Zoran Janković: Sloboda je moja nacija

Sredinom aprila 2014. godine, kad su u Sarajevu bili normalna pojava razni protesti koji su, bez obzira šta im je bio cilj, bili izraz nezadovoljstva ljudi životom u Sarajevu, a i u Bosni i Hercegovini, jednog dana sam ugledao plakat na kome je pisalo: SLOBODA JE MOJA NACIJA. Te četiri lijepo složene riječi su moja sjećanja vratile mnogo godina unazad na jednog, običnog čovjeka koji je bio moj prijatelj, i o čijoj ću nesretnoj sudbini sada napisati priču koja je istinita svima koji su ga poznavali. I ostali događaji o kojima ću pričati su autentični i pisaću samo ono što znam, sigurno, da je istina. Danas živimo u vremenu manipulacija narodima, pa samim tim i manipulacijom pojedincima, pa o ovome što ću pisati ima mnogo verzija koje su, ustvari, odraz poštenja i obraza koji je danas na Balkanu deblji od vojničke čizme koja, bilo kuda da je gazila, nije ništa dobro donijela tom istom narodu.
Bio je Mahmut jedan, običan građanin jedne obične i napredne države, kojoj se vrijeme, tih ranih osamdesetih, teglilo polako. Prošlo je bilo vrijeme komunističke euforije, busanja u prsa i zaklinjanja na vječnu vjernost voljenom vođi. Došlo je vrijeme laganog otriježnjenja. Država je sve više ličila na mladu koja je izgubila nevinost poslije prve noći, a bila je tada toliko pijana da se i ne sjeća s kim je izgubila nevinost – sa mladoženjom ili, možda, sa starim svatom. U jednoj, takvoj državi, jedan drčni dječak iz sarajeskog predgrađa je postajao čovjek. Završio je zanat i kasnije i višu školu. Rano je ostao bez oca a zaposlio se na vrijeme, kao i većina građana te države koje više nema, i oženio se komšijskom kćerkom i dobio sina. Zar može više da poželi jedna majka? Munira je bila žena koja je mnogo prepatila da bi Mahmuta izvela na pravi put. On joj je to vratio višestruko. Kuću, koju je njegov otac pravio od jedne plate, a to se, takođe, moglo u onoj državi za koju kažu da nije valjala, Mahmut je renovirao zahvaljujući lijepom komunističkom kreditu, za koga se niste morali bojati da ga nećete vratiti, jer vam se odbijao od plate, od čijeg ostatka ste mogli dobro živjeti. Činilo se da se njihov život približavao bajci. Kao član Saveza komunista Jugoslavije, Mahmut je bio cijenjen kao pošten čovjek, jer nije bio član te partije iz interesa, nego iz ličnih osjećanja i pobuda. Dobar je radnik bio. U horoskopu Lav: pedantan, odmjeren i nadasve iskren čovjek, kome je jedina mana, kao i svim Lavovima, bila to što malo više, nego što je uobičajeno, volio svoju sliku u ogledalu.
Ovo se sve događalo u gradu Sarajevu, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka kad su počele političke turbulencije u toj zemlji. U Sloveniji se sve više osjećao separatizam i želja za izdvajanjem. U Srbiji su na vlast došli neki, novi komunističko-nacionalni lideri, a u Hrvatskoj se sve više osjećao nacionalni naboj kod svih njenih naroda i narodnosti. Nesposobne vlasti, koje su se zvale Predsjedništo SFRJ, samo su gurale, iz godine u godinu, istu priču, kao da im je bilo važno jedino da vrijeme što brže prođe, a narod Jugoslavije, kao svi narodi svijeta, u takvim situacijama, se sve više sakrivao pod nacionalni plašt, nadajući se da će tako lakše progurati turbulentna vremena.

