: Filipove frajle (Studije i interpretacije iz teorije i povijesti metodike nastave književnosti), Bosanska riječ, Tuzla, 2010.
7. Džanko, Muhidin: Moja lektira – Tumačenje lektirskih djela za 5. razred osnovne škole, Bosanska riječ, Sarajevo, 2003.
8. Foht, Ivan: „Igre života: Okamenjeni vukovi A. Hromadžića“, Život, Sarajevo, II/1953.
9. Foht, Ivan: Priče satkane od stvarnosti, Život, Sarajevo, juni 1956.
10. Grahovac, Željko: „Ahmet Hromadžić – veliki majstor bajke“, predgovor knjizi Ahmet Hromadžić „Okamenjeni vukovi“; Šukrija Pandžo „Samo još kosovi zvižduću“, Preporod, (edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga), Sarajevo, 2006.
11. Hromadžić, Ahmet: Dječji pisci o sebi – Jugoslovenski dječji pisci o sebi, Mlado pokolenje, Beograd, 1968.
12. Hromadžić, Ahmet: Patuljak vam priča, edicija Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga, Veselin Masleša i Svjetlost, Sarajevo, 1990.
13. Idrizović, Muris: Književnost za djecu, Savez društava prosvjetnih radnika BiH, Sarajevo, 1998.
14. Idrizović, Muris: Vodič kroz lektiru, BH most, (Biblioteka most), Sarajevo, 2000.
15. Kadrić, Rašida: „Bajkovite priče Ahmeta Hromadžića“, u knjizi Djetinjstvo u bosanskohercegovačkoj priči, Bosanska riječ, Tuzla, 2010.
16. Kadrić, Rašida: Antologija bosanskohercegovačke priče za djecu i o djeci, Bosanska riječ, Tuzla, 2011.
17. Kajan, Ibrahim: „Ahmet Hromadžić – pisac vječne mladosti“, Na krilima lastavice, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Sarajevo, 2009.
18. Kleut, Marija: Naučno delo od istraživanja do štampe – Tehnika naučnoistraživačkog rada, Akademska knjiga, Novi Sad, 2008.
19. Marjanović, Voja: „Stvaralačka invencija u krugu bajke A. Hromadžića“, Život, Sarajevo, XIX/1970.
20. Metodički pristup književnoumjetničkom tekstu: lirika, grupa autora, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.
21. Metodički pristup književnoumjetničkom tekstu: roman, grupa autora, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.
22. Mužić, Vladimir: Uvod u metodologiju istraživanja odgoja i obrazovanja, Eduka, Zagreb, 1998.
23. Na krilima lastavice – izložba Hommage Ahmetu Hromadžiću,  Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH / Galerija Mak, Sarajevo, 2009.
24. Nemeth-Jajic, Jadranka; Dvornik, Dijana: Priče Nade Iveljić u obzoru učeničkih očekivanja, Zbornik radova „Zlatni danci 11“, Matica hrvatska, Osijek, 2009.
25. Nikolić, Dušanka: „Obrada književnog lika u mlađim razredima osnovne škole“, Učitelj, 7., Beograd, 1984.
26. Nikolić, Milija: Metodika nastave srpskog jezika i književnosti, Zavod za udžbenike, Beograd, 2009.
27. Palavestra, Predrag: „Nada bosanskohercegovačke pripovjetke“, Omladina, X, 1953.
28. Pandžić, Vlado: Prilozi za hrvatsku povijest recepcije književnosti, Profil, Zagreb, 2004.
29. Pandžić, Vlado: Recepcija dječje književnosti, Webknjižara, Redak, Split, 2008.
30. Pavelić, Rade: predgovor Ahmet Hromadžić u knjizi Patuljak vam priča, u izboru za ediciju Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga, izdavači: Veselin Masleša i Svjetlost, Sarajevo, 1990.
31. Pavličić, Pavao: „Lektira“, Vijenac, godište XV, broj 359, 2007.
32. Rečnik književnih termina, Tanja Popović, Logos Art, Beograd, 2007.
33. Rosandić, Dragutin: Metodika književnoga odgoja, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
34. Sabljić, Jakov: Dijelovi fabule u interpretacijsko-analitičkoj i stvaralačkoj nastavi književnosti, Napredak, br. 3, 2006.
35. Savičević, M. Dušan: Metodologija istraživanja u vaspitanju i obrazovanju, Univerzitet u Nišu / Učiteljski fakultet u Vranju,  Vranje, 1996.
36. Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, odgovorni urednici: Alija Isaković, Mirko Marjanović i Risto Trifković, Svjetlost, Sarajevo, 1984/85.
37. Stajner, R.: Märchendihtung im Lichte der geistersforschung, pogledaj i uporedi: Bajka u svijetu duševnog istraživanja Dornach, 1988.
38. Stojanović, Branko: „Poziv na maštanje“, predgovor u knjizi Patuljak vam priča, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983.
39. Šamić, Midhat: Kako nastaje naučno djelo (Uvođenje u metodologiju i tehniku naučnoistraživačkog rada – opšti pristup), Svjetlost, Sarajevo, 1984.
40. Težak, Stjepko: Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
41. Težak, Stjepko; Težak, Dubravka: Interpretacija bajke, Divič, Zagreb, 1997.
42. Trifković, Risto: „Nešto kao naš Andersen“, Život, Sarajevo, XV/1966.
43. Trifković, Risto: „Patuljak iz Zaboravljene Zemlje“ (pogovor), Svjetlost, Sarajevo, 1961.
44. Turjančanin, Zorica: „Neki elementi lirskog izraza A. Hromadžića“, Putevi, XVIII/1972.
45. Turjančanin, Zorica: Ključevi zlatnih vrata, Banja Luka, Glas, 1978.
46. Uskoković, Davor: Vodič kroz lektiru (za niže razrede osnovne škole I. – IV.), Mozaik knjiga / Grupa Mladinska knjiga, Zagreb, 2009.
47. Vučković, Miroljub: Metodika nastave srpskohrvatskog jezika, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1984.
48. Vuković, Novo: Uvod u književnost za djecu i omladinu, ITP „Unireks“, Podgorica, 1996.