Redakcija Musa Ćazim Ćatić
.
TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
.
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
.
I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum okova i sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.
.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!
.
I slavih Bakha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha ko božansko biće.
.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
.
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur’ana, Tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
.
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!
.
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu Ti padam!
.
Musa Ćazim Ćatić (rođeno mu je ime Ćazim, Musa je nadimak) rodio se u Odžaku u Posavini “na Mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu”, a to je 12. marta 1878. godine. Ćazim je jedno vrijemeno pohađao mekteb (početnu vjersku školu) i osnovnu školu, koju je završio poslije očeve smrti. Majka mu se poslije smrti muža preudala za Aliju Derviša, berbera iz Tešnja. Kad je Ćazim završio osnovnu školu, preselili su se u Tešanj, gdje je on učio zanat kod svoga očuha i istovremeno pohađao tešanjsku medresu gdje mu je predavao tešanjski muftija Mesud efendija Smailbegović. Ćazim je bio je izuzetno darovit učenik, pa je već u medresi dobro naučio arapski, turski i perzijski jezik. Godine 1898., kad je navršavao dvadesetu godinu života i kad je morao da bude regrutovan, pobjegao je u Tursku da bi izbjegao vojnu obavezu. U Carigradu se upoznao sa Osmanom Đikićem, tada učenikom Sultanije (plemićki licej). Pred polazak u Tursku dao je punomoć svome očuhu da proda jedan dio njegove zemlje i da mu od toga novca šalje mjesečno po 50 kruna. U početku pošiljke su išle redovno, ali su kasnije prestale stizati, pa je zbog teških materijalnih prilika morao napustiti školovanje i vratiti se u Bosnu i Hercegovinu. Iz Beograda su mu Osman Đikić i Avdo Karabegović, koji su ga upoznali i s Jovanom Skerlićem, omogućili povratak u Tešanj. Već u Turskoj počele su njegove materijalne nevolje koje su, vjerovatno, uticale na gubljenje njegove životne orjentacije. Poslije incidenta s očuhom i majkom zbog neracionalno potrošene njegove imovine veze s porodicom postale su vrlo hlabilne i jedina čvršća veza bila je njegova sestra Hasnija rođena onih dana kad im je otac umro. Odmah po povratku iz Turske uzet je u austrougarsku vojsku koju je služio tri godine u Tuzli i Budimpešti. Tada počinje i njegova saradnja u “Bosanskoj vili” sa izrazito nacionalističkim i antiaustrijskim pjesmama. No averzija prema vojsci i Austriji brzo je splahnula. U vojsci je usvajao i navike boemskog života. Nakon odsluženog vojnog roka uz pomoć i nagovor muftije Smailbegovica 1902. godine ponovo je otišao u Carigrad. Jedno vrijeme je slušao predavanja u Mektebi Numunci Terreke medresi, ali – nezadovoljan načinom obuke – položio je diferencijalni ispit iz opšteobrazovnih predmeta, upisao se u četvrti razred gimnazije i završio ga. Materijalne neprilike ponovo su ga prisilile da se vrati u Tešanj. Uz podršku Ademage Mešića otišao je u Sarajevo, položio prijemni ispit i upisao se u Šerijatsku sudačku školu (Nuvvab), koja je pripremala učenike za viša vjerska zvanja i šerijatske suce. Veoma neuredan život, noćni izlasci iz internata i pijanke često su ga dovodili u sukob sa strogim internatskim propisima tako da je u četvrtom razredu iskljućen iz internata, a kasnije i iz škole. Završni peti razred položio je kao privatan učenik tek po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade u Sarajevu i uz pismenu obavezu da neće reflektirati na mjesto šerijatskog vježbanika i suca. Diplomski ispit polozio je 3. novembra 1908. godine. Uz potporu Ademage Mešića otišao je u Zagreb i 1909. i 1910. godinu proveo kao student Pravnog fakulteta, ali ni jedan ispit nije polagao. Potpuni nemar za studije, stalno pijančenje po gostionicama i kafanama, skromna sredstva stečena književnim radom više nago oskudnom pomoći svoga mecene zbog boemskog života, beskrajni razgovori o književnosti s Matošem i drugim hrvatskim pjesnicima, koliko god su bogatili njegov duh i uvlačili ga u pjesnički svijet, toliko su mu donosili neprilika i odbijanje pomoći onih koji su ga inače materijalno potpomagali. Koliki je bio njegov nemir prema svemu što nije spadalo u sferu njegovog interesovanja i dnevnih preokupacija pokazuje ovaj slučaj:
Pjesnik Ivan Turski potražio ga je jednog dana u Kazališnoj kafani, upoznao se s njim odveo ga u jednu radnju i potpuno ga odjenuo i obuo. Par dana nakon toga Ćazim je sve založio, s društvom propio i ponovo se našao u svom pohabanom odijelu, jer založene stvari nije mogao iskupiti ni tada, ni ikada poslije. Bez materijalnih sredstava morao se povratiti u Tešanj. Privremeno se zaposlio u banci i opet bio otpušten zbog neurednog života. Ni u Bijeljini kao pisar u gruntovnici nije dugo ostao. Još jednom je bio pokušao da studira pravo u Zagrebu, ali društvo i stari boemski život odvukli su ga opet od studija, pa se ponovo vratio u Bosnu, povremeno i kratkotrajno nalazeći posao u listovima ”Muslimanska sloga” i ”Sarajevski list” u Sarajevu ili u banci u Tešnju. To je i najteža godina njegovog života, ali, istovremeno je upravo začuđujuća njegova stvaralačka aktivnost i plodnost. Nikada ni prije ni poslije nije stvarao više ni bolje nego godine 1912. Kakve je teške časove proživljavao te godine svjedoči potresna priča njegovog mlađeg druga i pjesnika Nazifa Resulovića koji je 1912. godine bio učitelj u Odžaku: “Polovinom aprila 1912. godine a jednog krasnog predvečerja čobančad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga čudaka gdje leži pod šljivama… U tom zapuštenom čudaku panduri otkriše Musu Ćatića koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava a praćen bijedom i nevoljom, bijaše krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stričevića (Mehmeda) i spasi napaćeno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred Odžakom je sačekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prođe onako otrcan i neugledan”… Tu mu je stigla od Ademage Mešića novčana pomoć i poziv da dođe u Tešanj. Predkraj maja napustio je zauvjek svoje rodno mjesto.