28 juna 1989. godine, na Vidovdan, veliki srpski praznik, predsjednik SR Srbije Slobodan Milošević je trebao da održi govor na Gazimenstanu, polju gdje je održana Kosovska bitka. Da nije taj datum zloupotrebljen bilo bi neke simbolike u datumu, ali kad potreba za manipulacijom ljudima nema mjeru, onda svaki takav datum kod mene izaziva ironiju. Od komunizma do Kosovske bitke, od nacionalne karte na koju igrao pomenuti predsjednik do zaklinjanja u bratstvo i jedinstvo i jedinstvenost Jugoslavije. Da to nije bilo manipulacija, bilo bi samo tužna ironija jadne borbe protiv drugih pod lažnim izgovorom da se sve to radi u korist naroda. To je bila, ustvari, obična borba za vlast a u takvoj borbi stradaju uvijek obični ljudi, znači narod.
Te godine, tog ljeta 1989. godine, Mahmut, junak naše priče, i ja smo radili u istom preduzeću. Bili smo dobri prijatelji. Nadopunjavali smo se. Ono što sam ja znao on je učio od mene i obratno, a privatno smo se dobro družili uz poneku, meku rakiju i pravo bosansko meze. Dan uoči 28. juna 1989. godine, Mahmut mi je rekao da treba da planiram da u podne idemo da gledamo i slušamo govor Miloševića na Gazimestanu. Smijao sam se njegovim riječima jer mi se taj političar nije sviđao. Prvo zato što ne volim da mi neko nešto obećava a da mu ja to ne tražim, a drugo što sam te godine kad sam bio u posjeti porodici koja je živjela u Srbiji vidio euforiju kojom je, manje više, sam sebe kitio Slobodan Milošević, a narod ga je prihvatao takvog, nadajući se da će njihov grad ili bar Srbija imati isti status, u Jugoslaviji, kao nekad. To, istine radi, tih godina nije bilo. Izgledao je narodu Slobodan Milošević kao majka koja stavi dijete u svoja njedra kad ga ta ista majka prethodno nečim prepadne.
Malo smo šalili Mahmut i ja, naravno, tema je bila politika. Većina mojih komentara je bila:
„Komunista ostaje pravi ako ostane komunista i ako ne postane komunistički nacionalista. Ti si pravi komunista, Maho, a ovaj što ga ti voliš, čini mi se da će postati jednog dana sam patrijarh.“
Maho, kakav je dobričina bio, samo se smijao i odgovorio mi je da treba prvo da ga saslušamo, i da vidimo da li će ostati pravi komunista, a onda ćemo stvarno znati da li je Milošević pravi ili ne. Danas mi svi znamo da je na ovo pitanje odgovor jednostavan: NE.
Govora Slobodana Miloševića se ne sjećam najbolje, ali se sjećam velikih riječi, i još većih obećanja o nacionalnoj ravnopravnosti, o redu i miru koji će biti zaveden u zemlji koja se polako osipala kao suv klip kukuruza koga su nagrizali miševi svih boja i nacija. Sjećam se njegove stisnute pesnice i mase od milion ljudi koja mu je u transu kliktala. Meni je sve to ličilo na neki, loš propagandni film u kome su svi glumci dobro plaćeni, ali ja se nisam računao tada, kao ni danas, jer ja sam, bio i ostao, čaršijska opozicija. Kad god dođe nova vlast, ja joj se ne radujem, jer će ona nešto promijeniti, a kad se nešto u politici jedne zemlje mijenja, to najprije na svojim leđima osjeti narod.
Mahmut je bio oduševljen njegovim govorom:
„Ovo je čovjek kakav nam treba. Nama treba čvrsta ruka. Od kada je Tito umro sve neki mlakonje koji gledaju samo svoju karijeru a za zemlju ih baš briga.“
Gledao sam ga i smješkao se a on je samo klimnuo glavom i rekao:
„Naravno da ja znam šta ti misliš. Takvi ste vi iz čaršije. Nikad se na čaršiji, nigdje u svijetu, nije digla revolucija. Samo u manjim sredinama se uvijek rađao…“
Zastao je govoru, moj dobri Maho, a ja sam nastavio tamo gdje on stao jer sam znao šta hoće da kaže:
„…Plamen revolucije.“
Nastavio sam se da se smijem a on je samo klimnuo glavom i pozvao me na piće riječima:
„Taman tako. Da nema vas pjesnika mi bi revolucionari samo ratovali. Mi vama pravimo dobre države, a vi nama pišete govore. Vazda je tako bilo.“
Prošlo je nekoliko godina i Jugosavija se sve više raspadala, a njeni vođe su se i dalje dičili svojim partijskim knjižicama i svojim nacionalnim porjeklom, jer to je bio ključ da se napravi karijera.
