Poezija Gordane Pavlović

Poezija
Gordana Pavlović
Gordana Pavlović

Gordana Pavlović je rođena 16. 05. 1971. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Živi i radi u Beogradu, Srbija.

Završila je srednju Elektrotehničku školu i studirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka. Počela je da piše pesme još u osnovnoj školi, a one su sazrevale zajedno sa njom i njenim godinama. Prva knjiga je nestala u vihoru rata. Posle pauze vratila se poeziji. Početkom 2013., izašla je zbirka pesama,,Amanet”, a decembra 2013. knjiga pesama i kratkih priča ,,Kad duša progovori”. Veliki broj pesama je štampan u zbornicima: Almanah 1, Almanah 2, Zatvorenik nade, Izvan dometa, Zagrli život, S ljubavlju ženi, More na dlanu, Tolerancijom umetnosti kroz kulturu, Ispod duge, Stihom govorim…

Član je SKORA-a i UBU (Udruženje balkanskih umetnika). Dobitnik druge nagrade za pesmu ,,Šta će mi?” u Bugarskoj na konkursu ,,Lirični glasovi”.  Radi kao lektor i recezent je preko 40 književnih dela u Srbiji i inostranstvu.

Piše uz veliku podršku supruga Ljubiše i svoje divne dece sina Nikole i kćerke Anđele.

 

ŠKRINjICE…

.

Neću!
Ne mogu
senkama prošlosti dozvoliti
da me slome
po mislima mi rovare,
otvaraju na srcu rane,
teško srasle, da krvare.
Nedam!
Neću dopustiti
da me senke prošlosti proganjaju
pod kožu mi tuđi gresi uranjaju,
da oni što me raniše
na ivicima duše vaskrsavaju,
svanuće zore unište,
svestlost svojom tamom ponište.
Ne mogu!
Za njih sam škrinjice napravila,
grešna imena suzama ispisala,
ključem zaborava zaključala
i zauvek u pustinju vremena bacila.
Ne mogu!
Neću ih nikad otključati,
složene na policama njihove savesti
u mojoj duši će ostati
kao svedoci
svake bore na mom licu,
kao obeležje
što u pogledu nosim ranjenu pticu…

 

 

SEME

.

Rođenjem je u nama
seme ljubavi zasejano,
da ga pazimo i negujemo
vrlinama humanim hranimo
i suzama iskrenim zalivamo.
Od istog smo svi sazdani,
blagodetima života darovani,
na isti način sve majke rađaju
sa istom brigom očevi vaspitavaju,
jedno nas Sunce greje
ista nam se mesečina smeje.
Ni boja kože važna nije,
ni da li se uči iz Tore, Kurana ili Biblije
svugde je isto zapisano-
voli, darivaj, dobro čini
i za mir svoje duše ne brini.
Rođenjem je u nama
seme ljubavi zasejano
i od pamtiveka zapisano
da će iz njega najlepše cveće procvetati
samo ako znamo sebe davati,
za one oko sebe brinuti.
Ali čovek ne bi čovek bio
kad od semena ljubavi
korov ne bi napravio.
Ne može cvet da raste od zavisti,
on će se u otrovan bršljan pretvoriti,
sve plemenito od njega će bežati,
zalud će svoje korenje puštati.
Rođenjem je u nama
seme ljubavi zasejano,
u knjizi Sudbine zapisano
da se od zveri razlikujemo
što samilost i milosrđe u sebi nosimo,
da volimo, brinemo i pazimo
da to seme u korov ne pretvorimo.

 

MOLITVA BEZ REČI

.

Ruke grube, izranjavane,
u pesnicu zgrčene,
ispod nokata crno,
trag zemlje poorane
da izraste zrno
u nebo gleda
i bez reči se moli.
Stopala teška, bosa,
po blatnjavim drumovima
trag krvav ostavlja,
hladnoća prolećnog jutra
kroz kožu mu uranja.
Leđa pogrbljena,
cela njiva na njima
i ognjište
i plač dece u ušima,
u nebo gleda
i bez reči se moli.
Samo duša u grudima
jakim udara damarima
sve ostalo zamrlo je,
ona ne zaboravlja
ne napušta
i po svome nastavlja.
Oči crne, upale,
pogled zakovan za horizont,
pred njim još jedan front
a saborce nema,
dok oluja se strašna sprema
ranjavim rukama
skuplja svoja zrna,
a zemlja pusta, crna,
još neće da ga primi,
slomljen i bez nade – živi,
i bez reči se moli.

 

SUZA OKAMENJENA

.

Tišina i tmina,
bolna praznina,
sa strehe srca kaplje
suza okamenjena
o zemlju udari
tišinu razori.
Vrisak tmine
se prolomi
čežnja se otelotvori
i senkom postade,
dotače mi ramena,
krenu suza okamenjena.
Na dlan mi pade
i tu ostade,
tvoj pogled se u njoj skriva
slabosti moje otkriva,
uzalud sam kao stena
potpuno sam ogoljena.
Tišina i tmina
i bolna praznina,
duša sa od tela otkida,
odavno mi ne pripada
u tebi je pohranjena
meni ostde suza okamenjena.

 

1479504_244879739010157_1913837571_n (Custom)