Redakcija Nikola Šimić Tonin
DRUŽBA
Kloparajuća lokomotiva Jugoslovenske državne željeznice veselo pukće ponosno noseći na bokovima svoje žute oznake – JDŽ. Kratka se kompozicija izvija i trese sustižući i najbrže hate, koji su davno galopirali ovim posavskim prostorima. Raspjevano zveketanje kočopernog uskotračnog vlaka donosi putnicima iluziju velike brzine i optimističko predviđanje da će prije smiraja dana stići u glavni grad Banovine.
U prvom kupeu prve klase, smjestilo se četvero putnika, zadovoljno udobnim, plišanim sjedištima. Do prozora, pravcem kretanja vlaka zavalio se „pešadijski kapetan Kraljevske vojske“ Mihajlo Trgonja, a nasuprot njega mu gospođa Jelisija Alony.
Kapetan je pod vratom raskopčao jedno dugme mundira, te su mu nabrekle vratne žile počele gubiti plavičastu boju. Njegov bi debeli vrat sad izgledao mnogo mlađahnije, da ga postranice nisu prošarale smeđikaste mrlje, izdajnički izvješćujući oštro oko nazočne gospođe o kritičnih natovarenih pedesetak godina, koje se stručnom pogledu teško mogu sakriti.
Proćelavi kapetan zauzvrat pogledava masnu šiju gospođe Alony, kako se utegnuta i nabrekla od vrućine, preljeva preko čistog ovratnika snjiježno bijele, svilene bluze. Kapetanove se oči podugo zadržaše na gospođinom zlatnom križu, koji se povremeno zaklati, o debelom, zlatnom lancu.
Do gospođe zasjeo mršavi fra Ivo Lopatić. Objeručke prihvatio crni Brevijar, te onako naklonjen izaziva dojam pozornog čitaća, koji se po prvi put dočepao te derutne knjižice.
Nasuprot fratru ukipio se crnpurasti trideset godišnji, uredno obučen gospodin. Ispod ganjc-novog mu crvenog fesa izviruju i presijavaju se, ko ugljen crni krajičci kose.
Da bi podigao svoje dostojanstvo, „pešadijski kapetan“ stavi na glavu, do tada na krilo odloženu časničku šapku, diskretno se nakašlja, te objavi značajnim glasom u preostali prostor kupea:
– Idemo, gospodo, idemo. Idemo vrlo točno! Kako izgleda, ova će nas naprava na vreme da dovede našem cilju…
Fra Ivo i crnoputi gazda Ahmet se ne uključiše u ćaskanje, ali gospođa Jelisija kao da jedva dočeka nastavak razgovora, prekinutog na netom napuštenoj postaji:
– Nemojte, molim vas, nemojte nas tješiti, gospodine pukovniče! Gdje poslije vožnje u onim divnim kolima normalnog kolosijeka i nakon onih brzina europskih željeznica… kako možete ovdje očekivati neku brzinu i točnost?
– U pravu ste, cenjena gospođo, ali u odnosu na stanje koje smo zatekli Osamnaeste, ovo je nemerljiv napreda! – ne da se kapetan. Zadovoljno zataji previd gospođe Jelisije, o njegovom odavno željenom unapređenju, a onda s jezom zatamni prisjećanja slike svog ubogog sela, u kojem je ponikao, u djetinjstvu stoku čuvao. Potaknut pogledom na zlatno prstenje nazočne gospođe, nastavi: – Divljacima iz kućica po ovim brdima dati željeznicu, nije mala stvar!
Fra Ivo se nakašlje, ali se uzdrža od komentara. Samo svoju smeđu kalotu popravi na glavi, pa okrenu drugi list Brevijara.
Gazda Ahmet ničim ne pokaza da ga se razgovor dojmio.Tupo je zurio u neku sliku, učvršćenu iznad fratrova sjedišta.
Gospođa Alony nije mogla ošutjeti. Ponovo, možda deseti put od kako su u Bosanskom Brodu počeli zajedničko putovanje, zbaci crni veo na crni šeširić, ukrašen sivim, platnenim ružama:
– Nemojte tako, gospodine pukovniče! Nije ovaj, vani živalj ni tako loš. Imala sam prigodu sretati ovdašnje ljude tamo u Pešti i u Beču. Prije rata naravno. Znaju biti jako zabavni.
