Redakcija S lijeva: Gustav Krklec, Ahmet Hromadžić, Safet Burina i Šukrija Pandžo
Javivši se tek u četrdesetoj godini života aktovkom Na dužnosti, Šukrija Pandžo (1910-1984) je polovinom prošlog vijeka započeo svoj literarni put poete i pripovjedača. Nevelikim, ali raznorodnim opusom, započetim u teško vrijeme, ponekad opterećenim dogmama i novonastalim artističkim kanonima modernih i ideološki ispravnih shvatanja u kulturi, Pandžo se uspio nametnuti kao značajna pojava, djelujući na više žanrovskih polja, često pod udarima moderne, novoustoličene i, ponekad, subjektivne kritike koja mu nije opraštala pretjeranu vjernost tradicionalnom pjesništvu i pripovijedanju. Shodno tome, njegov kasni i, čestim kritičkim prigovorima, opterećeni izlaz u književne tokove teško se probijao i prihvatao u određenim književno-kritičkim krugovima koji su starom, anahronom literarnom izrazu pretpostavljali moderna, nerijetko i ideološki obojena shvatanja kulture i umjetnosti što je, opet, uslovilo rijetka Pandžina pojavljivanja u javnosti i prezentovanja njegovih djela, odlučujući se na duže pauze između objava. Sam pisac je uporno zazirao od svake kategorizacije i trendovske pomodnosti, od tzv. književnosti trenutka, bez obzira na, ponekad, isforsiranu tendenciju da se neminovno raskrsti sa prošlim i zatečenim, pa iako je, po sopstvenom priznanju bio iskreno zainteresovan i podstaknut socrealističkim umjetničkim uzorom, literarno, ostao je unutar svog intimističkog prosedea, neopterećen grlatom bukom novog vremena. Proživjevši kroz tri režima (Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija i Socijalistička Jugoslavija) Pandžo je bio literarni predstavnik jednog specifičnog poetskog kruga, ukalupljenog u prikladno vrijeme u kojem se zadesio i u kojem je djelovao, odbijajući metamorfozu u nešto što mu je intimno strano i van njegovog osnovnog pjesničkog bića, a ako malo bolje pogledamo njegov lik i djelo u cjelini vidjećemo da se te dosljednosti držao, bezmalo, do kraja života.
U svojoj poeziji Šukriji Pandži je stalo prvenstveno do njegovog intimnog univerzuma, do želje da se nametne isključivo skladnom i iskrenom pjesmom. Objektivni izraz, opšti apeli i formalistička razbijenost, toliko omiljeni u novom vremenu, nisu kao takvi bili uklopivi u Pandžino shvatanje lične ispovijedne književnosti, i tu leži možda i glavni razlog njegovog nesporazuma sa vremenom u kome se oglašavao.
Skromna, lirski nepretenciozna intima, životna elegija jednog osjetljivog bića, neprekidna, ali i uzaludna potraga za sveopštom istinom ili bar nekom subjektivnom katarzom, kao i permanentno vraćanje jasnim uspomenama i prebogatom jeziku jednog zasebnog zavičajnog svijeta upijenog i u svijest trajno utisnutog iz rodne Hercegovine – osnovni su pokazatelji njegovog lirskog kolorita, pa je ta Pandžina poezija uglavnom bila usmjerena tom davnom, ali nikad zaboravljenom djetinjstvu i stalnom vraćanju ka jednako nezaboravljenoj težini i surovosti puta koji je iza njega. Čak i u svojoj dječijoj književnosti, do tada uglavnom okrenutoj ka svijetu radosti i adekvatnim šarolikim motivima, pjesnik ne može da se otrgne sumornosti, ponekad pretjerane, i za dječije oči, ne uvijek prikladne životne elegičnosti i literarne iskrenosti. Pisati za djecu podrazumijeva ostaviti iza sebe čahuru i opterećenost svakodnevnog života i iskustva, te okrenuti se ka onim prvobitnim i najranijim vrijednostima, tumačenjima djetinjstva kao životne činjenice i jednog opšteljudskog fenomena kojim je svako od nas, sretno ili nesretno zakoračio na ovaj svijet. Vraćanje djetinjstvu je težak posao jer nameće nepomirljivu težnju otkrivanja uspomena potopljenih i prepletenih u crnilo nejasne podsvijesti koja se mora probijati kroz sljepilo trenutne realnosti života; pa ipak, svaki praiskon je zasnovan na individualnoj memoriji posebno, na svijesti proživljenog i upamćenog. Ono se posmatra sa stanovišta odraslog, empirijski zasnovanog gledišta i više je nostalgija usmjerena ka djetinjstvu, nego autentičan izraz dječijeg pogleda. To je i razlog zbog kojeg je stvaralaštvo za najmlađe neminovno autobiografski usmjereno. Ipak, tu Pandžo ide i korak dalje; naime, samo pisci siromašne imaginacije doslovno preslikavaju svoja sjećanja u okvirne žanrovske tvorevine, prelivene, više ili manje, poetskim darom, nadajući se naknadnoj originalnosti i literarnoj autentičnosti. Nadarene književne ličnosti polaze od osobnog doživljaja kao prvobitnog kreativnog impulsa, nadograđujući ga i obogaćujući svojim iskustvom i talentom, stavljajući, u ovom slučaju, svoj početni izlaz u svijet na jedan viši, univerzalniji pijedestal, tumačeći ga opšte i nesputano, sa distance, bez obzira na oživljenost ličnih pjesničkih i proznih sekvenci.
