Muslimani obilježavaju odabranu noć Lejletu-l-Mi’radž

Isra se u arapskom jeziku znači noćno putovanje. Radi toga što se ovo čudo ili mu‘džiza Božjeg Poslanika, koja svojom veličinom zadivljuje i zapanjuje, dogodilo noću, to je i jedno kur’ansko poglavlje dobilo naziv “Isra” i u Časnom Kur’anu, spominjući se ovom riječju, kaže se: “Subhânellezī esrā biabdihī lêjlen”, to jest, “Slavljeno je i uzvišeno Biće Onoga, koji je noću odveo roba Svoga”.

Značenje riječi Mi‘rādž (Mírādž) je: ispeti se na visinu, uzdignuti se uvis. U hadisima Božjeg Poslanika kaže se: ,,‘Urridže bī”, to jest dugnut sam u visinu. Zbog toga se ovaj događaj naziva “Mi‘rādžun-nebijji” – put ili uzdignuće Božjeg Poslanika na nebo.

O Israu i Miradžu kad ispitujemo duhovna stanja Božijih poslanika, onda vidimo da veliki poslanici u jednom naročitom vremenu ili jednom naročitom času dostižu do ovog visokog položaja. U ovom određenom času pred njihovim očima nestaje onih materijalnih smetnji, koje su kao zastor smetale njihove poglede na život, koji postoji iza tih zastora u duhovnom svijetu, dižu se zemaljske i fizičke smetnje slušalaca, razbijaju se vremenske i mjesne spone i zapreke i sve tajne nebeske i sve što je na zemaljskom pogledu bilo skriveno, razotkriva im se posve jasno i otvoreno.

Tada poslanici u jednom duhovnom zboru, sastavljenom od anđela, i u duhovnoj odjeći izlaze i stupaju pred veličanstvo Bića Božijeg. Tu, prema svome položaju, zauzimaju mjesto i uronjavaju se u nepregledne dubine Božanskog svjetla i beskrajne Božanske darežljivosti. Poslanici, koji zauzimaju među ostalim poslanicima naročito visoke položaje na tom mjestu svetog savršenstva u zboru bezgriješnih, dostižu i zauzimaju položaje koji su određeni za naročite odabranike. Ovi su u tolikoj mjeri postigli blizinu Božju, da je između Svemogućeg Bića i njih ostala minimalna udaljenost, udaljenost “jedva dviju strelica ili možda još i manja”. Kad oni prime velike i uzvišene zapovijedi Božje na ovom visokom mjestu opet se spuštaju na Zemlju.

Dopiranje u viši duhovni svijet je zgoda koja u životu svakog Božjeg poslanika zauzima naročito mjesto. Islam osigurava ovu čast i donosi radosnu vijest svakom pravovjernom, da će on to zaslužiti i da će dnevno pet puta tu čast postignuti. U hadisu Božjeg Poslanika se kaže: Namaz je mi‘radž pravovjernih (Essalātu mi‘rādžul-mu’minīn).

Vođa i glava svih poslanika hazreti Muhammed ispeo se do najvišeg položaja na tom mjestu svetog savršenstva u zboru bezgrješnika. Prije njega niko nije uspio u tolikoj mjeri približiti se Biću Svemogućeg Boga.

Nema jedinstvenog mišljenja kada i koliko se puta naš Poslanik uspeo do tog najvišeg stupnja saznanja. Prema istinitim i pouzdanim vijestima i prema izlaganju gotovo svih učenjaka, Miradž se dogodio samo jedanput. Neki su mišljenja da se Miradž dogodio opetovano, u više navrata, a to je mišljenje nastalo odatle, što su različita obrazloženja vezana uz ovaj događaj. Zbog ovih raznih pričanja o ovom događaju, oni su mišljenja da se Miradž opetovano dogodio. Inače ova mišljenja nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Kad ispitamo sva pouzdana i sigurna predanja vidimo da se govori samo o jednom Miradžu.

