Redakcija Muhamed Abdagić
AVDIJA MUHADŽER
Kao i obično, kahva je bila puna, posjedali sve prviši iz mjesta. Unaokolo, razvlašćene age i begovi i stari turski činovnici – efendije. Puši se, srču se kahve, razgovara o koječemu, najviše o oduzetoj zemlji poslije osamnaeste i o naknadi za tu zemlju. Bune se i ljute: a šta mi je platio, nije nije mi dao ni za jedan godišnji ušur, prde i dokolice njihove, da mi oni naknade, nije ovo nikakva država, samo fukara, a jopet bi htio da se računaju nakakvog gazdu i gospodina koje, eto, plaća što je oduzeo… A ništa bogami, nije mi ni slamu platio… Prda njihova… Ta ono što dadnu s haramom je, izgori začas ko na vatru a onda jopet čekaj godinama, i jedini naš razgovor u kahvi: ima li šta, hoće li šta davat?
Sve su to age koji su živjeli od svoje zemlje, zapravo od četvrtine, jer je po zakonu čipčija zadržavao tri četvrtine… tako četvrto sijeno, četvrtinu od žita, a u stoku koju je gajio čipčija, aga mu se nije miješao, u krompir, u konoplju… čitav baštovanluk, to je bilo čipčijsko, sem na Bajram kad bi čipčija sišao na ručak kod age i donio debe kajmaka, ćup meda… Zanata nisu imali nikakva, škole nikakve, jedva koji razred turske ruždije. Vrijeme su provodili u kahvama i spavanju, a s večeri, ponekad duboko u noć, u pričama, predavali su se mašti.
Prije nego što bi pošli na akšam izišli bi u šetnju… i to pazarskim drumom do Dubinja, mladeži je onda bilo sramota da šeta ili izlazi na korzo; to je za starije: dva starca Jevrejina, u onim njihovim crnim pokrivačima od atlasa i s njihovim kamilavkama koje su pokrivale lica do obrva, nekoliko hodža i starijih trgovaca.
Mladež kao da nije ni postojala; mladeži je bilo sramota da se miješa sa starim ljudima, niti se mladež bavila problemima koji su tištili njihove očeve i djedove. Među svima se odvajao vrlo poštovani Bilal-efendija, stari turski činovnik s bijelom kratko potkresanom bradom kakvu su nosili nekadašnje paše i veziri. Samo Jusuf, jedini student u to vreijeme. On je volio da sjedi sa starim ljudima, s onima koji su pamtili tursko vrijeme i živjeli u njemu i od kojih je, zato, imao šta i da čuje; koji su proživjeli svoje najbolje godine u tom vremenu… Student, kako su one mislili, završava velike škole i, kad ih završi, postaje nešta veliko, nešta kao nekad što su bili paše i veziri… Samo se Bilal-efendija usudio da pita Jusufa šta studira, i Jusuf mu rekao: književnost. Bilal-efendija nije znao šta je književnost; nije znao on, drugi pogotovo. Jusuf se mučio da nađe nekakav, barem približan, izraz na turskom, ali mu to nije polazilo za rukom.
– A šta ti je kniževnost? – pitali su ga neki. I Jusuf opet nije znao kako da im to objasni, pa skromno reče da ni on ne zna tačno, da je to nešto prazno i gotovo nikom potrebno; ne zna ni da li će od toga nešto postići, ni hoće li mu dati posao, ni može li se živjeti od toga.
– Duga noć i nikad čovjek da iziđe iz noći, još da nije Avdije, bruka. – reče neko.
– Jes, da nije Avdije, što veliš, bruka naša. S njime brzo prođe…
Jusuf razumjede da je to nekakav Avdija muhadžer, da on dolazi kod Bilal-efendije i priča nekakve svoje priče. Upita Bilal-efendiju da li bi on mogao da dođe, a ovaj mu blagonaklono odgovori da to njega neće zanimati, da je to za stare ljude, a mladež ima svoje, mladež treba da živi.
Po večeri, kad se odlazi na sijelo, Jusuf dođe u Bilal-efendijinu kuću. Dočekaše ga dvije žene, efendijina ćerka i snaha. Uvedoše ga u sobu tek pošto se plašljivo obratiše domaćinu:
– Efendija, ovaj čovjek veli da si ga ti zvao na sijelo!
– Bujrum, sine, – dočeka Jusufa domaćin.
Soba je bila prostrana i domaćim ćilimima zastrta. U pročelju minder presvučen kadifom, a niže mindera, poveće šilte na kojem je ispruženih nogu sjedio Bilal-efendija…
U neko doba, pristiže i Avdija. Sjede na svoje mjesto, na vrh mindera. Soba se napuni gostiju, rodbine, komšija, prijatelja. Avdija je bio visok čovjek ali, nekako uzak, kako bi se reklo. Jedna riječ najviše se čula: efendija… efendija… s mnogo poštovanja i nekakvog divljenja pomijašanog sa bojazni. Gospodin… gospodin… gospodine..
