Munir Drkić: O etimologiji riječi musliman

Uvod

Riječ musliman veoma je bitna na ovim prostorima, ne samo zbog toga što se njom označavaju pripadnici islama, već i zato što je jedan period ona korištena da označi etničku, odnosno nacionalnu zajednicu muslimana slavenskog porijekla na teritoriji Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore i Kosova. U tom je značenju ova riječ pisana velikim početnim slovom. Kod nas nema mnogo rasprava o njenoj etimologiji, a vrlo je zanimljivo to što ona ima nekoliko različitih oblika u arapskom, perzijskom i turskom jeziku, koji su bili uzrok da se njena etimologija tumači na čitav niz načina. Mustafa Imamović (1998:12) piše kako riječ musliman potječe od arapske riječi muslim, što je particip aktiva od riječi islam, u značenju predati se Bogu. Dalje, povezujući oblike muslim i musliman, navodi kako je ovaj drugi perzijski plural arapske riječi u istom značenju, da bi zaključio kako se taj perzijski plural u turskom i bosanskom jeziku upotrebljava kao singular. (Ibid, 13) Ovo je objašnjenje vjerovatno preuzeto iz nekog od perzijskih ili turskih izvora, a mi se s njim ne možemo složiti. Naime, danas se i u perzijskom ta riječ koristi u značenju singulara, a ne samo u turskom i bosanskom. Etimologija riječi musliman drukčija je, a to će u nastavku rada biti i pokazano.

N. Smailagić (1990) također se osvrće na porijeklo riječi, doduše samo ovlaš i to pišući o oblikumuslim. On navodi kako je riječ muslim (moslem, moslim) uglavnom zamijenila riječ musulman koja je prije korištena u evropskim jezicima. Govoreći o obliku musliman, kaže kako vjerovatno potječe od oblika muslim, uz dodatak perzijskog pridjevskog (a ne pluralnog!) sufiksa –ān.

Dakle, već postoje dva donekle različita tumačenja etimologije riječi musliman u bosanskom jeziku. Oba su svakako preuzeta iz drugih izvora, a njih u literaturi na orijentalnim jezicima ne manjka. Sama riječ ima više oblika; u arapskom je to muslim, u perzijskom mosalmān i moslem, u turskom müslim, müselman, müslüman, müsülman i müsliman, u bosanskom musliman i muslim, a postoje razni oblici i u evropskim jezicima, nastali od ovih oblika.

Nas ovdje prije svega interesuje kako je od arapskog oblika muslim nastao oblik musliman u bosanskom, a za to je potrebno znati kakav je bio put riječi od arapskog preko perzijskog i turskog do bosanskog, budući da su ta dva jezika odigrala uloge posrednika u prenošenju riječi u naš jezik.

Iz arapskog u perzijski

Danas se u perzijskom jeziku za riječ musliman koristi oblik mosalmān. Na samom početku potrebno je naglasti da, koliko je nama poznato, niko od istraživača nije potpuno siguran u kojoj je formi ta riječ iz arapskog prešla u perzijski jezik. Literatura na perzijskom nudi čitav niz etimologija, od kojih su neke posebno zanimljive. Ovdje će biti navedene najinteresantnije, s tim da će svaku etimologiju pratiti i kritički osvrt.

1. Oblik mosalmān nastao je od arapskog oblika muslim, uz dodatak perzijskog pluralnog sufiksa -ān. (Dehxodā 1962, Mo‘īn 1999, Rāmpūrī 1996 i dr.). Ova riječ je, kako kažu oni što se drže tog stava, u značenju singulara neko vrijeme korištena u izvornom arapskom obliku da bi poslije pluralni oblik s perzijskim sufiksom dobio značenje singulara. Ovaj je stav neodrživ, i to zato što u prvim djelima pisanim na perzijskom jeziku oblik mosalmān dolazi u značenju jednine i nigdje nije zabilježen u značenju množine. Jedina teoretska mogućnost bio bi oblik moslemān, dakle arapski oblik i perzijski pluralni sufiks. Međutim, kad se upotrebljava oblik muslim, i za plural se koristi arapska riječ, pa je to najčešće oblik moslemīn (Dehxodā 1962). U skladu s tim, nema osnove ni ono što piše Imamović (1998:12), to jest da je perzijski plural u turski, a potom i u bosanski jezik, prešao u značenju  singulara. Svi dokazi upućuju na to da je i u perzijskom taj oblik imao značenje singulara, i to od samog početka, odnosno od najranijih izvora u kojima se spominje ta riječ. Dakle, mišljenje kako jemosalmān nastalo od muslim i pluralnog sufiksa -ān je netačno.

