Jasmila Talić
.
CRNA HRONIKA
.
On spušta na sto novine
Pune crne hronike i tmine
Sjene od nogavica stola vode ga u dubine
Ne poznaje on zakone svjetlosti ni fizike i
Čude ga sve perceptivno zamagljene prilike
Preko rubova geometrijskih on se prelijeva
Mokra je desna strana, mokra je i lijeva
Rasplinjuje se po novinskom papiru
Kao pijanac na svadbenom piru
Pretvara se u fotke, slova, cjelovite članke
U eksluzivne vijesti i vijesti tanke
Pretvara se u tugu, čemer, jad
Prašinom prekriva grad
Ozon svijeta puca po šavovima
Niko više ne čudi se stolovima
Svako prekinuo je sa snovima
Kontejneri su masovne grobnice crne hronike
„Eternity“ postalo je dio uramljene slike
Na zidu zakucane
Koja stoji tu dane i dane
U vječnosti svojoj u koju više vjere nema
O, prelijevanje svakog u svakog se sprema.
.
BIJEG PUNOĆE POSTOJANJA
.
Klati se energetski sat iz jednog u drugo zrnce krvno
Klizi suza srebrna niz biće zavodljivo strmo
Oluja se sprema od tišine koja lobanju probija
Slijeva se kroz vene i oko srca se svija
Transformacija iz tebe u tebe njima je nevidljiva
Pod kapcima ti je mandala, boje zrelih šljiva
Tražiš središte kružnice
Izmiče kao vir i uvlači u sebe tvoje lice
Nestalo je, nestao si –
A možda nikad ni bio nisi
Tišina u tvojoj lobanji plače
Okrećeš se oko sebe, a ona plače sve jače i jače
„Gdje si, tugo?“, u molbi ruke širiš
Začuđena trgovkinja vraća ti sitniš
Osjećaš novčić i svoj izbrazdani dlan
Gdje sam, ko sam, jesam li samo san?
Opipljivost je samo zabluda i olakšanje
Napuštaš trgovinu, napolju vjetar njiše granje
A tebe ne napušta depersonalizovano stanje
Punoće postojanja koje bježi
Koje se ljuljuška i lijeno leži
Zbog svoje neprimijetnosti
Onima u kojima je ono samo.
.
PROŠLO JE
.
Dok crven list lepršajući slijeće
Dok tama prekriva opojno cvijeće
Dok mijenjamo čizme i parče odjeće
Dok prolaze sekunde, minute i sati
Dok se paučina naših snova klati
Dok očajavamo a ne znamo dati
Dok kiše oplakuju nam ulice
Dok noći odaju svijetleće svice
Dok ogledalo čudno iskrivljuje nam lice
Dok prolijeću iznad nas ptice
Prošlosti bez koje živjeti ne znamo
Eno tamo, tamo
Nastavlja živjeti sadašnjost života
Koji se u sebe uvlači, u sebe se mota
Dok jesen kapa ko zna koji put
Dok sja nad vukovima mjesec žut
Dok u srcu duboke rane nam rastu
Dok ljubavnici vole se na sijena plastu
Dok proljeća dozivaju još jednu lastu
Nastavlja živjeti života sadašnjost
A mi puštamo da prošlost nam glođe kost
Koja je osnov kostura našeg bića
Koje traži osjetilnog ića i pića
O, mi bez prošlosti živjeti ne znamo, a
Eno tamo, tamo
Još jedna Godina prolazi
Čekajući nas u sebi.
Jasmila Talić je rođena 1989. godine u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina. U Zenici je završila osnovnu školu „Mak Dizdar“ i Drugu gimnaziju, gdje je bila učenica generacije u 2007/08. godini. Trenutno je student Psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je stekla diplomu baccalaureata, a sad je na master studiju (4. godina).
Bila je članica omladinskog Kluba proze i poezije. Više puta je nagrađivana na literarnim konkursima, od čega je najznačajnija nagrada na konkursu za najbolju novinsku priču na konkursu „Naše riječi“, 2009/10. godine, pri čemu su joj pjesme i priče objavljene u specijalnom izdanju časopisa „Diogen“, te zbornicima „Garavi sokak 2012.“ i „O malim i velikim stvarima“ (Alma, Beograd, 2012.), i u zbirci kratkih priča „Golubica“ (Naša riječ, Zenica, 2011.)
Bavi se i volontiranjem u Dječijem dnevnom centru Sarajevo, i vodi književnu radionicu u sklopu NVO „PLANET DESIGN“ u Zenici.
Pisanje je njena strast još od ranog djetinjstva, i vjeruje da će to i ostati do kraja njenog života, jer život i ne bi mogla zamisliti drugačije.