Stari tekstovi: Ašikovanje u Sarajevu

PISMO OSMANLIJSKOG POLITIČARA AHMEDA DŽEVDETA O AŠIKOVANJU U SARAJEVU

Sarajevo, 25. ševala 1280. (početkom aprila 1864.)

Preveo: Hamdija Kreševljaković

.

Mehmed Dželalbeg perovođa inspektora bio je s činovništvom ovoga ureda posve zadovoljan, a i ono je bilo s njim. Ne znam, da li je on potaknuo oca, ili je njegov otac to sam učinio i pozvao ga u Carigrad. I tako se on zahvalio na službi i otišao. Nagradu od prošle godine, koju je zaslužio, ostavio je svome nasljedniku. Što je posijao, ovaj će požeti, ili, mošt, što ga je on cijedio, ovaj će popiti.

Kao što je prošlog ljeta bila silna žega u Mostaru, tako je sada ovdje duga i žestoka zima. Ona nam zadaje dosta muke i neugodnosti. Ove muke i neugodnosti svakako nije lako podnijeti čovjeku, koji je odgojen u Carigradu, ali Dželalbeg je sve ovo preturio i najdosadnije vrijeme zabacio za leđa. I zaista, nije za nj bio lak posao nekoliko mjeseci sjediti zatvoren u Sarajevu.

Sarajevo je silno privlačiv grad, premda je u njem zima ošra; zrak je vrlo zdrav, kao što su zdravi i stanovnici. Ovdje se silno slažu strani konzuli među sobom i sa činovništvom. Najmanje jedamput nedjeljno prave razna sijela na koja pozivaju i činovnike i tako se ugodno zabavljaju.

Zimu smo preturili. Sada je već stiglo proljeće, a priroda se sprema da nas nagradi. Naravna stvar, inspektorat, koji je radio oko ustrojstva i uređenja vojske nada se uskoro, da će biti za kretko pri svršetku posla, pa od države nagrađen.

Obzirom na ovo, Dželalbegov povratak ne može bit opravdan. Što se mene tiče, ja ne bih nikako udovoljio njegovoj želji, da se povrati, nego bih ga prisilno zadržao neko vrijeme ovdje. Ali što ću, kad se njegov mnogogopoštovani otac službeno na me obratio, da ga pustim, pa nijesam mogao razbiti srce mnogopoštovanom starcu.

Sarajevo je u doba cvata zaista lijepo vidjeti. Onog silnog snijega na jedamput je nestalo. Tamnozeleno drveće i trava, koja se počela zeleniti, neopisivo su djelovali na ljudska srca tako da su na jednom postala vesela i zadovoljna.

Sve ide s nekim ushićenjem i osobitim veseljem na izlete. Svježa polja okićena su zelenom travom i čini ti se, da su po njima prostrte haljine zelene kao smaragd. U grupama idu djevojke sa svojim momcima na izlet, da se razgovaraju i zabavljaju. Kad puhne vjetar, što donosi miris ambre, a tamnozeleno lišće zatreperi na drveću, čini ti se, kao da pozdravlja njihov dolazak.

Jednog petka ranom zorom začuše se krasne pjesme sarajevskih ljepotica, te me prisilile, da pitam, što je to. Rekoše mi, da je običaj da Sarajiije idu svakog petka i ponedjeljka na izlet u okolicu grada, danas na ovu, sjutra na onu stranu. Djevojke najavljuju odlazak svojim momcima vrlo ugodnom pjesmom.

Isti dan zaključim ja s Nali-pašom, bosanskim mulom i nama podčinjenim činovništvom, da se toga dana nađemo na tom izletu.

Kad smo došli na izlet, opazimo skup lijepih djevojaka, kako su uzele jedna drugu za ruku i pjevajući pjesme u materinskom jeziku igraju neku igru nalik na evropejski ples. Mladići se poredali prema njima, pa ih promatraju. Tu se dobaci i po koja riječ, ali na vrlo uljudan i pristojan način. Jedan od drugova spomenu i Dželalbega, da mu zazuji u ušima, rekavši, da je znao, kako se u proljeću ovdje uživa, sigurno ne bi bio otišao. Zaista, lijep prizor i uživanje. Ali molim Vas, ne prispodobite ove naše izlete izletima u Kjathani, i ne recite: naš kadiasker efendija bacio se na različna uživanja, kojima omalovažava svoj položaj!

Ovakova jedna prispodoba zaista bi bila neumjesna. Tamošnji pozdravi i namigivanja traže upravo ono, što nije dopušteno, a ovdašnja nabacivanja i razgovori vode upravo zakonitom braku.

Ovaj dan doživismo jedan interesantan slučaj: Neki mladić razgovarao s jednom lijepom djevojkom već tri godine i siromaštvo je jedina zapreka njihovoj ženidbi. Saznavši to, sabrasmo između sebe do petnaest dukata i mula efendija ih vjenča. I od tada smo uobičajili, da na svakom izletu usrećimo dva zaljubljena srca.

Pobrinuli smo se i za druga sredstva, kojima bi olakšali ženidbe, jer mislimo, da nam je dužnost naći načina, da djevojke godinama ne ašikuju, nego da se za vremena udaju i odgajaju junake za obranu domovine.

