Nikola Motika
.
Kikot sudbine
.
Bonjour, svaki novi dan je život,
pa i ponedjeljak, razlog je za sreću
i radost kad sunce ugledam,
raspoloženje od nas samih zavisi,
proljeće, p(r)olijeće proljeće,
miris zumbula, kreće usporen film,
melanholija, uspomene u fiokama čekaju,
s vremena na vrijeme ih pregledam i poredam,
svako se smatra kovačem svoje sreće,
vazdu i svagda je bilo tako, postoje i zapisi.
.
Nekako s obzirom na rupe u sjećanju,
život je pustolovina,
zrcalo budućnosti šalje luču u tami prošlosti,
napisano tisućama riječi deskriptivno,
u kuloarima, slobodom se brani domovina,
odvajkada je mir najvažnija stvar, dabome,
nestašica izaziva zebnju aktivno.
.
Potonji događaj, beskonačne besjede bez nužnog delanja,
studen oko srca, može li biti boje ili je dockan,
crescendo, onomad magnovenje
gubitka kao u dubravi,
grao doživljaj, prejudiciram varijable,
oko nas je konzervativan i zadrt svijet,
po svemu groteskan,
kompenzacija dobra i zla na konto
svega toga, samo u snu pravda boravi.
.
Pretenciozno i volšebno nastupaju,
to je naša tužna realnost,
nikada, nikome i nigdje ne dajte na sebe,
a sada spektakl, sve isto je kao
nekad prije, sve je isto, ništa isto nije,
društvo je neprikosnovena zanimacija
umalo da zamalo, sami će da se istrijebe,
mnogo smo postali osuđivačko društvo,
svoju dobrotu svako kao zmija krije.
.
Većina zanovijeta sporadično,
borim se za sebe, uspomena se
rado sjetim, kao album sa slikama ih često prelistam,
budan sam u praskozorje, pun je mjesec,
Luna se na nebu svu noć igrala,
sobe redom obasjavala,
u cik zore, izgaranje za boljim životom u
društvu bez stida i srama, uzmi ili ostavi,
nastaviću da blistam,
postoji široka lepeza događaja i
osjećanja povodom istih, dobro se odobravala.
.
Nemojte izgubiti strpljenje, ne dozvolite to,
ono je jedino što nas pokreće i
daje vjetar u leđa,
kažem sebi, nije valjda da nemaju svojih
ideja, pa moraju da kradu tuđe,
gorak je to život,
petražio sam pola svijeta,
tragao za srećom, manjom ili većom,
uspjeću vispren, ali tuđi uspjeh druge vrijeđa,
biće bolje poručuje mi sudbina uz kikot.
.
Važno je izaći iz svoje zone komfora,
izašao sam, potrebno je spustiti gard,
predao sam se životu i datom vremenu,
prigrlio sam i dobro i loše, sve što mi
sljeduje i neminovno dolazi,
razbijam predrasude i svoje i tuđe,
porastao sam i osamostalio se, postao sigurniji,
opustio se i prepustio igri što se život zove,
kažu, sve je to hazard,
trudim se da ne robujem stereotipima,
otvaram tabu teme, dajem šansu željama i
očekivanjima, bez straha od neuspjeha,
uz sreću, ne obazirući se šta će ko reći,
činim stvari za sebe i bolje sutra, dok
vrijeme nezaustavljivo prolazi.
Nikola Motika rođen je 1995. godine u Čačku (Srbija). Magistar je arheologije, a uskoro i istorije
umjetnosti. Živi u Sarajevu. Pisanjem pjesama se bavi još od osnovne škole. Upravo na jednom
školskom regionalnom takmičenju u literarnim radovima osvojio je 2. mjesto. Takođe je
učestvovao sa jednom svojom pjesmom na zborniku mladih talenata i pjesma je objavljena u
knjizi. Kasnije je učestvovao na više takmičenja na kojima je dobio brojne pohvale. Svoje
pjesme je dosad objavio na nebrojeno portala koji se bave poezijom. Pjesme su mu objavljene u
tri knjige zbornika savremenih autora, kao i u raznim časopisima zemalja regiona. Njegove
pjesme prožete su šaljivim tonom, a govori o ljubavi, svakodnevnim problemima tinejdžera i
politici. Uz pisanje bavi se i fotografijom. Ima veliki broj napisanih pjesama i nada se skorom
objavljivanju svoje knjige poezije.