Mahmut se na popisu stanovništa 1991. godine, izjasnio kao Jugosloven. Otvoreno i iskreno je govorio da ne može da bude Musliman jer nije vjernik, jer je komunista. Smijali su mu se u lice na te riječi. Bilo je to vrijeme velikog licemjerja, kumovalo se i pilo zajedno, a svako se krio iza svoje nacije. Mahmut nije bio takav. Iskreno je govorio da kad bi znao svoje korijene bio bi rado Srbin, Hrvat ili Turčin, ali Musliman nikad jer to nije ni bilo pošteno jer on nije vjernik a riječ musliman označava vjernika a to komunista ne može biti. Bila je to komunistička izmišljotina koju su obilato koristili ljudi da bi napravili dobru karijeru, dobili stan i imali druge privilegije. Nekima je svejedno kako ih zovete ako od toga imaju koristi. Većina takvih komunista su danas vjernici sa velikim slovom V, odani službenici svoje nove partije, sve, opet, u pustoj nadi da će danas biti kao nekad, i da će oni opet biti vlast, ili bar imati neke privilegije kao nekad. To se danas teško ostvaruje običnim ljudi kojima ostaje samo da slave svoje nacionalne praznike, i vježbaju svoju djecu sportom koji se zove mržnja prema drugoj naciji, a da često ni oni sami ne znaju zašto to rade. Mislim da se nacionalna trvljenja danas manje više događaju po inerciji. Vide ljudi šta rade političari ili njihovi komšije pa se i oni tako ponašaju, a niko ne razmišlja kakve to posljedice može imati po njihovu naciju ili državu u koje se formalno kunu.
Znalo se da je SFR Jugoslavija mlada breza koja je posađena na vrijeme i taman kad je počela da raste i razvija se, a neko nemaran je zaboravio na nju, i ostavio je da raste bez smisla, zato što je ona posađena iz trenutnih interesa domaćina bjelosvjetske politike, istina, u pravo vrijeme i na pravi način, ali kao znate ovaj svijet je aljkavo uređeno dvorište sa dva ili tri velika domaćina, koji svakih nekoliko godina odluče da posiju u bašti, za koju misle da samo njima pripada, šta god im padne na pamet.
Eto, jedan, običan čovjek, Jugosloven po nacionalnosti, svoju političku muku je mučio, jer nije želio da mijenja svoja uvjerenja, kad je u Bosni i Hercegovini došlo mračno proljeće 1992. godine.
Jednog, aprilskog dana, te godine, kad se u Sarajevu odavno osjećao miris baruta od nadolazećeg rata, kad su ljudi beznadežno od TV dnevnika očekivali kraj njihovih muka, za koje ni sanjali nisu da će biti labudova pjesma u odnosu na ono što će stanovnici Sarajeva proživjeti sljedećih godina, Mahmut i ja smo jednog popodneva sjeli da popijemo našu kafu a ni slutili nismo da je to posljednji put da razgovaramo. Obojica smo bili pod velikim stresom, kao i većina građana Sarajeva, jer je policijski čas bio od šest naveče, pa ljudi nisu imali vremena ni za kupovinu a kamoli za opušten razgovor.
