Redakcija U Časnom Kur’anu Uzvišeni Allah kaže: ”A kada oni koji su sebi štetu nanijeli, budu upitani: ‘Šta ste učinili?’ oni će odgovoriti ‘Mi smo bili jadni na Zemlji’. A meleki će ih upitati: ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana? Zašto niste hidžru učinili?’ A njihovo boravište je džehennem!…” (Nisa)
Prema riječima mufesira ovaj ajet govori da ukoliko na jednom mjestu nije moguće živjeti Allahovu vjeru, onda treba učiniti hidžru.
A prema riječima islamskih učenjaka svaka hidžra učinjena iz bilo kojeg vjerskog razloga, bilo da je to zbog traganja za znanjem, hadždža, džihada ili slično, smatra se kao hidžra učinjena Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s.
Neka vam je hairli i mubarek Nova Hidžretska 1441. godina, da nam Allah bereketom učini hidžru na sejri suluku koja će biti čišćenje srca i odgoj nefsa…
Mjesec Muharrem i hidžretska nova godina
Događaj hidžre Kako je poznato, u prvim godinama objave Poslanik s.a.v.s. i ashabi bivaju izloženi velikom zulumu i mučenju od strane mušrika i na kraju život u Mekki im postaje nesnosan. Poslanik s.a.v.s. naređuje nekima od vjernika da učine hidžru u Abesiniju, a on s.a.v.s. i jedan dio ashaba ostaju u Mekki i suočavaju se sa najvećim ezijetima do tada. U to vrijeme mušrici ubijaju nekoliko asahaba i donose plan da ubiju i Poslanika s.a.v.s. Tada i ostali ashabi bivaju prinuđeni da napuste rodno mjesto i 622. godine po miladu čine hidžru u Medinu.
Resulullah s.a.v.s. je čekao emr od Gospodara da i sam učini hidžru, i od Ebu Bekra r.a. je zatražio da pričeka. U noći kada su se mušrici spremali da izvrše taj neljudski plan i ubiju Allahovog Poslanika s.a.v.s. Allah ga obavještava o njihovom naumu i on s.a.v.s. tu noć napušta voljenu Mekku i kreće na put zajedno sa svojim odanim dostom. Na njegovo mjesto liježe hz. Ali ogrnuvši njegovu mubarek abaju.
Mušrici su pred vratima čekali da Poslanik s.a.v.s. izađe. Namjeravali su da ga, po prethodno smišljenom planu, svi odjedanput napadnu sabljama i da ga tako ubiju, a da odgovornost ne bude na jednoj osobi nego bi iza tog nedjela stajalo više plemena što bi onemogućilo vjernicima da se bore sa svima.
Resulullah u toku noći izlazi i prolazi pored njih bacivši prema njima šaku zemlje nakon čega im Allah zasljepljuje oči i oni ne vide Poslanika s.a.v.s.
Zatim se zajedno sa svojim drugom skriva u pećini gdje ih zaklanjaju životinje i jedno drvo. Drvo se približilo stijeni i zaklonilo Alejhiselamovo lice, pauk je ispleo mrežu a dva goluba su sletila i pred pećinom svila gnijezdo.
Hz. Ebu Bekir štiti Poslanika s.a.v.s. od svake moguće opasnosti tokom cijelog puta i boravka u pećini. I tom prilikom ga ujede zmija iz rupe koju je bio začepio svojom nogom kako bi zaštitio Poslanika s.a.v.s.
U pećini su proveli tri dana i tri noći a zatim su u ponedjeljak u jutro 4. Rabiulevvela krenuli na put prema Medini. Nakon nekoliko dana puta dolaze u mjesto Kuba i tu ostaju 14 dana. Zatim stižu u Medinu i Munevveru.
Manevi strana hidžre i hidžra danas
Gledano sa jednog segmenta kompletan čovjekov život je ustvari jedna velika hidžra. Uzvišeni Allah je stvorio naše ruhove a zatim ih poslao na ovaj svijet i to je naša prva hidžra. Zatim ćemo nakon ovog života preseliti na drugi svijet i to je druga velika hidžra. A sva stanja i prelasci iz faze u fazu unutar ova dva putovanja se također mogu nazvati hidžrom.
Mumin je stalno u stanju hidžre. Neprestano putuje prema boljem, ispravnijem i višem cilju. To ponekad biva fizičko putovanje, iz mjesta u mjesto, a ponekad je to putovanje unutar njegovog duhovnog svijeta. Cijeli život je jedno putovanje a čovjek je putnik. Važno je samo da to putovanje bude pravim putem (siratul mustekim) i uvijek prema dobru.
Hidžra je putovanje stvaranja iz nečega prema nečemu, od postojanja do smrti, od smrti prema vječnom životu. I to je jedan neizbježni put koji mora proći sve što je stvoreno. To je ilahi odredba.
U duhovnom smislu, insan prvo biva bezgriješan i bez odgovornosti, zatim postaje nosioc odgovornosti, nakon čega duša putuje od nefsi-emare do nefsi-safije. Putovanje između svake stanice je jedna hidžra.