2. Sličan je stav po kojem je oblik mosalmān nastao dodavanjem sufiksa –ān na arapski oblik muslim, samo što je to sufiks za tvorbu pridjeva, a ne za množinu (Dehxodā 1962; Rāmpūrī 1995; Encyclopaedia of Islam VII:688b[1]).
Sufiks –ān jeste participski sufiks i riječi na koje se dodaje jesu pridjevi, kao što je slučaj i s riječjumosalmān. To se može argumentirati sljedećim Firdusijevim stihom:

نامد ردنا سپ ناملسم هاپس
نایژ ریش رادرک هب دش یمه

Sepāh-e mosalmān pas andar damān
Hamī šod be kardār šīr-e žiyān[2].
Prijevod:
Vojska muslimanska potom u trenucima
Činila je kakva lav razjareni čini djela.

Odnos riječi sepāh i mosalmān jasno pokazuje da se radi o imeničkoj sintagmi, sastavljenoj od imenice i pridjeva, a slaganje ne dozvoljava da ta riječ bude u množini. Dakle, ova je riječ u jednini, a po vrsti je pridjev. Međutim, nikome ne pada na um to da bi ta riječ – bilo da je to sufiks za množinu ili za tvorbu pridjeva – trebala biti izgovarana kao moslemān, a ne mosalmān, ako je već nastala dodavanjem sufiksa –ān, bez obzira na njegovo značenje. Pitanje je, međutim, na koji se način može utvrditi da je imala jedan, a ne drugi oblik. Arapsko-perzijski alfabet ne bilježi vokale pa se isto piše i mosalmān imoslemān, ali se ovdje možemo pozvati na nešto drugo, što neće ostaviti nedoumice i što će biti veoma pouzdan pokazatelj kako se ta riječ čita. To je metar u poeziji. Ponovo ćemo se vratiti na prethodni stih, koji je ispjevan u sljedeći raspored slogova:

Kratki-dugi-dugi kratki-dugi-dugi kratki-dugi-dugi kratki-dugi.
Ili onako kako se bilježi u arapskoj i perzijskoj metrici [3]:

لعف نلوعف نلوعف نلوعف

Primijenimo to sad na Firdusijev stih. Mosalmān je druga riječ u polustihu i, ako je rastavimo na slogove, to će izgledati ovako: mo-sal-mān, odnosno kratki-dugi-dugi. Da je u pitanju oblik moslemān(mos-le-mān), tad bi raspored slogova bio: dugi-kratki-dugi. Pogledamo li drugu riječ u polustihu, vidjet ćemo da je njen raspored slogova sljedeći: kratki-dugi-dugi. Sve to dovodi nas do zaključka da je u pitanju oblik mosalmān, a ne moslemān. Mnoštvo je sličnih primjera u perzijskoj poeziji od samih početaka.

Na taj je način istovremeno dokazano da ta riječ ne može biti u množini. Naime, postoji mogućnost da se sintagma u prvom polustihu čita kao sepāh-e moslemān u značenju vojska muslimanā. Tad bi prvi stav, koji kaže da je u početku ta riječ bila množina arapskog oblika i da se vremenom počela koristiti u značenju jednine, bio tačan. Međutim, metar je taj koji limitira izgovor ove riječi na oblik mosalmān. Što se tiče toga da je u pitanju particip, dodatni argument protiv tog stava jeste to što se participski sufiks –ān ne dodaje na posuđenice (ovdje je riječ arapskog porijekla), već samo na domaće riječi, i to na osnove perzijskih infinitiva. Participski sufiks -ān u perzijskom jeziku može se dodati samo na prezentsku osnovu glagola i ni na jednu drugu riječ.

