Kreativna radionica Balkan, objavila je tri knjige književnika Ramiza Šaćirovića: Kletva, Šaljanske priče i Vasika
Reč autora:
POŠTOVANI ČITAOČE
Ako nekim slučajem u tvoje ruke dođe ova knjiga, naslovljena sa „Kletva“, u njoj se možeš upoznati sa mojim junacima koji imaju različite sudbine a povezuje ih samo neka nit zle kobi. Kroz šest priča, šest sudbina, upoznaćeš kao prvo proctor u kome su se događaji dešavali a junaci bili učesnici i svedoci.
Koštampolje je jedna manja cjelina sa geografskog aspekta, okruženo sa tri strane planinama Jarut, koji je šumovit, i Ninajačija površina je prekrivena nižim rastinjem jer joj je podloga kamenita. Sa četrvte strane je prevoj Golać preko kojega se spuštaju strmine prema manastiru Sopoćani i dolini rijeke Raške. Područje Koštampolja je u sklopu šireg dijela Pešteri samo niže i zaklonjeno dvema planinama koje napomenuh
prije. U samom nazivu Koštampolje imate asocijaciju da je to polje ali polje koje je tvrdo kao kost. Polje se prostire pravcem istok – zapad u dužini preko 12 km a širine do 5–6 km pravac sjever – jug. Po obroncima pomenutih planina su sela i zaseoci, ukupno ih je 17. Kako su sela oduvijek bila oivičena pomenutim planinama, to se na ovom lokalitetu mogu naći arhaični i nazivi i običaji i kultura.
Sve ovo sam napomenuo u kratkim crtama kako bih vam dočarao ambijentalno gdje se moji junaci kreću, gdje su živjeli, kako su se ponašali.
Kroz usta mojih junaka pokušao sam da dočaram govornu kulturu i razmišljanja kako biste imali jasniju sliku onoga što u sebi oni nose, kako se u datom momentu ponašaju, njihov mentalitet, ponašanje, druženje, igre, pjesme, vjerovanja, odnos prema životinjama, sudbinama koje ih zadese, vremenskim prilikama i neprilikama.
Kako živim i radim na ovom prostoru, tako me je odavno interesovalo sve ono što počinje da dobija obrise zaborava tako da sam sebi dao zadatak da zapisujem sve ono što je moglo da se spase od zaborava. Tako je i nastao i manji rječnik lokalizama
i orijentalizama gdje je oko 800 riječi srpsko-bosanskog jezika koje su pravi lokalizmi i pravo bogatstvo tih jezika.
Autentičnost im daje baš fizička odvojenost od ostalog dijela Pešteri i drugih predjela sandžačkog miljea.
Anegdotično je na ovom prostoru boravio i legendarni Alija Đerzelez, dajući toponime selima Koštampolja. Čuo sam i anegdotu da su Musa Kesedžija i Marko Kraljević na Koštampolju započeli svoj dvoboj bacanju kamena s ramena, pa produžili sve do Kačanika.
Za sve priče koje sam vam predočio u knjizi, imao sam podlogu u pričama na posjecima koji su do skoro bili najčešći vid okupljanja ovih gorštaka na kojima su se organizovale igre a naročito igra „fildžana“ (traženje prstena ispod osam šolja) a
pobjeda je za obje ekipe bila čašćavanje kuhanim krompirima, sokom, sirom, rasolom, hošafom, jabukama i veseljema za pobjednika i trpljenjem pogrda za pobijeđenog. Sve je to bilo u službi druženja, podnošenja poraza, gajenjem pobjedničkog mentaliteta. Sve te igre odraslih dešavale su se za vrijeme dugih
zimskih dana, dana kada je noć osvjetljavala lamba i gasuljica.
Danas je malo takvih igara i veselja jer moderna životna situacija istjerala je tu vrstu društvenosti iz naših domova.
I djeca su imala svoje ljetnje igre koje su ih čeličile, vaspitavale, njegovale davale im ton njihovim mladim životima. Te igre su bile; gudža, harvan, gurguljaze, kasnije krpenjača, lopta i druge igre.
Sve ovo sam iznio da bih vam dočarao ambijent gdje su nastale ove moje a sada vaše priče kojima sam pokušao da dočaram moje Koštampolje i njegove žitelje.
U govoru ljudi mog kraja neki suglasnici se izgovaraju umjekšano tako da sam pokušao da to uradim na taj način što sam uz njh stavio interpunkcijski znak (’). To su suglasnici: D, L, kao npr. riječi: koliko, toliko, izgovaraju se TOLJIKO, KOLJIKO, a u stvari niti je L niti LJ, nešto između pa sam našao za rješenje kao; TOL’IKO, KOL’IKO. Objašnjenja: glasove D, L, V, F i neke druge, ljudi u narodu izgovaraju umjekšano tako da sam to označio apostrofom (’) i umjekšao iste!