– Verujem vam, gospođo, verujem. Ko vama da ne veruje! Ali, tu se radi samo o nekim pojedincima. Prisjetite se, molim vas onih tamo koje smo malo pre videli na stanici, onih što su nudili kuvana jaja na prodaju! Sad je tek proleće, ali da vidite taj bioskop leti, kad prodaju voće. Da vidite njihove crne, ispucale ruke i bose noge, a obučeni su u belu odeću kao da smo u Indiji…
– To su bila djeca, gospodine pukovniče!- ne dopušta gđa. Jelisija da joj, ma i uglađeni časnik kalja sjećanje na onog mladog domobranca čije kestenjaste oči još često sniva pod bečkim perinama. Zna ona da mladić potječe odavde, od „preko Save“…
Kapetanove su uspomene manje lijepe. Onaj metak što je prije dvadesetak godina dofijukao iz austrijskog rova kod Soluna i ranio kapetana u ruku, ranjenik uporno pripisuje „nekome ludome Bosancu“, ne zlobeći previše na neznanoga strijelca. – „Kako vojnik more da se srdi na drugog vojnika, moliću lepo“- prostodušno će – „kad čovečnost u njemu pobedi politika“…
– Ja svejedno mislim da su oni divljaci! – ipak junačina suho odrubi, kad leđima pritisnu mekani naslon. Samo prisustvo dame pomože mu savladati protivljenje vlastitoj „divljačkoj“izjavi. Neslaganje je naviralo iz dna seljačke duše.
– Možda, možda, gospodine, ali oni znaju biti pravi kavaliri! – odupre se gospođa, više da bi oponirala „pukovniku“, no što je bila čvrsto uvjerena u opće kavalirstvo. Presudilo je prisjećanje na mladića kestenjastih očiju.
– More bit! – prokomentira veletrgovac šljivama gazda – Ahmet, a u sebi pomisli: „Mogu oni bit divlji koliko oće, ali oni imaju najbolje šljive na svitu…!
Od samog početka šupljih naklapanja, fra Ivo se trudio pobožne misli usmjeriti k svetim pitanjima, a ovi svoje, pa svoje… Posebno mu smeta što jedna poštena žena, „ako je poštena“, sama sjedi s tri muškarca. Umjesto da smjerno šuti, možda gledajući kroz prozor ove divne brežuljke okićene kućicama tu i tamo, ona izaziva prepirku s „jednim vojničinom“!
– Ovdašnje pučane izvrsno poznajem i pravoslavce i katolike i muslimane, pa iskreno tvrdim da su većinom svi dobri vjernici. Svatko po svom zakonu!- izjavi fratar ljutito.Kad se prisjeti ostalih detalja razgovora, nastavi pakosno:“ A ova pruga nije pravljena ni Osamnaeste, ni koje kasnije godine. Nju je gradio Franc Jozef u prošlom stoljeću.
– Vi kao da simpatišete Švabe?- pređe i kapetan na svađalački ton. – Pripazite vi malo, jer nam Švabe opet će da pripreme neku zvrčku… Ne znam šta će biti od ovog što Cvetković i Maček poslaše našeg ministra u Berlin, jer Švabo je Švabo. Neće on lako zaboraviti bitku na Ceru!
***
Seoski su čobani čuvali stoku kraj pruge, ne očekujući da će u vlaku „ Švabe i Švabice“[1], o njima voditi ljepše razgovore, no što ih upravo vode spomenuti putnici. Čobani se jednostavno pripremaju propratiti još jedan brzi vlak. Ovaj put malo veselije… Najstariji od njih, Ivan Nikolin skovao je čak i neki plan. Odavno nije potpuno zadovoljan svojom reputacijom među čobanima jer ga parosnik Jozo Barišin dostiže, pa je smislio nešto veliko: „Svima ću danas nabaviti kape, obećate li da će te me i dalje slušati“…
…Dok je stoka mirno kraj pruge pasla mekanu proljetnu travu i dok se zvrndanje i škripanje dolazećega vlaka sve jasnije čulo, oko Ivana se okupila dječurlija odjevena u uobičajene bijele halje. Samo po neki je imao, duge, bijele, do gležanja gače…
– Slušajte vas dvojica, ne pušćajte baka prije neg sobara[2] u Luku Mijatovu!- poče Ivan ponavljati ranije utvrđeni plan.
Stariji od dvojice prozvanih, osmogodišnji Mato, uzvrpolji se: “Ja ne smim! Ko će baka odvezati kad se uzbuni?“
– Ma, šta ko će? Nemoj sada zadržavat. Jesmo li jutros sve isprobali? Sićate li se?Brizonja je ko mamen doletio i skočio na Peravu. Milina je bilo gledat… Sad će umisto Perave bit Šarulja. Ajd sad… Trk! I zapamti, čim mašina stigne u luku, pušćaj Brizonju.Samo potegni kraj privuze i mašna će se sama odrišiti!-
– Oćemo l’ i mi dobit kape kad pustimo baka?- ne izdrža Ante. Matin parosnik. Njih će dva hrabro pustiti Brizonju.