Shodno tome, hidžra nije napuštanje niti bijeg, hidžra je uzdizanje i upotpunjenje. Svako novo stanje je prevazilaženje prepreka u prethodnom stanju, i prelazak u bolje i više stanje.
Zahirska hidžra Allahovih Poslanika s.a.v.s. je krajnje važna u životu svakog pojedinca kao podsjetnik i vodič za duhovnu hidžru. Iz tog razloga hidžru možemo vidjeti u životu svih poslanika od Adema a.s. do našeg Poslanika s.a.v.s.
Hz. Adem je iz dženneta poslan na ovaj svijet. I to je bila prva hidžra učinjena među poslanicima. Hz Nuh je učinio hidžru za vrijeme potopa, a hz. Ibrahim je iz Nemrudove zemlje preselio u Šam. Hz. Lut je napustio zemlju zabludjelih, a hz. Ismail je učinio hidžru u Mekku. Hz. Musa iz Egipta u Palestinu a hz. Jusuf iz predjela Kenan u Egipat.
Hidžra poslanika je u kaderu njihove poslaničke misije, i to je jasno i otvoreno do te mjere da je učenjak Varaka u vrijeme Poslanika s.a.v.s. nakon što je saznao za prvi vahj spušten Resulullahu, odmah rekao: ”Kamo sreće da budem u životu i da te pomognem kada te tvoj narod progna iz Mekke”
Cilj svake poslaničke hidžre je isti. Zbog čega je Poslaniku s.a.v.s. naređena hidžra iz istog razloga je naređena i poslanicima prije njega s.a.v.s.
Hidžru ni u kom slučaju ne treba razumjevati kao bijeg i spas od zuluma. Jer da je tako onda bi prve osobe koje su učinile hidžru u Abesiniju bile one koje su najslabije. Međutim nije tako. Oni koji su učinili hidžru u Abesiniju su najuglednije osobe iz svojih plemena.
Iako se hidžrom vjernici rješavaju pritiska i zuluma, suštinski cilj je otići u mjesto gdje je moguće ponovno rađanje i širenje islama. Kao i dolazak do mogućnosti življenja i predstavljanja islama drugima.
Obzirom da je tako šta je onda hidžra danas? Kako u današnjem vremenu možemo biti muhadžiri. Muhadžiri smo ukoliko učinimo hidžru od grijeha. I to je ujedno istinska, prava hidžra.
Sehl b. Abdullah et-Tusteri k.s. naglašavajući važnost ove hidžre kaže: ”Hidžra koja je farz svakom muslimanu jeste hidžra od nezanja ka znanju, od gafleta ka zikru, od nepokornosti ka robovanju i od grijeha ka teobi.”
Jedan je čovjek upitao Allahovog Poslanika s.a.v.s.: ”O Allahov Poslaniče! Koja je hidžra najvrjednija?”
A Allahov Poslanik s.a.v.s. mu odgovori: ”Napuštanje onog što je Allah učinio zabranjenim.” (Ibn Hišam)
U drugom hadisu je rekao: ”Onaj ko se okrene ibadetu u vrijeme fitne, taj kao da je učinio hidžru meni.” (Ibn Hišam)
Time nam želi reći da se hidžra može uvijek učiniti, obzirom da to nije samo fizičko kretanje iz mjesta u mjesto.
Poslanik s.a.v.s. je također rekao: ”Muhadžir je onaj ko napusti i udalji se od onog što je Allah zabranio. (Buhari)
U svakom poslu odnosno djelu bitan je nijet. Do te mjere da svako dobiva prema onom šta je zanijetio.
U poznatom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže: ”A djela se vrednuju prema nijetu. Svako će naći prema onom šta je zanijetio. Ko učini hidžru zbog Allaha i Poslanika, njegova hidžra je Allahu i Poslaniku s.a.v.s. Ko učini hidžru zbog dunjaluka, dobit će dunaluk. Ko učini zbog žene dobit će ženu. Hidžra svakog pojedinca je prema onom za što ju je učinio.” (Buhari)
Da bi čovjek postigao ihlas u nijetu potrebno je da učini duhovnu hidžru. A to je jedan veliki džihad sa nefsom, i ujedno, to je suština hidžre.
Ukratko, ako sagledamo zahirski i batinski segment hidžre, možemo reći da zahirski dio čini prelazak iz mjesta u mjesto radi uzvišenog Allaha, a batinski dio se sastoji od napuštanja grijeha.
Činjenica je da je ovo dvoje usko povezano jer onaj ko želi da bude daleko od grijeha i svih duhovnih nedostataka taj mora dobro voditi računa gdje će boraviti. Treba pažljivo da bira komšije i prijatelje. I da se drži daleko od loših ljudi koji ne žele da se popravljaju. O tome nam najbolje govori priča koju je Poslanik s.a.v.s. ispričao ashabima:
Hikaja
Nekad davno živio čovjek koji je ubio 99 ljudi. Jednog dana ovaj čovjek poče da raspituje ko je najučeniji čovjek na svijetu. Uputiše ga na jednog svećenika i čovjek se uputi njemu.
