ISKRENA KNJIGA

.

(Prikaz knjige „Osmjehni se suncu“ Avdulaha Ramčilovića, Izdavač:  Stihom govorim – Bijelo Polje)

 

Knjige, nekako mi se čini, same izaberu sebi ime. Nekad se desi da podijele ime neke od pjesama, ali prije bih rekao da se u imenu krije suština, bit knjige. Ova knjiga je sva od sunca i osmjeha ili osmjeha i sunca, sasvim je svejedno kako ih rasporediti u rečenici kojom želim da započnem prikaz knjige koju kad otvorite susretne vas svjetlost sunca i osmjeha, toplina dobrote i ljubavi pjesnikove duše koja preliva, koja kipi iz njegovih stihova. Ljubavi kojom bi da čuva i ono što je bilo i ono što će biti, i ono samo njegovo, ali i ono ukupno naše – ljudsko.

Ramčilovićeve pjesme su  spontane, snažne, nadahnute, prirodne, a motivi i teme sveobuhvatni. Ima se osjećaj da je čitav jedan život, bogat i plodan, ispunjen znanjem i vrijednostima i iskustvom, vulkan koji se otvorio kroz ovu knjigu i poput lave ključa pjesnikovo nadahnuće i potreba da slavi ljubav i dobrotu, znanje i mudrost; da je život, koji takav kakav je, u  kom nema pravila kako će ko proći, blagoslov za svakog čovjeka i da uvijek ima više dobrog od onog što boli, te mu treba i prilaziti vedro i dostojanstveno uz svjesnost o njegovoj prolaznosti. Pjeva pjesnik i o smrti, ali samo onako uzgred kao o opomeni da naše vrijeme ima i ograničenje i da je život bogatstvo koje treba trošiti tako što će se svaki proživljen trenutak biti ispunjen ljubavlju i složen u nestvarnu nisku đerdana naših sjećanja. Pjesme u ovoj knjizi su upravo ti đerdani, gdje se ne zna koji biser je ljepši ili vredniji pjesniku. Djetinjstvo, njegovi najbliži, zemlje i gradovi u kojima je živio, njegove ljubavi ili njegova ljubav prema ženi koja mu je očito vječna muza i nadahnuće.

U Osmjehni se suncu, pjesnik Ramčilović ne robuje tehnici i formi, jer njega nosi stih i stvaralački zanos koji je nabijen snažnom emocijom koja zavisi od trenutka i mjesta koji su okidači za nastajanje pjesme. Motivski ova knjiga je raznovrsna i moglo bi se reći da je podijeljena na tri ciklusa koje definišu lajtmotivi pjesama u svakom od njih.

Prvi ciklus O ŽIVOTU vodi nas u svijet djetinjstva, mladosti, sazrijevanja, svijet sjete, sreće, strasti, poštovanja i opet ljubavi. Ljubavi prema rodnom kraju, zavičaju, gradovima, državama, ljudima, narodima. Pjesme u kojima mlađe, ali i starije, sačekuju savjeti kakav treba biti da bi se pripadalo svijetu koji je na strani dobra. U ovom ciklusu se i metaforički, pjevajući o prirodi, pjesnik bavi suštinom života i njegove prolaznosti, ali kroz mnogo svijetlih tonova i optimizma.

Ciklus ZA DJECU, je ciklus sa dosta tema i motiva, ciklus koji druguje, raduje, bodri, uči, hrabri, vaspitava i nadahnjuje one kojima je namijenjen – mališane. Pjesme o prirodi govore o potrebi da se ona voli i poštuje za ljepote i bogatstvo kojima nas obasipa i daruje. Ramčilović jasno odslikava vrijednosti koje su univerzalne za svaku generaciju u njihovom zdravom odrastanju, ali ukazuje i na potrebe djeteta da raste uz stalnu pažnju, brigu i ljubav jer to je uslov za sreću, a ta sreća je vezana i za Kuću, Domovinu, ali i Deda Mraza za godišnja doba, malena stvorenja koja žive u šumama, pa ima i veze sa prstićima o kojima pjeva, a tek o danima u sedmici…! Interakcijski, vaspitno, pedagoški pravilno, a opet iskreno, toliko iskreno, da će biti prijemčivo onima kojima je namijenjeno.

Ciklus O LJUBAVI je ciklus u kom se Ramčilović sa univerzalne opšte ljubavi prema svemu ili sveukupnom, vraća na teren ljubavi, ali one ispunjene strastima,  ljubavi muškarca i žene. Prirodno za pjesnika ljubavi je da se tu nekako razmahne i da pjeva gotovo od čitavog ciklusa praveći odu. Odu iskrenosti, povjerenju, potrebi, slobodi, sreći, razumijevanju, ushićenju, nadahnuću jer sve je to za njega prava i čista ljubav između muškarca i žene. Ovaj ciklus je nekako čist poput suze iako u pjesmama nema suza; jak poput rijeka o kojima se pjeva kada se pjeva o ljubavi; sjajan poput zvijezda koje se iz očiju voljene premještaju na nebo i bistar poput jezera kraj kojih se čuje Gitara; nježan poput Pahulje nježne, širok poput Mora, vječan kao Vječnost, snažan kao Ljubav o kojoj se pjeva. Ramčilović, kao pjesnik svjetlosti i dobrote, je dosledan i u ovom ciklusu i kad pjeva o suprotnosti ljubavi – o ljubomori. Kod njega i ljubomora, o kojoj pjeva, ima šarm i sjaj bezgranične i čiste ljubavi.

Toplo preporučujem ovu knjigu zbog njene ljudskosti, čistote, i svega onog što je pjesnik htio i uspio da sačuva za nas, da nam saopšti i podijeli sa nama,  kao i univerzalne vrijednosti, a kroz izraz koji mu je po prirodi pripao – pjesnički i lirski… stihom.

Slobodan Zoran Obradović

Avdulah Ramčilović, učitelj i magistar pedagoških nauka. Rođen 1945. godine u Petnjici. Još kao dijete otišao putevima života po dunjaluku. Završio najbolju školu na svijetu – Učiteljsku u Novom Pazaru u trajanju od 5 godina, zatim Pedagošku akademiju u Užicu, Filozofski fakultet i postdiplomske studije pedagogije u Zagrebu. U vremenu od  1971-1987. godine radio kao učitelj, direktor i školski pedagog u Osnovnoj školi Delimeđe, Tutin. Od 1987. godine živi i radi u Linz-u na Dunavu,  Austrija, kao nastavnik maternjeg jezika i školski pedagog. Domovinu i rodno mjesto nije nikad zaboravio, voli ih i nosi vječno u svom srcu.

Objavio je knjige: Poslovice i izreke iz celog sveta, Beoknjiga Beograd 2008. i zbirku poezije Putevi života, Šumadijske metafore Mladenovac, Beograd 2011. Njegove pjesme su objavljene i u zbirkama poezije, zajedničkim knjigama grupe autora: Almanah 1, Nova Poetika Beograd 2011; Stihom govorim, Bijelo Polje 2012; Kultura snova, Zagreb 2012. i Almanah 2, Nova Poetika, Beograd 2012.

Objavljena je njegova nova knjiga poezije Osmjehni se suncu u izdanju Stihom govorim, Bijelo Polje 2013.

 

Istaknuta slika: izvor http://www.besplatne-slike.net