Teško je odrediti vrijeme kad se dogodio Miradž. Ovaj veliki događaj se zbio prije Hidžreta, kad nije bilo nekog osnova po kome bi se mogle odrediti tačno godine i datum nekog događaja. Prije pojave islama među Arapima nije bilo poznato računanje kalendarskih godina. Miradžski događaj zbio se noću. O ovome posve jasno govori Kur’an. U ovome su saglasni i svi hadisi, ali je ipak teško odrediti datum ovoga događaja.

Najsigurnije i njapouzdanije mišljenje svih starih mufessira (komentatora časnoga Kur’ana) i muhaddisa (učenjaka hadisa) kaže, da se ovaj veliki događaj zbio godinu dana ili osam mjeseci prije Hidžreta. Imami-Buharija, u svojoj zbirci hadisa “Sahih”, bilježi da se Miradž dogodio prije Hidžreta i da je to posljednji događaj koji se dogodio u tom periodu, ali ni on ne može utvrditi tačnog datuma. Ističe, da se ovaj događaj zbio poslije date prisege vjernosti na Akabi. I Ibni-Said bilježi isti red događaja koji su se zbili u vremenu Miradžu. Po našem mišljenju i nalaženju, istu stvar je moguće ustanoviti i iz samog Kur’ana. Uzvišeni Kur’an kazuje, da je između Miradža i Hidžreta prošlo kratko vrijeme. U istinu je Miradž događaj, koji je objavio da se približilo vrijeme Hidžreta.

Zapravo glavna teškoća je utvrditi mjesec kada se dogodio Miradž. Ako se uzmu u ramatranje riječi onih koji kažu, da se Miradž dogodio godinu dana prije Hidžreta, onda se dolazi do zaključka, da se to dogodilo u mjesecu rebiul-ahiru ili, ako se uzme da je mjesec rebiul-evvel prvi mjesec hidžretske godine, onda bi moglo biti da se Miradž dogodio u tom mjesecu. Ali kako je općenito usvojeno da je redžeb mjesec Miradža, onda se dolazi do zaključka da se Miradž dogodio devetnaest mjeseci prije Hidžreta.

Miradžski događaj se zbio u vremenu kada je prva islamska općina u Mekki preživljavala svoje opasne i teške dane. Nastup Hidžreta je u historiji islama otvorio novo doba sigurnosti i smirenosti. Zato je došla ta velika i sveta noć, kada je Božji Poslanik osmotrio onaj tajni i za ljudsko oko nevidljivi svijet, u kojem je od Svemogućeg Gospodara vasione primio nove zapovijedi i odredbe. Te noći je javljeno čuvaru Dženneta, Ridvanu, da će ga počastiti jedan veliki gost. On je očekivao da se dade jedan veliki ukras ljudima, dostojnim vječnih blagodati, na položajima koji su vječni i beskonačni. Džibrili-Eminu je naređeno da dovede Buraka, koji je brži od svjetla i od same munje, koji će ih prenijeti kroz nadzemaljski svijet u carstvo beskrajne vasione. Naređeno je u svijetu vode i zemlje, da svi elementi, svi zakoni koji se održavaju u materijalnom svijetu, prestanu za jedno vrijeme djelovati, da nestane svih onih spona i zapreka kao vremena, mjesta, govora, gledanja, putovanja i mirovanja.

Kaba, koju je podigao hazreti Ibrahim, bila je u više navrata porušena. Prije poslanstva hazreti Muhammedova Kaba je još jedanput bila porušena, pa su je Kurejšije popravili, ali zgrada nije bila kao prije sazidana i podignuta, pa je s jedne strane jedan dio ostao otvoren. Ovo otvoreno mjesto je nazvano “Hatīm”. Kurejški odličnici i mladići su običavali preko noći na tom otvorenom mjestu ležati. I Božji Poslanik je ponekada običavao da legne na tom mjestu. U Miradžskoj noći Božiji Poslanik je pola u snu, a pola u budnom stanju vidio, kako se otvara kao neki strop i kako veliki melek Džibril dolazi s još nekoliko meleka. Oni su prvo odveli Božjeg Poslanika do vrela Zemzem, otvorili su mu prsa, oprali srce, zatim je Džibril donio jedan sud koji je bio napunjen mudrošću i vjerovanjem, ispunio je njegovo srce i zatvorio mu grudi.