Dakle, prva dva stava ne mogu na valjan i argumentiran način objasniti zašto je od arapskog muslim nastalo mosalmān, pa ćemo ih zbog toga odbaciti kao neutemeljene i u preostalim stavovima tražit ćemo najvjerovatniji.

3. Neki navode (Rāmpūrī 1995; Dehxodā 1962) kako je mosalmān sastavljeno od arapskog muslim uz perzijski sufiks –mān u značenju prijedloga mānand-e (kao, poput), pa bi to onda značilo onaj koji je kao musliman. Slično je u perzijskom nastala riječ āsemān (ās +mān). Vremenom je, kako oni kažu, jedno od dva m ispalo i ostao je oblik kakav je danas u perzijskom. Ovo je mišljenje neodrživo iz istog razloga kao i prva dva, ali i zbog toga što je značenje riječi koja nastaje spajanjem osnove i sufiksa –mān nejasno. Da li uopće ima smisla značenje: onaj koji je kao musliman?

4. Postoji mišljenje i da je riječ mosalmān čisto perzijskog porijekla. Ustvari, postoje dvije različite interpretacije kako je ova riječ nastala, a perzijskog je porijekla. Jedno je da je nastala od riječiSalmān, što je bilo ime jednog od najbližih Poslanikovih drugova, i prefiksa mo-/mu-[4]. Salmān Fārsī bio je Iranac i Iranci su se njime ponosili. Prema toj etimologiji, riječ mosalmān imala bi značenjeonaj koji ima Salmāna ili onaj koji je poput Salmāna (Dehxodā 1962). Iranci su, vele ti istraživači, izmislili tu riječ kako bi ponudili adekvatan odgovor Arapima, koji su u prvim stoljećima muslimane nearape nazivali štićenicima (mawālī). Postojao je poseban termin za njih, pa je i njihov položaj bio drukčiji, a ovo je trebao biti svojevrsni lingvistički odgovor “potčinjenih“. Odnosi moći među Arapima i Irancima mijenjani su i prije toga, tako da nije nikakvo čudo da je postojao određeni nacionalni rivalitet između ta dva naroda. Tako, kad bismo tu riječ posmatrali izvan njenog konteksta, ne bismo mogli pobiti stav da je nastala upravo na taj način. Samo što riječi uopće ne vrše funkciju izvan konteksta! Ovaj stav ipak na posredan način vezuje riječ mosalmān s arapskom paradigmom s-l-m, iz koje je nastao i oblik muslim, budući da je i riječ Salmān nastala iz istog korijena. Drugo mišljenje – da riječ mosalmān nema uopće veze s riječju muslim te da je ona perzijskog porijekla i da koegzistira s arapskom riječju – arapskom jeziku “uskraćuje“ svako pravo na ovu riječ. Kao argument navodi se sličan primjer koegzistencije perzijske riječi xalāb (blato) s arapskom hulub (perz. xolob) istog značenja.  Pukim slučajem, kažu, te dvije riječi imaju sličan oblik. Tako je i s riječima uswār u arapskom i aswār (ili sawār) u perzijskom; obje znače konjanik, jahač (Rāmpūrī 1995:822).