U svojim dječijim prikazima, bilo da je riječ o pjesmi ili pripovijetci, Pandžo rijetko kad napušta ambijent svog početka. Surovi i nemilosrdni zavičaj snjegova i oluja, planina začaranih podmuklim silama i nemilostima, ljudi obiklih na težinu života i rijetku radost, djeca koja selimovićevski žive kao i njihovi očevi u čijoj se figurativnoj cjelini osjeti atavizam vječnog iskustva neminovno naslijeđen rođenjem i usudom, zatim, motiv oca – često istican kao simbol tople utjehe i jednog sigurnog i bezbrižnog svijeta, te poneki neprijatni poravni gradski pločnik i čuda urbanog života često dehumanizirajuće otrganog od sklada prvobitnosti i surove, ali prisne prirode ostavljene u postojbini – to su, uglavnom, uobičajene djetinje slike njegovih likova. Logično jednostavne, kratke i književno direktne, te slike su tek fragmenti iz života junaka, individualni komadi davno razbijenog ogledala koji su ipak sačuvali odsjaj osnovne narativne cjeline. Dijete u njegovom centru postavljeno je licem u lice s nenadanim događajima, nepripremljeno na suočavanje i shvatanje, prihvatanje i proživljavanje bez tragova intimnih ožiljaka.
Surova priroda zavičaja i spoljni svijet nasrće na Pandžinu poetsku dušu, ugrožava njegov mir i nagriza krhki svijet koji je stvorio u sebi, a mnogobrojne opasnosti i prepreke truju javu i satiru nevini san. Planine i vrleti postaju simbolima strašnog, gotovo, mitski prikazanog atributivnog života na selu u kome se lijegu strašni svjetovi. Strah je posijan po visovima i krševitim prostranstvima, tišinama i čujnostima krajolika u kojem svaki šum ili pokret gubi svoju realnost i prihvatanje nagovještaja latentne ili izravne opasnosti. Ipak, Pandžo na pojedinim odlomcima ostavlja mjesta osebujnom pozitivnom svojstvu. Slikovitom lakoćom pripovijedanja izražava privrženosti zemlji, prirodi, ljudima, zatim, iskrenom pogledu koji je upućen na opisane motive života, kao i nepomućenoj vjeri u osjetljive, životne snage koje bujaju svuda unaokolo i koje, uprkos raskoraku sa mračnim silama koje pritiskaju sa svih strana, predstavljaju sintezu raznorodnih osjećanja ukrštenih i ukomponovanih u iracionalan svijet pjesničke slobode. Pisac nerijetko sa vanjskog opisa prelazi na deskripciju još neispisane i životom jedva zagrebane djetinje psihe, na pomno naslikan predio velikog straha kao prevladavajućeg emocionalnog stanja malog čovjeka pred velikim i još neizrecivim čudima realnog svijeta unoseći preciznu simboliku i temperamentne boje jedne zaboravljene idilične pastorale i jezičko-lirskog univerzuma.