Ademagin poziv uslijedio je na očajničko pismo Ćatićevo od 15. maja 1912. godine u kome nagovještava da bi mogao dokončati u valovima Bosne ako mu se ne pomogne i ne nađe zaposlenje. U Tešnju je ostao do početka januara 1913. godine kad je tamo došao mostarski knjižar, kasnije vlasnik štamparije i časopisa “Biser” Muhamed Bekir Kalajđić koji ga je nagovorio da pođe s njim i preuzme uredništvo “Bisera”. Materijalno osiguran ali i zarobljen radom, s ograničenjima koja mu je Kalajđić – uz kraće i dozvoljene ekskurzije radi relaksacije – čak i u njegovom privatnom životu postavio, Ćatić je neshvatljivo mnogo radio. Za godinu i po dana (do mobilizacije); pored uređivanja “Bisera” i saradnje u njemu, za Kalajđićevu ”Muslimansku biblioteku” preveo je ili napisao 12 knjiga. Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine i uskoro zatim mobilizacija povukli su i Ćatica u vrtlog ratnih zbivanja. Najprije je mobilisan u Tuzlu, a ubrzo premješten u Oerkeny u Mađarskoj. Tu ga stega njegovog poslodavca nije mogla doseći i on se ponovo prepustio boemskom životu koji ga je vrlo brzo odveo u smrt. Kad se jedne noći u zimu 1914. godine u Oerkeny-u vraćao u kasarnu pijan sa jedne zabave, pao je u snijeg. Našli su ga u snijegu polumrtva. Nahlada se brzo razvila u tuberkolozu, pa je polovinom marta 1915. godine otpušten kući kao neizljećiv. Upravo je tragično jedno njegovo pismo iz ovih dana i povodom otpuštanja iz bolnice. Molio je da ga zadrže u bolnici jer je bio beskućnik, a ustručavao se da ga siromašna sestra Hasnija izdržava. Ademaga Mešić stavio mu je na raspolaganje posebnog ljekara i sve što mu treba, ali on je bio neizljećiv. Umro je 6. aprila 1915. godine navršivši tek 37 godina života. Ratne prilike vjerovatno su bile uzrokom da ni jedan dnevni list ni časopis nije čak ni registrovao njegovu smrt. Tek godinu dana kasnije, u antidatiranom trobroju “Bisera” izašao je topao enkrolog od njegovog druga i prijatelja Šemsudina Sarajlića, a iste godine i kraća biografija i prikaz njegovog književnog rada u “Sarajevskom listu” od Hamzalije Ajanovića. Petogodišnjica smrti Ćatićeve obilježena je jednim brojem “Novog vijeka” (Sarajevo) prilozima njegovih najbližih saradnika: Abdurezaha Hifzije Bjelovca, Saliha Mešića, Hamdije Kreševljakovića, Huseina Đoge (Dubravšića) i drugih. – Manjim prilozima u časopisu “Novi behar” evocirana je uspomena na pjesnika povodom 25-godišnjice i 30-godišnjice njegove smrti i …Musa Ćazim Ćatić je potpuno pao u zaborav. U čitavom ovom razdoblju samo su napisana dva solidna eseja o pjesnikovom književnom radu: od Tina Ujevića i Ahmeda Muratbegovića. – Tek 1928. godine, prigodom proslave 25-godišnjice Muslimanskog kulturnog društva “Gajret” izdata je mala zbirka njegovih izabranih pjesama u redakciji A. H. Bjelevac i s predgovorom (biografijom) od Hamdije Kreševljakovića. Tom prilikom otkriven je i nadgrobni spomenik na do tada zapuštenom pjesnikovom grobu…