Međutim, problematično je to što je arapski oblik muslim toliko sličan ovom obliku da je vrlo teško prihvatiti kako nemaju nikakve međusobne veze. Isto tako, ne bismo se baš složili ni da su riječi xalābi hulub, odnosno uswār i aswār samo pukim slučajem toliko slične a da nisu posuđenice u jednom od dva jezika. Naime, ne postoji nijedan argument da je tako, pa tako ne postoji ni valjano opravdanje za stav da su muslim i mosalmān samo slučajno toliko slične a da nemaju nikakve međusobne veze. Moglo bi se reći da je ovdje na djelu ideologija, a ne lingvistika. Ipak, sam oblik riječi mosalmānnesvojstven je riječima arapskog porijekla, a i množinski oblik masālima ukazuje na to da je ona posuđenica, a ne riječ arapskog porijekla. Veliki broj posuđenica u arapskom jeziku – od kojih su najčešće riječi perzijskog porijekla! – ima oblik množine upravo CaCāCiCa[5]. Takve su riječi ustād(mn. asātida), Barmak (mn. Barāmika), marzbān (mn. marāziba) itd. Prethodne riječi perzijskog su porijekla, a i množina riječi Bošnjak na arapskom jeziku (Bušnāq) dolazi na istu paradigmu (Bašāniqa). Moglo bi se reći da postoji produktivno morfološko pravilo u arapskom jeziku po kojem riječi stranog porijekla u množini imaju oblik CaCāCiCa. Prema tome, riječ mosalmān trebala bi biti stranog porijekla, najvjerovatnije perzijskog. S druge strane, toliko je slična riječi muslim da bi bilo isuviše smjelo tvrditi kako nema nikakve veze s njom. Nastanak perzijske riječi morao je biti makar motiviran arapskim oblikom, odnosno makar bi osnova morala biti arapska.

5. Posljednji stav vrijedan pažnje jeste taj da je riječ mosalmān arapskog porijekla, da je u tom obliku postojala prvo u arapskom i kao takva prešla u perzijski. Ibn ‘Abd Rabbih (1935:IV:192) navodi da bi Arapi nearapa koji primi islam nazivali musalmān, te da je ta riječ imala pežorativno značenje. Kao množinske oblike on navodi masālima i muslima. Vremenom je pežorativno značenje nestalo iz upotrebe, a ostalo je samo značenje koje ima i riječ muslim, bez stilske markiranosti (Mo‛īn 1999). Ovakav način nastajanja riječi nije nepoznat pa se ovaj stav može najozbiljnije razmatrati. Samo, možda je bolje reći to da Iranci ne samo da nisu potisnuli pežorativno značenje riječi nego je ona među njima postala omiljena zato što ih je i terminološki odvajala od Arapa. Riječ mosalmān u odnosu na muslim ima više glasova, a zakon arapskog jezika jeste: “Veći broj slova (tj. glasova) upućuje na šire značenje”[6].

Dalje, vrlo je lahko uspostaviti analogiju nastanka riječi mosalmān s još nekim riječima, kao što je riječ‛ağam, koja je imala sličan put iz arapskog u perzijski. Riječ ‛ağam u arapskom jeziku ima značenje neznanja, neupućenosti, nepoznavanja arapskog jezika i sl. (Vidi: Muftić 1998b). Ta riječ kod Arapa znači isto što i riječ barbarstvo kod Grka pa i u cijeloj Evropi, a tako i kod nas. U tekstovima na perzijskom jeziku i u rječnicima riječ ‛ağam susreće se u istom značenju kao i u arapskom, ali je njeno prvobitno značenje iranstvo, koje je potisnulo njeno denotativno značenje preuzeto iz arapskog jezika. Zna se da ni u jednom jeziku ne postoje dvije riječi potpuno istog značenja, tako da ‛ağam i Īrānī nisu potpuno istog značenja. Oblik Īrānī nije stilski markiran, dok je oblik ‛ağam izrazito stilski markiran. O stilskoj markiranosti možemo govoriti samo u određenom kontekstu pa se taj termin i ovdje upotrebljava tako. Dakle, govorimo o kontekstima u kojima se jedna, odnosno druga riječ upotrebljavaju. Kao argument poslužit će nam još jedan Firdusijev stih (tj. još jedan kontekst), koji glasi:

یس لاس نیا رد مدرب جنر یسب
یسراپ نیدب مدرک هدنز مجع
Basī ranğ bordam dar īn sāl sī.
‛Ağam zende kardam bedīn pārsī.
Prijevod:
Mnogo sam truda u ovih trideset godina uložio
Kako bih iranstvo[7] ovim perzijskim oživio.

