Pribilježio: Fehim H. Baščaušević
GJERZELEZ ALIJA I KRALJEVIĆ MARKO
.
Pita majka Kraljevića Marka:
„A moj sine, Kraljeviću Marko,
Jesi li se i kad prepanuo,
Ja od vuka, ja li od hajduka?’’
Govori joj Kraljeviću Marko:
„Ja se nijesam nikad prepanuo,
Ni od vuka, niti od hajduka,
Već se jesam jednom prepanuo:
Jednom igjem uz Šaru planinu,
Sa svojijeh trideset drugova;
Kad izigjoh na vrh na planinu.
Kad mi Šarac nešto se pomami
Ja pogledah sa svojega Šarca,
Al’ tu leži krilo od sokola
Preko puta u Šari planini.
Ja povikah na svoju družinu:
,,Jamt’ otale krilo’ sokolovo,
Da protjeram Šarca vilenoga!’’
Svaki drug mi podizaše krilo,
Nikakav ga rastavit ne može,
Ražljutih se majko, u planini,
Pa ja sjaha’ sa konja Šarina,
I ja uzeh krilo sokolovo,
Ja ga jedva do pasa podigoh,
Pa ga bacih u jelovo granje,
Pa protjerah Šarca vilenoga
I provedoh trideset drugova.
Kad sigjosmo pod Šaru planinu
Svratismo se u pjanu mejhanu,
Kad tu sjedi tursko momče mlado,
Za glavom mu krilo sokolo,
A kakva je turska serhatlija,
Štrk na nogam, širok u plećima,
Mrke masti, goleme odrasti
Po dugačka iz ramena vrata,
Po debela iz obraza brka,
Deblja mu je ruka u mišici,
Već je meni noga u koljenu.
A kad vidjeli takoga junaka,
Poda mnom su noge zadrhtale.
Tada sam se majko prepadnuo,
Pa u strahu zapitali Turčina:
„Otklen li si, od kojeg li grada,
Kako li te po imenu viču?’’
A on mene po pr’jeko pogleda
Pa mi veli tursko momče mlado:
„Hajd’ ne luduj neznana delijo,
Ja otklen sam, od kojeg li grada.
I kako se po imenu vičem,
Jesi l’ čuo šeher Sarajevo,
U Saraj’vu Begovu džamiju,
Viš džamije Šeh-Sinan tekiju,
Pod tekijom Gjerzelez Aliju,
Ja sam glavom Gjerzelez Alija.”
Kad sam čuo te riječi majko,
Ja potekoh Gjerzelez Aliji,
Pa zagrlih Gjerzelez Aliju,
Udriše mi suze od očiju,
Udriše mi niz bijelo lice,
Pa ja grlom janačkijem viknuh;
„Hvala Bogu i današnjem danu,
Kad ja nagjoh svoga pobratima!
Ja sam, pobro, Kraljeviću Marko!
Kad to čuo Gjerzelez Alija,
Ruke širi, u čelo me ljubi.
Tude smo se majko upoznali,
I tude smo s’ majko pobratili.”