Iako je sklon da u svojoj priči ili pjesmi posveti posebnu pažnju psihologiji tumačenja datog trenutka prema simboličkoj konkretizaciji zasebnih psiholoških stanja dječijeg duha, Pandžo se, naravno, ne lišava svoje tradicije, ne libeći se da u svoje slike unese i trun folklora, dajući im, ponekad, tonsko nesuglasje i, na momente, krutu formu beskompromisnog prijanjanja uz osnovnu fabularnu nit i kronološko-kompozicionu narativnu determiniranost jasno naslutivši u tom momentu bosanskohercegovačke književnosti za djecu nove uglove pripovijedanja i nove pozicije raznorodnih tački gledišta, razbivši donekle iluziju harmonije konsonantne motivacije koja je, uglavnom, krasila ovaj žanr do njega. Tu je pisac napravio možda i jedini, uslovno rečeno, kompromis u svom opusu pomirivši moderna teorijsko-književna shvatanja sa tradicionalnim izrazom, vezan za lična iskustva, ali i ispunjen željom za opštijim viđenjem i deskripcijom djetinjstva kao sveopšteg fenomena.
Prošlost, kao posebna životna kategorija, budila je u Pandži sjetu kao još jedno dominantno osjećanje. Iz toga se rađala ta sumornost u često introvertnim stihovima pojačanim ponekim ekspresivnim iskorakom u kojoj se zasebnom jezičkom svježinom donesena iz prošlih vremena opisivala prohujala mladost u svijetu urbane otuđenosti. Mladost (ovaj put ona druga, nedjetinja) je jasno okićena raznim, ne uvijek pjesničkim ornamentima, snovima, nadom, vraćanju prirodi, ali i neminovnom prolaznošću, odnosno, prekrivanju i prikrivanju maglom nelagodne realnosti života. To je Pandžu poticalo da u svoju poeziju unese motive nemirenja sa okruženjem, ali i neke tihe rezignacije povodom uzaludnosti suprotstavljanja okolini. Između pređenog puta i teškoće prilagođavanja tuđem svijetu odvijala se pjesnikova lična drama emancipacije u vremenu i epohi u kojima je živio i stvarao. Ipak, opšte je mišljenje kritike da Pandžo nije ostavio veći broj do kraja iskristaliziranih i objedinjenih pjesama, ciklusa pogotovo, koji bi jasno ocrtale njegovu pjesničku vječnost. Lična povučenost, nepretencioznost, neskrivena averzija prema nametnutom modernizmu i novim stremljenjima u literaturi, možda i određeni nedostatak intimne ambicije, kao i potrebe za društvenim nametanjem na ljestvici javnih zbivanja – vjerovatni su razlog tome. Misaona senzibilna ogoljenost njegovih pojedinih pjesama i precizna lirska rezigniranost stajale su na putu nekom prihvatljivijem i izvedenijem izrazu; no, versifikacijska zaokruženost i sklad intenziteta iznošenih osjećanja većeg dijela njegove lirike su nešto što je neprolazno izdvojilo njegovo pjesničko umijeće. Lišavajući se patetične kontemplativnosti, zaumne apstraktnosti i hladne, racionalne artificijalnosti neprikladnog stila Pandžo je stvorio sopstveni izražaj smatrajući da su sugestivnost i vjernost ličnom osjećanju nešto što treba da bude glavno obilježje svakog umjetnika bez obzira na vrijeme i uvjete u kojima stvara. Iako na tom putu nije uvijek nailazio na razumijevanje (neki kritičari su smatrali da bi Pandžina poezija bolje izgledala kada bi se izdvojili pojedini dijelovi iz cjeline, ne shvaćajući da bi se takvo neadekvatno shvatanje moglo primijeniti bilo gdje i prema bilo kome) pjesnik je u svom lirskom dnevniku uspio stvoriti niz jasnih, istančanih pjesama, melanholičnih i iskrenih zapisa u kojima mu nije pretjerano stalo do bilo kakve apelizacije i velikoljudskih poruka protkanih kroz oporu dogmatsku uskogrudost kojoj su mnogi njegovi savremenici bili itekako skloni. Spontanost i pristupačnost pjesničkih slika spadaju u vrh interesovanja poetskog nemira Šukrije Pandže, a jednostavnost i istinitost izraza je ujedno i njegova najefikasnija odlika, dok su tradicionalno pjesništvo vezanog i proznog stiha i vjernost univerzalnim motivima elegične poezije, vraćanja svom nepovratnom iskonu i raskošna jezičko-stilska imaginativna osobenost i specifičnost izoštrila njegovu akcentovanu autentičnost.