Riječ mosalmān bila je stilski markirana u odnosu na muslim isto kao što je riječ ‘ağam stilski markirana u odnosu na Īrānī. Prema tome, vrlo je lahko uspostaviti analogiju između ove dvije riječi i nastanak jedne (mosalmān) argumentirati nastankom druge (‘ağam), o čijoj etimologiji nema nikakvih nedoumica. Obje su riječi u početku imale pogrdno značenje, ali se ono vremenom pretvorilo u svoju suprotnost, s tim da se kod riječi mosalmān izgubila bilo kakva stilogenost, jer je kasnije izgubila konotaciju.

Ovaj stav čini se najbližim istini, bez obzira na to što ga od klasičnih autora nalazimo samo kod Ibn ‘Abd Rabbiha.

Od perzijskog do bosanskog

Ova je riječ iz perzijskog potom prešla u turski jezik jer su Turci imali veoma intenzivne kontakte s Irancima u prvim stoljećima islama. Nije mogla preći iz arapskog iz jednostavnog razloga što su je Turci morali prvo čuti od Iranaca, a ne od Arapa. Pošto smo dokazali da je perzijski oblik biomosalmān, to nam daje za pravo da zaključimo kako je prvobitni oblik u turskom jeziku biomüselman, prilagođena verzija perzijskog oblika. Ali, otkud da od perzijskog mosalmān nastane turski oblik müselman? U perzijskom je, ustvari, ova riječ u to vrijeme imala oblik musalmān, jer su kratki vokali klasičnog perzijskog jezika bili a, i i u, a ne a, e i o, kao što je slučaj u savremenom perzijskom. Naime, vokalski sistem perzijskog jezika doživio je promjene u 15. i 16. stoljeću, a prije tih promjena vokali su se izgovarali otprilike onako kako se danas u turskom ili u bosanskom izgovaraju posuđenice iz perzijskog jezika koje sadrže te vokale[8]. Tu se krije objašnjenje načina izgovora i mnogih drugih riječi perzijskog porijekla u turskom, a preko njega i u bosanskom jeziku[9].

Kako onda objasniti raznolikost oblika riječi u turskom jeziku i otkud toliki broj različitih oblika?

Oblik müselman nije sporan, to je oblik preuzet iz perzijskog. Oblik müsülman doživio je samo jednu promjenu u odnosu na prvobitnu posuđenicu iz perzijskog: pod utjecajem zakona vokalne harmonije vokal e prešao je u ü. Vokalna harmonija utjecala je na promjenu oblika i mnogih drugih riječi u turskom jeziku. Što se tiče oblika müslim, on je arapskog porijekla i vjerovatno je u turski ušao nešto kasnije, i to uglavnom u pisanom jeziku pod utjecajem tekstova na arapskom jeziku. Između ostalog,muslim se rijetko, kao i u turskom, koristi i u perzijskom i u bosanskom jeziku. Taj je oblik u govoru na ova tri jezika uvijek bio i ostao marginalan i određen posebnim kontekstom. Zanimljivo je da je oblikmuslim u engleskom i njemačkom potisnuo oblik musulman, koji je bio u upotrebi do dvadesetog stoljeća. To se vjerovatno desilo pod utjecajem arapskog jezika i možda zato što je oblik muslim“ispravniji“ od ostalih jer je direktno vezan za riječ islam. U engleskom i njemačkom, dakle, taj oblik nije ostao marginalan. U drugim evropskim jezicima, npr. u holandskom i francuskom, oblikmusulman, pored oblika muslim, moslem i muselmann, zadržan je do danas, a u te jezike je vjerovatno prešao iz turskog. Oblik müslüman nastao je od müsliman isto kao i müselman od müselman, zahvaljujući djelovanju zakona vokalne harmonije, a oblik müsliman neka je vrsta mješavine oblikamuslim i müselman. Znači, oblik müsliman nastao je utjecajem arapskog oblika i pokušajem “ispravljanja“ lekseme posuđene iz perzijskog.

