Redakcija SJEĆANJE NA EMIRA K.
1. Pokušaj prvi
Tanka zraka sunčeve svjetlosti okomito je padala kroz prozor i blago milovala Emirovo lice. Iako mu je to bila prva provedena noć u novom iznajmljenom stanu, spavao je čvrstim snom i probudio se u istom položaju u kojem je i zaspao. Ustao je protrljavši krmeljave oči, protegao se lijeno i natakao platnene papuče na noge, te laganim koracima odšetao u kupatilo da obavi jutarnji ritual: mokrenje zijevajući s držanjem poluukrućenog spolovila u ruci, puštanje vode, umivanje hladnom vodom i pranje zubi.
Od danas počinje da radi kao mladi profesor maternjeg jezika i književnosti, nakon uzaludno provedene tri godine na birou za zapošljavanje.
Skuhavši šolju crne i guste kafe, primakao je klimavu stolicu za radni stol napravljen od hrastovine. Na stolu su stajale razbacane pripreme za nastavne časove, a na jeftinom kineskom tepihu, vjerovatno imitaciji vunenog perzijskog tepiha, nalazili su se još neki papiri…
U sobi je bilo mračno, samo je tanka zraka sunčeve svjetlosti okomito padala kroz rupicu pohabane i spuštene roletne na prozoru, koja (zraka) nije milovala Emirovo lice dok je ležao na jeftinoj imitaciji perzijskog tepiha.
2. Pitanje identiteta
Bila je 1989. godina. Emir Kusturica, poznati filmski režiser iz Sarajeva, tada je dobio prestižnu nagradu Zlatni lav na Filmskom festivalu u Veneciji za film Sjećaš li se Dolly Bell. Dan nakon toga, u sarajevskoj bolnici Koševo (a možda je bila i neka druga) Emina Kusturica, koja je dobila ime po Šantićevoj Emini, rodila je sina od tri kilograma.
Za to vrijeme, njen muž je u čekaonici nervozno gladio svoje oštre brkove boje prepržene kafe. Emina je željela da joj se sin zove Abdulah, ali njen muž nije želio ni da čuje za to, nego je samo autoritativno zapovjedio: „Zvat će se Emir. Emir Kusturica.“
Tako je nesuđeni Abdulah postao izvjesni Emir Kusturica. Nakon krvavog rata u Bosni, kada je ogromna bujica nacionaliz(a)ma rasturila i s lica zemlje odnijela slabe i krhke brane bratstva i jedinstva, stvari su se drastično promijenile. Režiser Emir će postati Nemanja Kusturica. Emir će ostati Emir.
Emina je potajno likovala i smijala se u muževljev brk boje prepržene kafe dok je on Nemanji „jebo izdajničku majku“.
3. Buđenje seksualnosti
Nakon što je Emir K. s roditeljima doselio u Lukavac, brzo se snašao u novoj sredini. Ubrzo se sprijateljio sa svojim vršnjakom, dvanaestogodišnjim Muamerom H. Zamislite izvjesnog Muamera ovako: vedra i nemirna duha, uvijek spreman za šalu, ugljenocrne kose s tamnim brkovima (kao u Nihada iz Ovo malo duše, režisera Ademira Kenovića) koje još uvijek nije počeo brijati pa je zbog toga prozvan Niho; ušao u pubertetsku fazu, tek otkrio svoju seksualnost i počeo masturbirati gledajući porno filmove koje mu je Emir krijumčario iz videoteke, čiji je vlasnik bio njegov neoženjeni amidža, u čiju se kuću uselio s roditeljima, samo sprat naviše.
Pripovjedač ovdje neće zalaziti u temeljitije analize pornografskog štiva, kao što je to činio Tribusonov Miki Grabar u Povijesti pornografije; dovoljno je kazati da je prvi pornić koji su zajedno pogledali bio Učenice u autopraonici, jeftine američke produkcije koja je počinjala sa slovom Z.
Što će sada biti kazano, neka čitalac uzme s dozom rezerve i opreza: može se pretpostaviti da su, masturbirajući „po sjećanju“ (kada su bili sami), u svojoj glavi zamišljali učenice u učionici. A sigurno i nastavnice. One mlađe.
„Kusta, ovo je jebičanstveno!“, bila je prva reakcija Muamera H. nakon što su odgledali film.