Ljudi popiše kahvu, a Avdiji žene ponudiše i šerbe i rahatlokum.
E šta ćeš nam i o čemu ćeš nem večeras pričat, Avdija? – obrati mu se Bilal-efendija.
Namjesti se Avdija, promijeni glas, jer sad on nije više onaj isti, onaj svakidašnji Avdija. On je sad neko sasvim drugi, kao što glumac na sceni nije više onaj čovjek kjeg srećemo na ulici ili u kafani, nego nekakav grog ili sveštenik.
* * *
– E pa, bio tako jedan siromašak, jadnik koji nije mogao da se snađe u životu i nije znao šta da radi od svoje sirotinje… pitao sve, žali se na sve strane, ali niko mu nije znao reći šta da radi i kako da se kurtariše svoje sirotinje. Najzad je natrpao na jednog hodžu koji mu reče da potraži hazreti Hzra, možda će mu on neko čare znati učinjeti. Tako se siromašak dade na put da trađi svetog Hzra. Ubrzo, na putu sretne jednog seljaka koji ga je pitao gdje je pošao, a kad mu siromašak kaza šta je i kako je, seljak mu reče: “E pa, kad ideš njega da tražiš, pitaj ga šta može biti i sa ovim mojim halom. Posijem žito, poženjem, i sve što treba obavim, ali kad ga odnesem na gumno i spremim za vršidbu, žito mi najednom izgori.”
Obeća siromašak da će vidjeti kod Hzra i za njega, pa produži put. Ali sada sretne ribu koja je izašla na plićak, na obalu. Pita ga riba gdje će i kuda će, a on reče da je pošao da traži Hzra, veliki je siromah pa da mu on nekakve čare vidi. “A bi li mogao da ga pitaš šta da radim i ja od svoje muke. Nikako me ne prima voda i ne mogu da zaronim nego sam vazda u plićaku”.
Obeća i njoj, pa produži put. Usput sretne još i jednog medvjeda koji mu se požali da je ošugao i zamoli da priupita Hzra kako da se izliječi.
– Hoće li siromašak uspjeti da sretne hazreti Hzra, šta mislite vi? – viknu Avdija, poskoči sa svoga mjesta i sam odgovori: Odmah ću vam reći, ko mnogo nešto traži i mnogo za nečim žudi, uspjeće da nađe i uspjeće da dođe do onog što traži… ali treba mnogo, nije dovoljo dosta… kao kad neko hoće da ide uz stube da se malo protegne i istegne mišiće, nije dovoljno da prođe samo nekoliko, desetak stepenica, nego tek poslije tih desetak, ostvariće mu se ono što je naumio, protegnuće mišiće i pomoći srcu svome bolesnome… A tako, i lijepa djevojka. Lijepa žena nije samo ona koja ima sve pravilno, pravilno lice, pravilan stas, i nema ni jedne grešeke, nego i nešto povrh toga, još nekakve posebne oči, ili obrve na poseban način izvijene, usta, pa i glas, ili još i pamet… pa da se nazove da je lijepa… da je izuzetno lijepa… i uvijek nešto više nego što je samo sklad, uvijek nešto više. Pa tako i ovdje. Siromašak ga nije tražio samo dok se nije umorio, ili dok mu nije dojadilo, nego mnogo više, i tek poslije toga mnogo više, uspio je da ga nađe. Ko što čovjeku koji se školuje nije dovoljno samo da završi školu, nego tek poslije toga još, još i mnogo više, pa tek da se nazove da je učen čovjek.
Nađe ga, dakle, i sve mu povjeri i ispovijedi se, a hazreti Hzr ražali se na njega i reče mu: “Ti sad idi kući, tebe čekaju dvije nafake.” Ali čovjek ko čovjek, i pravi čovjek nije mu bilo dovoljno da vidi samo za sebe, nego hoće i drugom da pomogne, pa će upitati i za seljaka kome gori žito na gumnu šta da radi? To gumno, odvrati hazreti Hzr, leži na jednom malom vulkanu, punog usijane lave i vrelog kamenja. Neće potrajat mnogo pa će se ta vatra probiti kroz to gumno i izići na površinu… Nego neka promijeni mjesto, neka gumno sagradi na nekoj drugoj njivi ili livadi, pa mu žito neće više gorjeti. Obradova se on kad ovo ču, jer će obradovati seljaka, pa upita šta može pomoći ribi koju ne prima voda i ne može da potone. “Ta riba,” reče mu Hzr “progutala je jedan dragulj. Neka ga izvadi pa će se osloboditi i moći će da potone.” A šta može biti sa medvjedom koji se ošugao, kako da se izliječi? “Medvjed neka proguta jednog mahnitog čovjeka” odgovori mu Hzr “pa će se izliječiti od štuge”.