U bosanskom je jeziku oblik musliman preuzet iz turskoga, s tim da ni u nas nije isključeno djelovanje oblika muslim, a preko njega indirektno i riječi islam kako bi te dvije riječi smisaono bile povezanije. Međutim, ova druga mogućnost nije vjerovatna, prije će biti da je ova riječ u originalnom obliku prešla iz turskog i da nije doživjela bilo kakvu promjenu u našem jeziku.

Zaključak

Da li je riječ musliman u bosanskom jeziku arapskog ili perzijskog porijekla? Ni jedno ni drugo se ne može kategorički ustvrditi, iako postoji nešto veći broj argumenata da je ipak arapskog porijekla. Većina stavova po kojima je ona perzijskog porijekla nije održiva, budući da ova riječ ima drukčiji oblik od onog koji bi trebala imati da je nastala dodavanjem sufiksa na arapski oblik muslim, a nijedan autor ne objašnjava kako je ona mogla promijeniti oblik. Veliki broj različitih stavova samo je zbir svih teoretskih mogućnosti za nastanak te riječi, koje uglavnom ne mogu izdržati argumentaciju. Neki stavovi – kao što je stav da je riječ perzijskog porijekla istog značenja kao i arapska, ali slučajno skoro istog oblika – nisu ništa do izmišljanje; nema baš tako sličnih leksema u jezicima iz dviju različitih porodica koji su duže vrijeme u bliskim i vrlo intenzivnim kontaktima. Barem ih nema zabilježenih u dugoj lingvističkoj tradiciji. Stoga, iz svega ovoga jednostavno proizlazi činjenica da je u pitanju posuđenica. A jednostavna objašnjenja najčešće su i tačna. Međutim, i takvi su stavovi jako zanimljivi za proučavanje odnosa jezika i nacionalnog mita, što je vrlo aktuelna sociolingvistička tema. Jedini dostatan argument da je ova riječ perzijskog porijekla može biti njen oblik, nesvojstven riječima arapskog porijekla, a poprilično prisutan kod posuđenica, posebno u pluralu. Uzgred rečeno, to niko ne spominje, a jedino je pravovaljano lingvističko posmatranje ove pojave.

Ova riječ je najvjerovatnije arapskog porijekla. S riječju muslim ima veze na taj način što je, barem u početku, bila njen pežorativ, s tim da je pežorativno značenje vremenom nestalo. Onima koji tvrde drukčije, to jest da ova riječ nije arapskog porijekla, vrlo će teško biti dokazati da su te dvije riječi tako slične a da nemaju nikakve međusobne veze, bez obzira na to koji je jezik u pitanju.

Riječ musliman, a to se sa sigurnošću može reći, bila je pod direktnim utjecajem sva tri orijentalna jezika i svaki je od tih jezika ostavio svojevrstan pečat na nju i utjecao na promjenu njenog oblika dok napokon nije prešla u naš jezik u obliku koji mi danas upotrebljavamo.