Kreirajući svoj neveliki novelistički opus Šukrija Pandžo je bio jedan od posljednjih predstavnika diskretnog, ćudorednog i, nadasve, lokalnog narativnog izraza. Kao takav naslanjao se na strukturu i istančanost svojih prethodnika kojima je trajno obogaćena bosanskohercegovačka pripovijedna kasta. I u prozi Pandžo nije izbjegao strogi sud kritike koja je oprečno i pretenciozno podcrtavala njegovo pripovijedanje kao zakašnjelo i anahrono. S druge strane, zaboravljalo se da je tradicija u pripovijednom izrazu bila je nezaobilazan materijal i centralni oblik literarnog izražavanja čitavog niza predratnih i poslijeratnih pjesnika i prozaista u Bosni i Hercegovini; a ako bi se naslijeđe kao nenadoknadiva, i u našoj literaturi, stalna pojava bogohulno uklonila iz djela Ive Andrića, Meše Selimovića, Hamze Hume, Borivoja Jevtića, Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Isaka Samokovlije, Branka Ćopića, Petra Kočića, Novaka Simića, Maka Dizdara, Derviša Sušića i drugih pisaca starije ili novije generacije teško da bi se mogao zamisliti bosanskohercegovački književni univerzum, prepoznatljiv upravo po tom služenju tradicionalnim narativnim elementima, relativno prisutnim, lajtmotivski ili matrično u poetikama većine naših književnika.
Ne računajući pripovijedni opus napisanim za djecu, Pandžo je iza sebe ostavio samo dvije nevelike zbirke novela Ljudi smo (Sarajevo, 1958.) i Na kraju puta (Sarajevo, 1979.). U njima je, gotovo brutalno naturalistički, prikazan svijet iskonske tragike i bijede, sveden u svom obliku i nemilosrdan po svojoj sudbini. Siromašni i dekadentni svijet sela i grada, primitivni običaji i uskogruda shvatanja pojedinaca pisac stoički prihvata sa biblijskim ponosom, ali i pokorom ubogih. U svojim pričama on je predočio surovu egzistenciju raznovrsne galerije likova koja često ide samim rubom još veće nesreće koja im predstoji, kao jedan kulminativni i teško promjenljivi životni impuls. Suženo i izbliza pisac prati teške sudbine svojih junaka u njihovom intimnom i strahotnom svijetu, slijedeći njihov put, ne zaobilazeći, pritom, poetsku suštinu bez obzira na ostvarenu tematsku nit pripovijednih cjelina. Pandžine novele su jednostavne, čitljive, obimom nevelike, sa zanimljivom temom življenja u bosanskohercegovačkim specifičnom ambijentu i njegovim ljudima napuštenim u beskrajnom vrtlogu života. Ostajući vjeran do kraja svom intimističkom subjektivitetu nadograđujući svoje lično iskustvo protkano literarnim darom, svjedočeći o jednom, već preživljenom svijetu zahuktalog vremena i čovjeku kao takvom, slikajući hroniku sudbinskog dešavanja, težinu divljine u prirodi i događaje koji su prelazili i prelamali se preko izvijenih leđa njegovih likova sublimirajući njihovu dramatiku i prisutni, ali i uzaludni otpor zlom usudu. Osnovni idejni motiv Pandžine književne riječi je istinitost, i to gotovo pretjerano ogoljena do te mjere da, ponekad, dodatno opterećuje stil i deskriptivnu percepciju čitaoca. Odbacujući suvišnu imaginaciju i hiperboliranu pjesničku senzualnost, pisac svodi svoje priče u jedan uzani ram ne želeći svoj iskaz da obogati i dodatnom pripovijednom dekoracijom, smatrajući, vjerovatno, da bi time donekle pomutio izravnu boju naracije kojoj je prvenstveno težio pokazujući time mjeru senzibiliteta stvarnosti koja fabulativno koriguje njegov unutarnji lirski afinitet. Njegovi likovi se često odlikuju određenom unutrašnjom statikom, no bez obzira na taj izostanak iz narativne dinamike oni nisu pošteđeni sile stradanja i pomora epohe u kojoj su se zadesili. Brda i krš prirode i sela su uobičajeni prostorni motivi Pandžine