Ovaj naš korak prouzrokovao je, da djevojke posvećuju mnogo veću pažnju činovnicima inspektorata, nego roditeljima, a kao dokaz za ovu tvrdnju služe mnoge pjesme, što su ih ispjevale djevojke, kojima mame svoje momke. Za nas je bilo od osobite važnosti pridobiti djevojke za našu stvar, kako bismo olakšali rad oko ustrojstva bosanske vojske.

Prigodom Ramazana odredili smo propovjednike, koji su po različnim mjestima propovijedali i tako djelovali na pametne mladiće da stupe u vojsku. No većina je mladića zaljubljena i vezana za svoje drage. Što nam je preostalo drugo, nego predobiti djevojke, koje ih pjesmom mame?!

Bosanski je narod vrlo pobožan. Svoje svećenike štuje i ljubi. Što se ašikovanja tiče, u tome ne slušaju svojih svećenika, koji im ovo zabranjuju. Ovo je njihov stari običaj, koji je već s njima srastao i od kojega ih nije lako rastaviti.

Ovdje djevojke ne oblače feredže, dok se ne udaju. Slobodno idu, ašikuju i razgovaraju se s mladićima. Oni u ovome ne vide ništa nepristojna. U istinu, sve se ovo vrši na najpošteniji način.

I pravo da Vam rečem, ovdje su i mladići i djevojke odveć čedni i pošteni, drže do svoje riječi vrlo mnogo, a u moralnom pogledu nijesu ni najmanje pokvareni. I da se ne oslanjam na njihovo poštenje, ne bih smio zagaziti u ovako težak posao, kao što je ustrojstvo vojske u ovim krajevima.

Hamdija Kreševljaković, rođen je 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, koje je tada bilo pod Austro-ugarskom vlašću. U Sarajevu je završio mekteb i osnovnu školu – ruždiju. Upisao je trgovačku školu, da bi prešao u učiteljsku gdje diplomira. Zanimljivo je da je Kreševljakoviću tokom školovanja predavao i velikan Silvije Strahimir Kranjčević. Nakon završene škole od 1. augusta 1912. radi kao učitelj u osnovnim školama, te nastavnik u trgovačkoj školi. Nakon položenog državnog ispita, je profesor u Učiteljskoj školi. Početkom 1918. odlazi u Vinkovce gdje također radi kao učitelj sve do 1919. godine. U školama predaje historiju, geografiju i pedagogiju. Redovni je saradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Direktor i osnivač Instituta za istraživanje Balkana, Karlo Patsch, potiče ga da počne sa sakupljanjem knjiga i djela bosanskih pisaca, koje će zatim objavljivati u naučnim magazinima. Nešto kasnije počinjen objavljivati i vlastite, samostalne naučne radove. Zapaženo djelo ‘Kratki pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni’ objavljuje 1912. godine. Sakuplja sudske isprave iz turskog vremena, deftere i fermane, te u razgovorima sa savremenicima sakuplja informacije, koje objavljuje u svojim stručnim radovima. Zbog svog istraživačkog rada je putovao Bosnom i Austro-ugarskom, Njemačkom i Poljskom, Grčkom i Italijom, Francuskom i Nizozemskom, Danskom i Švedskom, a dobacio je i do Islanda. Monografijom ‘Štamparije u Bosni za turskog vremena’ i prilogom ‘Hasanaga Beširević-Pećki’, koje objavljuje 1920. godine, Hamdija sa književne historije prelazi na historijske teme. Na nagovor svog dugogodišnjeg prijatelja Josipa Matasovića, 1922. godine u časopisu ‘Narodna starina’, objavljuje prilog Iz bosanske trgovine 19. stoljeća. Također se bavi proučavanjem privrede u Bosni za vrijeme turske vladavine, a te teme će obrađivati i kasnije, pa 1927. godine objavljuje rad ‘Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave’, koji kasnije dorađuje i sa 43 stranice, širi na 260 stranica u knjizi ‘Esnafi i obrti u starom Sarajevu’. Od 1916. godine Hamdija Kreševljaković radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu gdje je predavao od 1926. do 1945. godine. Profesor je i u sarajevskim škola Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj. Njegov doprinos ovdašnjoj prosvjeti u vrijeme Kraljevine Jugoslavije je neprocjenjiv. Izložba ličnih stvari Hamdije Kreševljakovića u holu OŠ Hamdija Kreševljaković u Sarajevu Hamdija Kreševljaković je objavio više od 350 radova iz oblasti historije, kulture, civilizacije, baštine Bosne i Hercegovne (naručito iz osmanskog doba). Jedan je od utemeljivača savremenog pristupa u proučavanju historije Bosne i Hercegovine. Radovi iz te oblasti preporučili su ga za najviša naučna zvanja, pa je 1939. godine izabran za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1952. godine je i dopisni član Naučnog društva Bosne i Hercegovine. Bio je naučni saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine sve do svoje smrti. Cjelokupno djelo Hamdije Kreševljakovića je usredsređeno na historiju Bosne i Hercegovine i njenu kulturu, civilizaciju, upravu, zanate. Danas je jedno od najrelevantnijih historijskih štiva o Bosni i Hercegovini. Umro je 1959. godine, u Sarajevu. Jedna od centralnih Sarajevskih ulica danas nosi ime Hamdije Kreševljakovića, njegovo ime nosi i osnovna škola na Vratniku u Sarajevu.

Izvor: http://sarajevo.co.ba/sjecanje-hamdija-kresevljakovic/

Fotografije: http://jasmina-komic.com.ba/