Sve o čemu smo razgovarali može da stane u nekoliko pitanja. Šta će biti dalje? Kuda će Bosnu i Hercegovinu odvesti ova smutna vremena? Apatija i osjećaj beznadežnosti su se osjećali u svakoj našoj riječi. U jednom, takvom trenutku je Mahmut rekao:
„Znam da ti oružje nisi volio nikad, čak ni u vojsci. Vjeruj mi, ni ja ga danas ne volim.“
Govorio je to čovjek, koji je kao vojnik JNA, bio u 63. padobranskoj diviziji, elitnoj jedinici te vojske. Danas se to zove specijalac. Danima mi je pričao o vremenu koje je proveo u vojsci, o tome da se tamo dobro osjećao i često je žalio što nije postao redovni starješina te vojske, a mogao je. Iznenadio sam se njegovim riječima da ne voli oružje, i podsjetio ga na ono što je nekad pričao. On je imao jednostavan odgovor:
„To je bila vojska u koju sam vjerovao. Mislim da danas nisam siguran da bih mogao drugoj pripadati. Ratovao bih, ali samo kad bi morao da branim grad ili kućni prag. Tebi je mnogo lakše. Ti imaš rezervnu domovinu i možeš jednostavno, ako bude teško, da odeš, a ja nemam kud. Najvažnije je djecu sačuvati. Ona sa našim bosanskim ratovima nemaju ništa.“
On je mislio na porijeklo moje majke i moje žene, koje su rođene u Srbiji i bio je u pravu, jer ja sam, takođe, smatrao da ni jedna sila nije vrijedna toga da ja zbog nje žrtvujem moju djecu i moju porodicu. Država je uvijek bilo i biće. One su se kroz istoriju Balkana mijenjale kao na traci, a narod je uvijek ispaštao čim bi se neki političar sjetio neke muke za njegov narod i nagovarao da ga se sveti drugom narodu, opet je narod ispraštao – i jedan i drugi.
Bližio se aprilski, proljetni mrak koji je Sarajlijama donio policijski čas, vrijeme kad pošten svijet sjedi u kući a lopovi čuvaju grad i usput pljačkaju radnje koje još uvijek nisu bile opljačkane. Rastali smo se riječima da ćemo se čuti telefonom u nadi da ćemo se uskoro ponovo vidjeti. To se više nikada nije desilo.
Jednog dana, osam godina kasnije, stajao sam pred njegovim spomenikom u Velikom parku u Sarajevu, i skoro svaka naša izgovorena riječ mi je prošla kroz glavu. Sjeo sam na jednu klupu i kao da sam gledao film iz prošlog života koji će se svakog trenutka nastaviti. Činilo mi se da spomenik ovom šehitu, nosiocu Zlatnog ljiljana, mom prijatelju Mahmutu, je, ustvari, fikcija; činilo mi se kao da će on svakog trenutka sjesti pored mene na klupu, da ćemo nastaviti naš razgovor tamo gdje smo stali. Danas se jedna ulica, u dijelu Sarajeva u kome je on živio, zove po njegovom imenu. Neka čudna jeza me je uhvatila kad sam išao ulicom koja se zove po imenu mog prijatelja. Poželio sam da jednog dana provedem ovom ulicom mog unuka, i da mu kažem da je ovo ulica mog prijatelja koji je u životu htio samo da bude običan deda koji poštuje druge i šeta svog unuka.
U kući Mahmutove porodice sam zatekao njegovu ženu, koja je od jedne sretne majke kakvu sam je pamtio, postala mukom koja ju je zadesila, nesigurna i tužna osoba kojoj se pri svakom razgovoru o nekadašnjem, našem druženju, na kraju usne pojavio sjetni osmijeh, dok joj je gornja usna podrhtavala od boli koju je nosila duboko u sebi. Njihov sin Samir, koji nije bio kod kuće, kad sam im došao u posjetu, je bio tada student i po riječima njegove majke je danas vjerna kopija njegovog oca.
Nisam želio da pitam bilo koga od njegove porodice šta se događalo prve i druge ratne godine u Sarajevu sa Mahmutom, jer sam smatrao da je to dio njihove boli koji je dovoljan njima samima, i kad bi ja pokušao da ga podijelim s njima, bio bi to samo novi izliv ružnih sjećanja na ono što se događalo tih ratnih godina. Ja ću, želim da ponovim, pisati samo o vjerodostojnim podacima kojima raspolažem.