Literatura

• Abol-Qāsemī, Mohsen (1996), Dastūr-e tārīxī-ye zabān-e fārsī, Entešārāt-e Samt, Teheran
• Abol-Qāsemī, Mohsen (2001), Tārīx-e zabān-e fārsī, Entešārāt-e Samt, Teheran
• Dehxodā, ‘Alī Akbar (1962), Loġatnāme, Entešārāt-e Amīr Kabīr, Teheran
• Devellioğlu, Ferit (1998), Osmanlıca – Türkçe ansiklopidesi Lûgat, Aydın Kitabevi, Ankara
• Džaka, Bećir (1997), Historija perzijske književnosti, Naučno-istraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo
• Encyclopaedia of Islam, CD Edition, Brill
• Hāğerī, Ziyā’oddīn (1998), Farhang-e wandhā-ye zabān-e fārsī, Āwā-ye nūr, Teheran
• Ibn ‘Abd Rabbih (1935), al-‘Iqd al-farīd, Būlāq, al-Qāhira
• Imamović, Mustafa (1998), Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Sarajevo
• Kābolī, Īrağ (1996), Waznšenāsī wa ‘arūz, Entešārāt-e Āgāh, Teheranž
• Mo‘īn, Mohammad (1999), Farhang-e fārsī, Entešārāt-e Amīr Kabīr, Teheranž
• Muftić, Teufik (1998a), Gramatika arapskog jezika, „Ljiljan″, Sarajevo
• Muftić, Teufik (1998b), Rječnik arapskog jezika, El-Kalem, Sarajevo
• Rāmpūrī, Ġiyāsoddīn (1995), Ġiyāsolloġāt, Entešārāt-e Amīr Kabīr, Teheran
• Smailagić, Nerkez (1990), Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo

Napomene

1. U Enciklopediji islama stoji da je od oblika muslim s dodatkom pridjevskog sufiksa –ān nastala riječ musulman. Na taj se način vjerovatno htjelo ukazati na taj oblik, koji se danas koristi u većini evropskih jezika. Ova riječ je u perzijskom sigurno, a to će vrlo brzo biti i dokazano, imala oblik mosalmān.
2. Vidi: Dehxodā, 1962, pod mosalmān.
3. Dugi slogovi mogu biti otvoreni s dugim vokalom ili zatvoreni s kratkim vokalom kao nosiocem sloga. Više o metru motaqāreb vidi: Kābolī 1996:422-468.
4. Ovaj se prefiks koristi i u arapskom jeziku i poznat je pod imenom al-mīm al-maf‛ūlī. Pomoću tog sufiksa od oblika infinitiva ili trećeg lica jednine muškog roda perfekta tvori se particip pasiva. Npr. glagol darrasa ima particip pasiva mudarras, glagol ahrağa muhrağ itd. Vidi: Muftić 1998a:260–261.
5. U arapskim se gramatikama to češće označava kao paradigma ةللاعف (fa‛ālila), gdje znakovi f, ‛ i l označavaju konsonante, a raspored vokala ostaje isti. Bitno je naglasiti da ovdje nije riječ o paradigmi ةلعافم (mafā‛ila), jer bi tad značilo da je riječ nastala upravo od arapskog korijena s-l-m, kao i riječ muslim.
6. .ینعملا ةدایز یلع لدت فورحلا ةدایز
   Poznat je primjer riječi rahmān i rahīm. Obje imaju isti korijen, r-h-m, s tim što prva, koja ima i više glasova, ima šire značenje. Tako rahman znači svemilosnik, a rahim milosnik.
7. ‛Ağam.
8. Više o promjenama u vokalnom sistemu perzijskog jezika vidi: Abol-Qāsemī 1996:264 i Abol-Qāsemī 2001:17.
9. Npr. šićar od perz. šekār, muh(u)r od perz. mohr, pendžer od perz. panğare itd. Vidimo da je samo kratki vokal a prešao u e u turskom. Međutim, ni a nije isti kao što je naš vokal a, već je između bosanskog/turskog a i e. Isti vokal postoji u engleskom jeziku, gdje se on u transkripciji bilježi znakom æ. I turski i bosanski jezik u svom vokalnom sistemu posjeduju vokale a, e i o, ali u tim riječima dolaze kao e, i i u. Jedini argument jeste da su riječi i u perzijskom kad su prelazile u turski – a to se desilo prije promjena u vokalnom sistemu perzijskog jezika – izgovarane s tim vokalima.

Preuzeto iz: Behar / Bosansko filološko društvo
PISMO, Časopis za jezik i književnost, GODIŠTE 4, BROJ 1, str. 43-54, Sarajevo, 2006.