Selma Kopić
.
STOLAC
.
Nađoh se skoro
U drevnom gradu
Koji organizira susrete
U čast sugrađaninu, pjesniku,
I njegovom radu.
.
U mrtvim ulicama
Nema živa stvora,
Ni čovjeka, ni mačke;
K’o da,
Osim pjesnikove biste,
Nema ni jedne svijetle tačke;
K’o da se igraju skrivača
Oko kamenog spavača.
.
U mrklom mraku
Začu se plač djeteta.
Odjekuje
I odbija se o zidove
Kuća kamenih,
O grane
Stoljetnih stabala stamenih.
.
Šačicu pjesničkih duša
Uskomeša.
Zagluši na tren
Stihove pjesničke gromade.
To bi jedini trag života
I znak
Da nije mrtva
Ta mrtva ljepota.
.
IVI ANDRIĆU
.
Nemirno, gladno srce moje,
jesam li ti ugodio
time što sam te
po svijetu bijelom vodio?
Jesu li te usrećili
stalno spakovani koferi,
nepoznati predjeli,
lica, staze?
I ovdje, i ondje
ljudi gaze:
rađaju se, budu,
prolaze.
A priče o tom vječnom toku
ispisane su im na čelu i u oku,
u pokretima,
u hodu,
u glasu.
I ne moram ih
ništa pitati:
ja znam to pismo
čitati.
Dar ili kob: ko će znati!
Usud je to
koji me svuda prati:
jer sve sam više sam,
što više znam.
Ljudi, zemlje, gradovi,
veliki i mali
usponi i padovi,
svi su mi nešto uzeli,
svi su mi nešto i dali.
Život me i mazi i gazi,
i vodi, i gura, i baca.
Gdje god se nađem,
ja sam kod kuće.
Jesam li i tamo
gdje me srce vuče?
.
KAKO MI JE VAŽNO
.
Ne treba mi sjenka
ni da me prati,
ni da je pratim.
Važno je,
o, kako mi je važno,
što imam kome da se vratim.
.
Ne treba mi slika
ni u džepu,
ni u novčaniku.
Ne treba mi ni drugo
podsjećanje razno.
Važno je,
o, kako mi je važno,
da srce nije prazno.
.
Ne trebaju mi darovi
ni da ih dajem,
ni da ih primam.
Ne trebaju mi ni drugi
pažnje znaci.
Al’ važno je,
o, kako mi je važno,
da nekog raduju moji koraci.
.
Ne trebaju mi riječi
ni one koje se kažu,
ni one koje se šute.
Jer, i oni što ih gutaju
i oni što ih krše,
isto završe:
riječi im se po glavi motaju
u dugim besanim noćima.
Važno je,
o, kako mi je važno,
što mi se razumijemo
očima.
.
Selma Kopić, profesorica bosanskoga jezika, rođena u Tuzli 1962. godine.
Dobitnica treće nagrade ”Mak Dizdar” na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu za neobjavljenu zbirku pjesama, te dvije nagrade za priče: Ponosim se pozivom nastavnika– prva nagrada, novinska priča Crtice iz mahale kojeviše nema– treća nagrada. Obje nagrade za priču vezane su za Tuzlanski kanton.
Do sada su joj objavljena dva udžbenika, jedna radna sveska, tridesetak pjesama za djecu i odrasle, tri priče, nastavne pripreme i drugi stručni radovi.
Zaposlena, majka dvoje djece. Živi i radi u Tuzli, Bosna i Hercegovina.