Iza toga je Božjem Poslaniku dovedena jedna životinja, posve bijela, veća od magarca a manja od mazge. To je “Burāk”. Ta životinja je tako brza da je sa svakim korakom prevaljivala velike udaljenosti, koje su se mogle okom spaziti. Božji Poslanik je pojahao tu životinju i na njoj je došao do Mesdžidil-Aksāa. Nakon što ju je svezao, unišao je u Mesdžidul-Aksa i tamo je klanjao dva rekata namaza. Kad je Božji Poslanik izašao iz Mesdžidul-Aksaa, Džibril mu je ponudio jednu čašu punu mlijeka, a drugu punu vina. Božji Poslanik je uzeo čašu napunjenu mlijekom. Džibril je rekao: “O Muhammede, izabrao si ono što je prirodno. Da si uzeo ovu drugu čašu, tvoji bi sljedbenici i tvoj narod pošli krivom stazom.”

Iza toga je Džibril izveo Božjeg Poslanika na nebo. Kad se stiglo do prvog neba Džibril je hito otvoriti vrata i sebe je predstavio. Na to je upitan, tko se to kod nejga nalazi, a on je odgovorio, da je to Muhammed. Na to se reklo: “Zar je Muhammed poslat?” A Džibril je odgovorio: “Da.” Melek je otvorio prvo nebo i rekao: “Stanovnici su neba zadovoljni ovom radosnom vijesti.”

Kad je Božji Poslanik unišao u prvo nebo vidio je jednog čovjeka. Kad bi ovaj čovjek gledao nadesno smijao bi se, a kad bi gledao nalijevo plakao bi. Kad je ovaj čovjek vidio Božjeg Poslanika povikao je: “Dobro došao, dobri poslaniče i dobri potomče!”

Božji Poslanik je zapitao ko je ovaj čovjek, i rečeno mu je da je to hazreti Adem (Adam). Nadesno su bile duše njegovih potomaka, koji će ući u Džennet, a nalijevo onih, koji će ući u Pakao. Zato, kad gleda nadesno, zadovoljan je, a žalostan je kad gleda nalijevo. Na ovom nebu je Božji Poslanik vidio dvije rijeke. Pitao je Džibrila šta je to. Džibril mu je rekao da su to izvori Eufrata i Tigrisa. Božji Poslanik je naprijed vidio još jednu rijeku. Na obalama njenim je bio jedan dvorac od bisera i dragulja. Zemlja ovog dvorca je bila od mošusa. Pitao je Džibrila šta je to. On mu je odgovorio da je to rijeka Kevser, koja je stvorena radi njega.

Na ovaj način je Božji Poslanik obišao svako nebo. U svakom nebu je našao po jednog poslanika. U drugom nebu je naišao na Jahjaa (Ivana Krstitelja) i Isaa (Isusa), u trećem na hazreti Jusufa (Josipa), u četvrtom hazreti Idirisa (Henoka), u petom hazreti Haruna (Arona). Svi su mu izrekli dobrodošlicu govoreći: “Dobro došao, dobri poslaniče i dobri brate!”

U šestom nebu je Božji Poslanik susreo hazreti Musaa (Mojsija). I on mu je zaželio dobrodošlicu. Kad je hazreti Muhammed pošao odatle naprijed, Musa je plakao. Jedan glas ga je zapitao, zašto plače. On je odgovorio: “Moj Bože, iza mene si poslao Muhammeda kao poslanika. Ali broj onih od njegova naroda i njegovih sljedbenika koji će ući u Raj mnogo je veći od mog naroda i mojih sljedbenika.”

Božji Poslanik je u sedmom nebu vidio hazreti Ibrahima (Abrahama). Ibrahim je sjedio naslonjen na “Bejti-Ma’mur”. Tu svaki dan ulazi po sedamdeset tisuća meleka. Iza toga je Božjem Poslaniku pokazan Raj. Svod rajski je bio od bisera, a tlo od mošusa.