strukturne novelistike. Život i zbilja gorštaka, sumorni dani školovanja, otuđenost u nesrodnom svijetu, subjektivna retrospektiva njegovih junaka, ratna i socijalna tematika, mitološki folklor i prošlost legendi, te grad i njegovi elementi – uglavnom su motivacijski predmeti Pandžinog pripovijednog interesovanja u kojima ne odstupa od autobiografskih reminiscencija i njihovog utapanja i uklapanja u kompoziciju priče. Upadljiva osobina njegovog pripovijedanja je živopisna jezičko-sintaksička riznica, stilski noviteti i pravolinijska sižejno-fabularna nit koja se ne prekida, čini se, i nakon tekstualnog epiloga. Česta je sinteza realnog pripovijednog diskursa i pjesničke deskripcije što za rezultat ima, možda i oksimoronsku percepciju izražaja. Naturalistički impulsi, posebno zapaženi u pripovijetkama Njegova priča o sestri, Za dvadeset minuta ili Džemper otkrivaju nam jednog istančanog, iskusnog novelistu sa precizno zacrtanim ciljem i jasno uokvirenom mišlju. Bez patetičnih nanosa i sentimentalnih izliva prilikom opisa karaktera ili pojava u priči, bez pretjerane leksičke frazeologije, uprkos činjenici da se obilato koristio bujnim i sočnim vokabularom. I humor kao poetski preliv ima svoje, doduše, sporedno mjesto u Pandžinoj prozi koji, s vremena na vrijeme, izranja iz naracije stapajući se sa osnovnom pripovijednom niti, osvježavajući bazični tok fabule.
Složenost psiholoških preliva kao u priči Iza kanata (Za koju je Midhat Begić rekao da podsjeća na razradu neke stare narodne balade) daje nam jednu osebujnu sliku porodice i položaja žene, (ili bolje rečeno ženâ) koja iza visokih zidova i taraba u edenski opisanom vrtu proživljava svoju hermetički zatvorenu dramu teškog života u još težem svijetu. Mržnja, ona iskonska, tipično ljudska, koja se na momente graniči sa psihotičnim izljevima bijesa i nenavisti pokušava da probije teške zidove Latife-hanuminog svijeta, uzaludno dekorisanog prividnim bogatstvom i blještavom ljepotom šarolikog avlijskog cvijeća s obzirom da intimna surovost i pokora sužnjih stoje kao vječni antipodi da se susretnu samo u konačnom trijumfu jednog nad drugim. Priča, iako gradska ipak ne odbacuje elemente prirode, ali ovaj put kao sporedni, zaumni motiv jednog zlog svijeta sa neželjenom, ali istrajnom sudbinom.
Prepletenost naizgled, heterogenih, motiva često okončava detaljnom elegijom opisivanog predjela. Opisi pejzaža i kolorita prirodnih boja su kompoziciono funkcionalni i literarno uobličeni, a pročišćenost poetskog izraza i jezička prepoznatljivost jedinstvena su paradigma usmjerenog stila i bitan primjer zaokruženosti jezika i totaliteta Pandžine književne poetike.
Na žalost, ta poetika još uvijek nije cjelovito i adekvatno vrednovana, pa stoga nije u stanju da osvijetli njegov opus u cjelini, da nam pruži jedan relativan osjećaj upotpunjenosti, jer, bez obzira na sve predrasudne opaske i postulate iz prošlosti, Pandžina književnost nezaobilazan je fenomen u ukupnom komparativnom proučavanju književnog svijeta Bosne i Hercegovine. Za života Pandžo je dobijao i takve dobronamjerne savjete kojima je trebao da se definitivno opredijeli za samo jedan književni rod, i to onaj vezan za književnost posvećenu najmlađim, s obzirom da je ostatak njegovog opusa dugo vremena zaobilažen od strane kritike. Osporavanja su neminovan dio života, pogotovo života umjetnika. Ipak, možemo reći da vremenom njegova djela, zastupljena u dvadesetak knjiga raznih antologija i zbornika, postepeno pronalaze svoje mjesto u bosanskohercegovačkoj književnoj riznici.
Preneseno sa: Most.ba, časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, Mostar