4. Pitanje kreativnosti ili opsjednutost erosom
Nekoliko dana nakon što su pogledali svoj prvi pornić, Muamer i Emir su se hitrim i dugim koracima zaputili prema školi, dok je puhao jak sjeverac i raznosio suhe pahuljice snijega po trotoaru. Šta su tada pričali, ostaje nepoznanica, ali moglo bi se pretpostaviti da je Niho, nervozno trljajući brkove ili držeći ruke u džepovima, nagovarao Kustu da mu prokrijumčari koji novi film i da ga on odgleda sam. Ta pretpostavka je izgrađena na tome jer su oni taj dan bili sumnjivi i stalno su se nešto došaptavali, izolirani od ostalih školskih drugarica i drugova.
Ušavši u malu i toplu učionicu, u kojoj se iznad zelene table nalazila slika Alije Izetbegovića a koja je bila stavljena umjesto Titove, smjestili su se u drugu klupu do prozora, odakle su imali jasan pogled prema tabli, Aliji kojeg nisu gledali, i nastavničinim nogama.
Iako je bio kraj decembra, temperatura se spuštala i do minus dvadeset stepeni Celzijusovih, to nije spriječilo nastavnicu Indiru A. da obuče kraću crvenu suknju s debljim štramplama, koje su se savršeno stopile s njenim nogama. Sve je na njoj bilo savršeno upareno: krvavocrvena nijansa ruža s crvenom suknjom, ljubičasta ogrlica s ljubičastim kaišom i još neke sitnice, baš kao da je iskočila sa naslovne stranice nekog prestižnog modnog magazina. Takve pojave često čovjeka mogu navesti da se zapita: Da li će nekad u budućnosti ljudi uparivati svoj osmijeh (tako što će svoje zube bojiti u različite boje) s bojom odjeće koju nose?
Žena ranih tridesetih godina, vitkog tijela, duge i ravne crne kose sa ravnim šiškama koje su diskretno padale do uredno očupkanih crnih obrva, okruglog lica, očiju boje ranog kestena, dakle Indira A., s visoka je pozdravila svoje učenike i najavila im da će danas čitati pjesme koje su trebali napisati za domaću zadaću.
Pošto je glavni junak naše priče Emir K., te uzevši u obzir da današnji čitaoci žive u turbo brzim vremenima u kojim i nemaju baš vremena za čitanje, preskočit ćemo pjesme koje su čitali drugi učenici i učenice, i odmah se fokusirati na Emirovu.
Pjesma govori o dječaku i raku. Nažalost, ne možemo prenijeti pjesmu u cijelosti, jer ju je Emir K. pocijepao nakon čitanja i bacio u korpu za otpatke (gdje, nažalost, kreativnost mnoge djece završava). Sva sreća što je njegova školska drugarica, koja je bila djetinje zaljubljena u njega, izvjesna N. M., kada su na odmoru svi izašli iz učionice, izvadila pocijepane dijelove papira na kojem se nalazila pjesma. N. M. pretpostavlja da je redoslijed stihova, to jest u zadnje dvije strofe, išao ovako (a mi nemamo razloga da joj ne vjerujemo!):
Dječak gleda u rijeku,
od sreće mu suze teku.
To maleni rak
izašao na zrak.
Dječak sa štapom se smije
gledajući crvenog raka,
a rak je opasnost naslutio
i dječaku vodu zamutio.
Pročitavši pjesmu, Emir K. je sjeo na tvrdu stolicu, počinjući da se rumeni i poprima boju raka iz njegove pjesme. Svi su se smijali horski (koje li tuge – čak i oni najgori učenici!), a Indira A. je svojim piskutavim glasom bila dirigentica koja je predvodila tu, za Emira, žalosnu operu smijeha. Rekla je da mu je pjesma „glupa, previše djetinjasta“ i da „u njoj nema nikakve pouke“.
Jedan poveći dječak, klempavih ušiju i kudrave kose, koji je sjedio odmah iza Emira i Muamera, dobacio je: „Nema rakova zimi, sad nije ljeto i ja se smrzo’.“
Indira A. je podigla svoju ruku u pravcu klempavog dječaka i sa mecima sarkazma ispalila prigušeni rafal riječi: „Naravno da ti je hladno, dragi moj. Vidiš da ti viri pidžama ispod pantalona. I to na tufnice, mora da si je ukrao sestri, sram te bilo. Bolje bi bilo da je utrpaš u čarape.“
Svi su gledali u njegovu pidžamu na tufnice dok se on rumenio kao rak iz Emirove pjesme i, da je ikako mogao prikriti tu sramotu, spustio bi svoje klempave uši preko lica kao što to čini lovački pas.
Kasnije će, nakon nastave, Emir priznati svom školskom drugaru Mirzi H. da je cijelu temu pjesme i zadnja dva stiha ukrao ili preradio iz neke od pjesama Branka Ćopića, a Muameru će u nasamo reći da nije imao kad napisati pjesmu jer je – znate već šta.