S poštovanjem
Ramiz Šaćirović
MAGOVI LEGENDARNE ŠALJANSKE STVARNOSTI
Razasuti ko zrna pokidanog tespiha, onog trostrukog sa 99 zrna i dovoljno durudžaka, Šaljani su kao pleme sinonim naše rasijanosti po svijetu. Zrna i durudžaci su samo usputne stanice u koje su tijekom odlaska iz zavičaja svraćali privremeno, a poneđe ostajali trajno. Previše dunjalučke zemlje i svratišta, a Šaljana ipak malo, onoliko da ih danas ima više po bijelom svijetu nego u Žirču, Ruđu, Smaluči, Koniču, Plenibabama, Žiračkom Docu, Pobrđu, Crnči, Pokrveniku, Bajevici, Maljevcima i okolnim mjestima svog primarnog staništa i rasijavanja. Kao po gori kićeni svatovi, Šaljani su jezdili i za sobom ostavljali brojne, dugo prepričavane, ali i mnoge neispričane legende i događaje. One su pune jezgrovitosti i mudrine i svakom dominira mentalna snaga, komunikativna vještina, snalažljivost i kao sablja britki nam i um Šalja ili Šaljana kako ih često nazivamo. Po toj mapi, putevima isprijesecanog vremena, hodali su oni neumorno i umjesto obrisanih tragova, ostavljali nezaboravne priče, koje često prepričavamo, ne znajući da su nastale negdje u našoj blizini.
Pamte Šaljani mnogo čega: sultansko i tursko, prvog i drugog Švabu, Tita i sledovanje na „tačkice“, socijalističke radne akcije, azgine kosačke mobe i kosače, košiju i sve tuhav poslove i događaje koji su se decenijama gomilali na bremenitom i frekventnom prostoru gde su gradili i provodili svoj život. Utuvili su oni i prve „školce“ koji su nekada hokali seoskim jurtinama i pašnjacima, a kasnije se razasipali po toploj Jugi i svijetu. Mnogi su se u zavičaj vraćali sa svežnjima mirišljivih novčanica i bezbroj priča sjećanja. Dio novčanica bi zaobilazeći babovu ćesu najčešće završavao na čelu ili pregradama znojavih svirača na rastresitim „Dallape muzikama“ ili u njedrima razgolićenih pjevaljki, odnekud dofurenih da svojim pjesmama prizovu suze nostalgičnih naručioca.
Jedan od šaljanskih izdanaka je Ramiz Šaćirović Nani, pisac i živopisac, sanjar i pjesnik, majstor kratke priče i dugačkog muhabeta. Jedan od posljednjih ljudi koji u skrivenim memorijskim pregradama svog mentalnog magnetofona posjeduje stotine bajkolikih priča, legendi i šaljivih dogodovština preuzetih od svojih rodnih Ruđa do Koniča i ostatka vijeka koji provedi na suncolikom Koštampolju. Počeo je da bilježi priče i događaje koje su naratori tokom vremena pretakali u legende. One podsjećaju na nekadašnju živost i žilavost ovih ljudi i čitavog podneblja. Ramiz je uspio da sačini knjigu zanimljivih događaja kojima preovladava nekakva obaška priča o Šaljama, o porijeklu njihovog muhabeta i mudro prosunute riječi koja je uvijek bila više na cijeni od svog dunjalučkog bogatstva. Nju na jedan posebno odmjeren način svojim kratkim pripovijestima oživljava Ramiz Nani Šaćirović, i sam šaljanski izdanak.
Ramiz je u svoj libro unio Šalje i svaku njihovu lakrdiju, sve ono što je šaljiva ljudska drama pisana originalnom jezičkom varijantom podneblja, i ono što se u vidu vodvilja na komičan način može iskazati šaljivim monolozima. Nesumnjivo da nas ova zbirka dovodi u direktnu vezu sa vremenskom transformacijom i kulturnim razvojem ovog veoma frekventnog svijeta koji svojim diskursom zaposeo našu misaonu memoriju.