Poslije toga je Božji Poslanik čuo škripu pera i došao je ne jedno mjesto. Zatim se našao na Sidretul-muntehau. Ovdje je prosvijetljen Božjim zapovijedima. Ovo je mjesto kamo se sve zemne stvari dižu na nebo i s neba se spuštaju na Zemlju. Božji Poslanik je ovdje vidio Džibrila u njegovu pravom položaju. Zatim mu se digao zastor tajni i Božji Poslanik je primljen u Mjesto savršene i nedostižive svetosti, pa mu je objavljeno što je htio i želio.

Na ovom mjestu su Božjem Poslaniku poklonjena tri Božja dara:

1. Posljednja tri ajeta poglavlja Bekare u kojima je završeno islamsko vjerovanje i predskazano da su našle kraj sve muke i nevolje, koje su stizale islam.

2. Obećavanje Raja onima, koji su bili Muhammedovi sljedbenici, a Bogu nisu pripisivali druga.

3. Svaki dan izvršavanje pedeset farzova (pedeset obaveznih namaza). Božji Poslanik se vratio s ovim Božjim darom. Vraćajući se sreo je hazreti Musaa, koji ga je zapitao, šta mu je Bog naredio. Hazreti Muhammed mu je odgovorio da mu je naređeno dnevno pedeset farzova. Hazreti Musa mu je rekao: “Ja sam iskušao Izraelićane. Tvoj narod to neće moći podnijeti. Vrati se pred Veličanstvo Svemogućeg i olakšaj ove farzove.” Božji Poslanik se vratio: “Bože moj narod je slab i nemoćan”.

Svemogući mu je spustio i snizio farzove. Božji Poslanik vraćajući se opet je naišao na Musaa. Kazao mu je kakvo je stanje. On s eopet vratio Svemogućem Bogu i molio Ga. Konačno je naređeno pet dnevnih namaza (molitava).

Je li Miradž bio tjelesni ili duhovni? Je li Miradž bio tjelesni ili duhovni? Radi objašnjenje ove stvari apologetičari i komentatori hadisa su napisali čitave gomile knjiga. Dobri i pobožni prethodnici i prva pokoljenja muslimana vjerovali su, da je Pejgamber išao na nebo i vjerovali su da je Miradž jedna istina, ali je li taj Miradž bio tijelom ili dušom? Je li se dogodio u budnom stanju ili u snu? Nisu osjećali nikakve potrebe da rasprave ovo pitanje. Da odstranimo bajke i razne nagađanja, koja su nastala oko Miradža, treba dati malo objašnjenja.

U prvom redu potrebno je obratiti naročito pažnju ovom uzvišenom ajetu, što je objavljeno u poglavlju “Isra”, a koje glasi: A san koji smo ti pokazali učinili smo samo iskušenje ljudima.

Prema predaji Ibn Abbasovoj koja se nalazi u Buhariji, ovaj san se odnosi na Miradž. Radi toga oni koji govore da se Miradž dogodio u snu, pozivaju se na ovaj ajet. Ali Ibn Abbas govoreći o ovom ajetu kaže i ovo: “Što je Božiji Poslanik vidio u ovom snu, i očima je vidio.”

Dakle ovaj san nije neki nadnaravni san. Ovaj san je dušu oslobodio tjelesnih okova, kako bi mogla ići po nedostiživim visinama duhovnog nevidljivog života.

Pogrešno je misliti da su snovi Božjih poslanika kao i snovi običnih ljudi. Snovi Božjih poslanika su nešto posve drugo od snova običnih ljudi. Kod poslanika za vrijeme sna vanjska osjetila miruju. Ali njihove oči se ne zatvaraju, njihova srca bdiju i osjećaju ona duhovna zbivanja u nevidljivom duhovnom svijetu. Da li su ovakvi obični snovi? Snovi Božjih poslanika su nešto mnogo više od običnog budnog stanja. Oni u tom stanju vide i gledaju nebesa i susreću se s dušama. S istinskim snom dolaze do cilja i kreću se u društvu s melekima. Ashabi, koji ovo stanje nazivaju “rúja” ili san, hoće da istaknu ovu duhovnu stvarnost……dr. Lukac Nedzmija