Kada ga ugleda reče mu da je ubio 99 ljudi, i upita ga ima li za njega pokajanja. Svećenik mu odmah kratko odgovori da za njega nema ni pokajanja ni spasa. Čovjek se naljuti i ubi i njega.
Nakon toga nastavi se ponovo raspitivati o najučenijem čovjeku te ga najzad uputiše na jednog alima. Čovjek se odmah uputi ka njemu a kad ga nađe reče mu da je ubio 100 ljudi, i upita ga ima li za njega pokajanja.
Alim mu odgovori: ”Naravno da ima. Ko može biti prepreka između tebe i tobe? Ali moraš učiniti sljedeće: postoji to i to mjesto, tamo žive Allahovi dobri robovi. Otići ćeš tamo i zajedno s njima činiti ibadet, i više se nećeš vraćati u svoju domovinu. Jer to je loše mjesto.”
Čovjek odmah krenu na put, međutim na pola puta ga presrete melek smrti. Dođoše meleki rahmeta i meleki kazne. I počeše da se prepiru. Meleki rahmeta rekoše, čovjek je umro kao pokajnik, srce je okrneuo Allahu. A meleki kazne su govorili: On nema ni jedno dobro djelo.”
Dok su oni tako razgovarali dođe još jedan melek i svi se složiše da on presudi među njima. Melek im tada reče: ”Izmjerite razdaljinu između njega i mjesta sa kojeg dolazi, a zatim izmjerite koliko ima do mjesta gdje je krenuo. Kojoj strani je bliži tu pripada.”
Izmjeriše i vidješe da je malo bliži mjestu gdje je krenuo te ga meleki rahmeta odmah uzeše i odnesoše.” (Buhari)
Iz hadisa se jasno vidi da je za sprovođenje Allahovih propisa, mjesto boravka jako bitno. Ako u jednom mjestu žive dobri Alahovi robovi koji su daleko od grijeha i loših poslova, tamo se sa lahkoćom može živjeti Allahova vjera. Ukoliko je stanje suprotno tome, onda se može učiniti hidžra tamo gdje ljudi žive ili mogu živjeti Allahove propise. Jer Poslanik s.a.v.s. nam ukazuje na važnost komšija i prijatelja i kaže:
”Čovjek je na vjeri svog prijatelja, pa neka svako pazi koga bira za prijatelja.” (Ebu Davud)
Sa druge strane, da bi se napustilo društvo loših i ušlo u društvo dobrih, potrebno je uću u terbijet muršidi kamila.
A trebijet od strane muršida počinje sa teobom. Teoba je jedna ma jedna manevi hidžra i povratak Allahu. Ova hidžra je hidžra od nepokornosti ka robovanju, od gafleta ka zikru, od neznanja ka znanju i od lošeg ahlaka ka edebu. A to zahtjeva veliki džihad.
Poslanik s.a.v.s. kaže:
”Najveći džihad je borba sa svojim nefsom (kako bi se Allahovi propisi izvršili). (Bejhaki)
U drugom hadisu stoji: ”Tvoj najljući neprijatelj je onaj koji je stalno s tobom, u tvojim prsima; tvoj nefs. (Bejhaki)
Tesavuf i terbijet su neophodni kako bi se nefs odgojio, ukrasio edebom i da bi se srce očistilo od duhovnih nečistoća i vezalo za Allaha. A sve to producira ljubav i edeb u robovanju.
Odlazak muršidu je traganje za Allahovim zadovoljstvom, napuštanje svega što je loše, traženje lijeka srcu i potraga za dostom, ukratko to je manevi hidžra.
Onaj ko ide istinskom muršidu on bježi od fitne a ide ka džematu koji je na putu istine. On bježi od nepokornosti a usvaja takvaluk. I to je jedna vrsta hidžre koja je učinjena Allahu i Poslaniku s.a.v.s. Nagrada za ovu hidžru je Allahovo zadovoljstvo.
Osnovni cilj onog ko odlazi muršidu jeste spas imana.
Ko uzme za ruku velikane ovog puta i uđe u njihovu halku iršada, on je ušao pod tesaruf (manevi utjecaj) i himmet Sadata. A taj himmet i bereket producira ljubav u njegovom srcu. Usljed toga kod te osobe se rađa odbojnost prema grijesima i velika želja za ibadetom. Ko uđe u medžlis ovih velikana njegov ruh se raduje, srce osjeca smiraj i sreću, a duša postaje zadovoljna. To je stanje koje Allah poklanja robovima koji uzmu za ruku ove velike insane koji su varisi Poslanikovi. Njihova ruka predstavlja ruku Poslanika časnog s.a.v.s. Ko se za nju uhvati ušao je u neraskidivu halku od nura…Da nam Allah bereketom i himmetom Sadata nasib učini hidžru na sejri suluku koja će biti čišćenje srca i odgoj nefsa. Amin!
dr Nedžmija Lukač