U kasnu jesen, druge ratne godine, u Sarajevu je došlo do sukoba koji su se rijetko dešavali u istoriji modernog ratovanja. Pripadnici jedne iste vojne formacije su se sukobili usred ratnih dejstava. Čitava opština Stari Grad, u Sarajevu, je bila okupirana od strane pripadnika jedne vojne formacije tako što se su oni proglasili za vlast na pomenutoj teritoriji, i nisu priznavali komandu tadašnjeg ratnog Predsjednika države kojoj su formalno pripadali. Ukazom ratnog predsjednika te države Alije Izetbegovića od 25. oktobra 1993. godine odobrena je akcija koja se zvala Trebević II. Akcija je imala za cilj da se ta formacija stavi pod komandu ratnog predsjedništva. (Sve ostalo što se danas piše je špekulacija kojom se manipuliše.) Za jedan dan čitava akcija je skoro završena, i skoro svi pripadnici ove jedinice su proglasili lojalnost vlastima, osim grupe od nekoliko vojnika, zajedno sa njihovim komandantom, koji su se zabarikadirali u zgradi bivšeg Radio Sarajeva, u ulici Danijela Ozme. Poslata je grupa specijalaca da ih pohapsi, ali odmetnici su ih zarobili na prevaru, a ne, na sramotu onih koji opisuju danas taj događaj, zbog nesposobnosti specijalaca. Odmetnici su prije toga zarobili pet civila i njima su ucjenjivali specijalce. Ponudili su pregovore bez oružja a pregovorače koji su došli na dogovor su zajedno sa pet civila pobili na brutalan način. Znam pouzdano šta se sve događalo ali ne želim o tome da pišem jer ja o ubicama i monstrumima nisam nikad pisao pa neću ni sada. Ubijeno je ukupno 14 osoba. Pet civila i devet specijalaca Armije Bosne i Hercegovine je stradalo u tom okršaju, a jedan od njih je bio i moj prijatelj, recimo, da se zvao Mahmut. Sedmorica od njih su sahranjeni u Velikom parku u Sarajevu a dvojica po želji njihovih porodica na nekom drugom mjestu.
Jedan događaj koji se desio 26. oktobra 2013. godine, pokazuje pravo stanje onoga što se danas događa u Bosni i Hercegovini. Održan je, na groblju na Kovačima, tog dana, pomen komandantu jedinica koja se odmetnula od Armije Bosne i Hercegovine, Mušanu Topaloviću na kom je prisustovalo više hiljada ljudi a onima, za čiju je on smrt jedan od krivaca, je istog dana pomen održao vrlo mali broj ljudi, rodbine i njihovih prijatelja. O licemjerju današnje politike, koja se vodi i besmislenoj mržnji koju ona potencira, ovaj događaj najbolje govori. S jedne strane se pišu hvalospjevi o Armiji Bosne i Hercegovine a sa druge strane se od običnih ubica, pripadnika te iste vojske, prave heroji.
Takvu je strašnu sudbinu doživio čovjek koji je državama u kojima je živio želio samo dobro. Čovjek koji je želio da živi u državi u kojoj se radom i marljivošću stiče ugled na poslu a poštovanjem onih koji se razlikuju od njega poštovanje i u društvu. Ja znam, da je on danas živ i da vidi kako izgleda zemlja za koju je život dao da bi on bio nesretan. Znam i da bi mu se svidjela i parola koja se ove godine, dvadesetdruge od početka rata, vidjela na ulicama Sarajeva, jer je on bio čovjek koji je iznad svega cijenio slobodu govora, slobodu misli, slobodu da birate svoju naciju i prijatelje. Kad u nekoj državi način govo-
ra, misli i izbor nečije nacije biraju političari, onda to ne može biti srećna zemlja. Nažalost, danas je takva Bosna i Hercegovina. Ja znam da bi zato Mahmut danas rekao:
,,SLOBODA JE MOJA NACIJA”.

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954. godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do 1992. živio u SFRJ. Tokom 1993. preživljavao u Bosni i Hercegovini. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Živi i radi u Beogradu.

Istaknuta slika: FOTO: AbrašMedia, preuzeto sa portala Source.ba