5. Sram ili Sloboda
Mirza H. je na sljedećem času tehničkog odgoja doživio vrlo neprijatnu situaciju.
Naime, na tom času je Alija S. – izvjesni nastavnik iz Tuzle koji je svojevremeno učenicima pričao kako je uhvatio metak zubima u prethodnom ratu – u polupijanom stanju predavao o značaju „velikog izuma, takozvane lemilice“ i o tome kako su plastične zamijenile papirne vrećice. Učionica je smrdjela na zadah ustajalog alkohola koji se širio iz njegovih usta. Zar ga nije stid, pitao se Mirza H. Istovremeno mu se mokrilo pa je podigao svoja dva debela prsta i uljudno zamolio nastavnika za dozvolu da izađe na WC.
Ovaj je to kategorično odbio, odmahujući rukom baš onako kako to alkoholičari rade, te mu rekao da se strpi do odmora.
No, Mirza se nije strpio. Pet minuta prije nego što će zvoniti za kraj časa, ispod njega se pojavila barica od mokraće, a na njegovim teksas farmericama vidjela se tamna fleka. Svi su mu se smijali, a on je stidljivo brisao suze izlazeći iz učionice jer mu je, možete misliti!, nastavnik Alija dozvolio da izađe.
Poslije nekoliko godina od tog nemilog događaja, negdje na pješčanoj plaži Makarske, sjedeći ispod suncobrana i čitajući lokalne novine, Mirza će sasvim iznenada primijetiti da neko dijete, koje najviše ima pet godina, mokri u pijesak, pri tome pomokrivši i svoj plavi šorčić. Niko, apsolutno niko nije obratio pažnju na to. Osim Mirze. Zatim će se zapitati šta je to stid i kakva je logika u tome da društvo (ako hoćete – kultura) različito gleda na mokrenje petogodišnjaka, mokrenje dvanaestogodišnjaka ili neke starije osobe. Da se on pomokrio tada na plaži, dobio bi osudu od društva. Zatim će se zapitati gdje završava sloboda a gdje započinje stid.
6. Pokušaj drugi
Od jučer Niho i ja ne sjedimo zajedno. Indira nas je premjestila zato što smo bili nemirni. Niho sjedi s Amilom, a ja s Majom. Tad nam je Indira rekla: „Ako i dalje budete nemirni, razmjestit ću vas s njima dvjema.“ To je i uradila. Meni je tih curica žao zato što su siromašne, malo smrde na znoj i zato što ih svako izaziva i ponižava.
Ne sjedi nam se s njima, ali moramo. Dok ne budemo mirniji. Danas je bilo dosadno u školi. Jedva čekam subotu.
Ovaj djelić dnevnika sam našao u jednoj noveli koju je napisao Emir K., a on ju je dao na čitanje N. M. Ta novela još uvijek nije objavljena i sumnjam da ikad hoće.
U sobi je bilo mračno, samo je tanka zraka sunčeve svjetlosti okomito padala kroz rupicu pohabane i spuštene roletne na prozoru, koja (zraka) nije milovala Emirovo lice dok je ležao na jeftinoj imitaciji perzijskog tepiha, kako je napisala moja supruga N. M., pokušavajući da napiše priču o Emiru K. Tu je stala i nije mogla više. Kako joj je davno rekao, a ona meni prenijela njegove riječi, želio je da napiše priču o svojim lošim nastavnicima i da budući nastavnici učenicima nikad ne naruše…
7. Riječ pronalazača rukopisa
nikad ne naruše… tu rukopis prestaje, tačnije moljci su ga izjeli.
Pitam se ja, Abdulah, šta da ne naruše. Ali tu mi misao stade. Kao usud. Uzeh ovaj rukopis da ne kupi prašinu na tavanu kuće u kojoj već dugo ne žive moja majka N. M. i otac S. M.
Nemam dara za pisanje niti volje za mudrovanje, ali imam novac da objavim ovu priču. Objavljujem je jer osjećam da sam dužan. I drugima i sebi. Po „nesuđenom Abdulahu“ dobih ime. Neka ova priča bude od koristi i neka iz nje svako izvuče ono što misli da je korisno.
Nedžad Husić rođen je 1989. godine u Tuzli. Diplomirao je 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na odsjeku B/h/s jezik i književnost. Aktivno se bavi pisanjem proze i poezije. Poeziju objavljivao u pančevačkim Rukopisima (2012) i u časopisu za kulturu i umjetnost Libartes (2011.). Kratke priče objavio u zborniku lirike i proze Graditelji mostova (2011.) Dobitnik nekoliko nagrada na konkursima za najbolje neobjavljene kratke priče i pjesme. Živi i piše u Lukavcu, Bosna i Hercegovina.