– Dobit će te po gujici! Dobit će te Švabske kape, da imate striju nad očima kad pada kiša.
– Dobićemo da imamo u šta pišat!- doviknu Anto i s Matom zamače u šumu. Tamo se Brizonja već čitav sat „bode“ sa brijestom za koji je svezan i ljutito riče.
– Sad svi u trnje, da vas Švabe i Švabice ne vide iz vagona! Neka gledaju kako Brizonja skače na Šarulju. Oni to vole gledat… Ja odo vidit šta je s onim liskovim štapom što sam ga zabo kraj štreke[3] – dobaci Ivan. Krenu kad reče, ali se vrati, jer je mašina već pućkala uz Luku Mijatovu.Rikanje Brizonje, koji je uzdignutih rogova i vidljiva libida žurio prema Šarulji, nasmija Ivana
Kapetan je primijetio već prvi Brizonjin skok na Šarulju, a ukraj i Ivana, kako to iz blizine promatra kezeći se.
– Rekao sam da su to divljaci! Onaj mali tamo šeta kraj jednog nedostojnog životinjskog para, kao da se to njega ništa ne tiće.
Na spomen nečije nepristojnosti, gospođa Jelisija Alony skoči i nagnu se kroz prozor, kojeg je kapetan odmah otvorio da isturi svoju masnu ćelu, pokrivenu šapkom. Gazda Ahmet i fra Ivo zaboraviše pređašnju ozbiljnost. Nekako i oni uguraše svoje glave u okvir premalenoga prozora. Da su samo oni! Čitava se minijaturna kompozicija brzog vlaka okiti glavama. Putnici su teškom mukom rukama zadržavali kape na glavama, ali prozore nisu napuštali. Brizonja je uporno nastavio započeti posao, a Šarulja nije pokazivala bilo kakvo protivljenje.
U najuzbudljivijem trenutku, Ivanov lukavo uz prugu namješteni štap mlatnu po ruci gospođu Jelisiju.Dok se ona snađe, vjetar je već vitlao njen skupocjeni šeširić.Na sličan način i ostala tri putnika ovog kupea ostadoše bez svojih kapa. I još mnogi putnici sa ostalih prozora „ brzog voza JDŽ“ … Nasmijani je pastir zadovoljno gledao kako njegov zabodeni štap, kao neka nevidljiva ruka, sve po redu skida kape na pozdrav njegovom Brizonji…
Akopren, pun bijesa prvi do daha dođe kapetan:
– Sad ste mogli da se uverite, da su to divljaci. Stoka, ništa drugo! Ali, platiće mi to… Žandari će sve… – promisli, pa sjede.
– Oni nisu dobri!- uzmognu izgovoriti gospođa Jelisija Alony, a silno razočaranje joj se izli iz očiju.
– Jazuk novog fesa! – zaključi gazda Ahmet Dervenčević, sjedajući na svoje mjesto, da mirno „prokonta koliko je zijanio“… Fra Ivo lopatić ne reče ništa. Gubitak kalote prihvati više kao kaznu Božijuza onaj predugi pogled koji mu je izmakao u njedra jedne župljanke kada se saginjala pred fratrom tražeći blagoslov, ne znajući da joj se bašlija pod vratom otkopčala. Samo je po neki putnik, brzog vlaka, uspio zatomiti bijesi zaprepaštenje te sa posljednje okuke pred ulaskom u šumu, baciti još jedan pogled, niz vlak. Sjedao je odmah nazad, konačno dotučen neočekivanim prizorom, odnekud iz trnja, iskaču male aveti u bijelim haljama. Prikupljaju uz prugu razbacane kape, pa ih namještaju iznad koljena, kao da će u njih pišati. Najveći pastir s kapetanovom kapom na glavi, vojnički pozdravlja odlazeći vlak… Uz njega je Jozo Barišin. Na glavi mu do ušiju nabijen šešir gospođe Jelisije. ukrašen platnenim cvijetom.uz šešir je pričvršćen veo kojim je novi korisnik pokrio lice, dok oproštajno maše odlazećem „vozu JDŽ“… Fratrovu kalotu nitko nije našao, a ni fes nije djecu zanimao „jer“… nema strije!