Vraća se siromašak svojoj kući, srećan što ga čekaju dvije nafake. Razmišlja kakve li će biti te dvije nafake, ali je i srećan što će moći da obraduje i druge. Tako sretne onog seljaka što mu gori žito, pa mu reče da promjeni gumno i nađe drugu livadu. “Pa dobro” reče seljak “ako je tako, pomogni mi da promijenim gumno i da posijemo novo žito, pa će mo poloviti… Jel tako dobro?”
“Ja ne mogu,” odvrati mu siromašak “ja moram kući, mene čekaju dvije nafake.”
Tako ostavi seljaka i produži put. Naiđe na ribu pa joj kaza da izvadi dragulj koji je progutala. “Pa lijepo,” na to će riba – “izvadi ga ti i prodaj za velike pare.”
“Ja ne mogu,”reče joj siromašak, “ja moram kući, mene čekaju dvije nafake.”
Sretne medvjeda, pa mu objasni da treba da pojede jednog mahnitog čovjeka ne bi li se izliječio.
“Pa kad si ti propustio tolike prilike i nafake koje su ti se pružale na ovom putu,” reče mu medvjed, “ja ne znam hoću li naići na mahnitijeg čovjeka od tebe.” Zgrabi i pojede ga.
* * *
Kad završi priču Avdija, svi odahnuše i spopade ih smijeh. Divili su se Avdiji i njegovoj priči. Žene unesoše vršnatu tepsiju krupnih, oguljenih krompira, i činiju masnog sira.
– Pa, kako vam se svidje ova Avdijina priča, književniče? – obrati se efendija Jusufu. Ovaj mu odgovori da mu se jako dopalo kako to Avdija, dok priča, diže glas, skače po sobi… Upita ga da li često priređuju ovakva sijela?
– Kako da ne, a kakva su, to ne zna…
– E to je ono – prekide ga Jusuf – što si me pitao u kahvi šta ja studiram, to je književnost, to što vi slušate, a književnik je Avdija, da ga na svijetu takvog nema.
Muhamed Abdagić rođen je 1916. godine u Sjenici. Iz Velike medresu kralja Aleksanda I u Skoplju je 1934. godine isključen zbog čitanja zabranjene marksističke literature. Gimnaziju je završio u Vranju a Pravni fakultet u Beogradu. Već 1939. godine je ušao u najuže rukovodsvo Univerzitetskog komiteta KPJ u Beogradu. U seprtembru 1940. godine bio je jedan od pokretača lista ‘’Glas Sandžaka’’. Pred početak Drugog svjetskog rata formirao je prvu organizaciju KPJ u Sjenici. Bio je hapšen i zatvaran od strane saradnika okupatora u Sjenici i Novom Pazaru. Učesnik je NOR-a ali je stalno dolazio u sukob sa Partijom zbog suprostavljanja tzv. suđenjima po kratkom postupku. Zbog buntovništva je 1948. godine osuđen na robiju od deset godina koju nije cijelu odležao. Bio je jedan od rijetkih sandžačkih i uopšte bošnjačkih intelektualaca, političara i književnika koji je imao hrabrosti da u komunističkom sistemu vodi donkihotovsku borbu sa ondašnjim režimom od koga je uporno zahtijevao da njegov narod dobije ravnopravan status sa ostalih pet naroda.
Objavljene knjige: Feniks, roman (1966), Tri drame, drame (1966), Zvučni zid, roman (1967), Zamka, drame (1967), Feniks I, roman (1971), Feniks, roman (1972), Zemlja, roman i pripovijetke (1975), Lutajući brod, pjesme (1981), Druge studene zime, roman (1981). Posthumno su objavljene knjige: Iza Moreno, pjesme (1993), Ramiza, drama (1999).
U porodičnoj arhivi Muhameda Abdagića nalazi se njegova bogata duhovna ostavština, u kojoj se nalaze brojna književna djela (17 romana sa raznovrsnom tematikom, pripovijetke, poezija, drame, komedije i putopisi, literarni eseji, historijski i politički spisi, intervjui, polemički članci, reagovanja i prepiska). Cijela ova ostavština sigurno predstavlja pravo duhovno bogatstvo i svjedočanstvo jednog vremena i sve to čeka na kompetentno umjetničko vrednovanje i objavljivanje.
Pred krvavi raspad SFRJ 1991. godine Muhamed Abdagić je iz Sarajeva došao u Sandžak da posjeti sestru u Novom Pazaru gdje ga je pronašla smrt. Ukopan je 09. 08. na novopazarskom groblju Gazilar.