Nosilac šaljivih kupleta je Izber, nosilac narativa i nezaboravna legenda Šaljanske prošlosti. U knjizi je najmanje dvije bajkolike storije i jedna nezaboravna priča o konjičkoj košiji, obliku viteškog nadmetanja rasnih Žiračkih grla. Izber je jedinstven među pominjanim književnim likovima, ogovaran i hvaljen, zanimljiv i neponovljiv zbog svoje preduzimljivosti i snalaženja. Svaka od Ramizovih priča u ovoj zbirci je živopisna i zanimljiva koliko i zbivanja kroz koje prolazi njegovi Šaljani o čijim zgodama djelimično raspreda i u svom ranijem pripovjedačkom opusu. Ramizov zanimljiv narativni tok upotpunjuje dramatizaciju ovog u književnosti nepoznatog svijeta koja mu obezbjeđuje respekt u našoj književnoj kulturi. Vlastitom darovitošću želi da razveseli, dekonstruiše i razotkrije jedan nepoznati i dobronamjerni svijet šale i veselja. U Ramizovim se legendama Izber i svi ostali, paradoksalno javljaju kao kakav korozivni faktor plemenske mašinerije domišljatih i prepredenih Šalja čija lokalkomika i bajkoliki narativ izvire iz kolopleta njihove iskustvene stvarnosti kojom se suprotstavljaju sveukupnoj životnoj stvarnosti. Sve te slojevitosti ne bi bilo bez Ramizove autentične jezičke interpretativnosti koja upotpunjuje smisao njegovih knjiga kojima je za sobom privukao ogromno čitalaštvo, uprkos saznanju da mu ne podilazi već piše duhovito i iskreno. I ova zbirka kratkih šaljanskih legendi ima mjesta u književnosti jer za sobom povlači neke od fantastične niti jedne zaboravljne lokalprovenijencije. Ona posjeduje i kvalitet više zato što je u neraskidivom spoju sa adetima, rječitošću i šaljivim sekvencama našeg veoma frekventnog govornog podneblja. Ovakva kakva i jeste, Ramizova knjiga godi našem interesiranju, posebno zbog veoma suprilnih slojeva proznog verbalizma sadržanog u jezički prebogatoj pešterskoj izoglosi sandžačkog bosanskog.
Redžep Škrijelj
NJENA EKSELENCIJA VASIKA
Nova knjiga Ramiza Šaćirovića, Vasika, sadrži 16 novih pripovjedaka koje nose biljeg fascinirajuće prošlosti Koštampolja, njegovih ljudi, zaboravljenih običaja i kulture. Pregršt ovih vrlo uzbudljivih priča povezuju i svjedoče vjekove, a nastale su kao produkt bogate interpretativne memorije autora. Tematski, hronološki, intertekstualno i svojim ehom, zalaze u neponovljivi ambijent običaja i kulture naučnoistraživačke i jednog književno zaobiđenog prostora.Većim dijelom su nastale na prostoru koji je pisac omeđio svojim življenjem, koji mu je omogućio uranjanje u složenu psihološku strukturu ljudi svoga podneblja. Uostalom, čitav koštampoljski kraj obiluje čudnovatim i neponovljivim pričama u kojima je utkan magični realizam pripovjedačke fantastike koja je pred nama. Višestrano zanimljiv narativni tok Ramizovog omniscentnog pripovjedanja, upotpunjujuje vrlo dinamičan, često i ironičan, dijaloški tok koji doprinosi lakšem shvatanju konteksta priča i apsurdnosti mnogih događaja. Sasvim drugačije prenošenje, doslikavanje i prepričavanje pomenutih događaja, doprinosi autentičnosti same percepcije povezivanja vremena, prošlosti i današnjice. Uočljivo je da se suština priča zasniva na ljudskoj tragediji, nedorečenosti i nerazumijevanju iz kojih se zameću česti konflikti i mržnja kao glavni generator stradalništva.
Mnoge priče (Konopac, Pucanj u rano jutro, Bijela smrt) nose univerzalnu tragiku zle sudbine življenja na prostoru koji mnogi vide kao utopijski ili distopijski mizanscen na posnoj i nerodnoj zemlji, u kojoj priča Konopac i Ipak, sreća u kući vuku tragiku duboke patrijarhalne dekadencije: Redale su se djevojčice, sve po godinu, dvije godine između njih. Šest ih izrodi Sevda. Kako se koja rodi, Ćamil sve drugačiji, sve goropadniji, neljubazniji prema Sevdi… Nemati muško dijete u našim krajevima je velika manjkavost, velika šteta, jer nema ko da produži lozu, jer će se utuliti ognjište. I u narodu pođoše pričanja. Često je i Ćamil slušao ogovaranja… – Ako ne rodi sina, otera je, nemo da ostaneš bres muškog deteta, – čula je jednog dana iza kuće svekrvu kako nagovara sina… (Konopac, 31). Naizgled vrlo poznat i prepričavan, slučaj nemogućnosti rađanja muškog djeteta i tragičan završetak nesretne Sevde, majke šest djevojaka, ima veliki dokumentarni i psihološki značaj, jer služi kao pouka i primjer potrebe zazdravljenja nekih dekadentnih naslaga naše patrijarhalne prošlosti. Zagonetni i mistički sadržaj priče Sudbine trpi naslage mitoloških strahova od moćne povratničke snage koju za sobom povlači prokletstvo učinjenog, u narodu poznatijeg “učin-doček”.
Uprkos vrlo dinamičnom toku i zanimljivom načinu iznošenja, neke od priča predstavljaju izvjestan piščev zaokret od savremene tragedije, životnih strahova i permanentnog provirivanja iza sebe (Kresivo). Buran i srećan kraj je dokaz nevjerovatne ljudske snage i njegove česte nepobjedivosti pred silama prirode.
Većina likova u pričama su žene ukotvljene u vrlo krut patrijarhalni obruč naše prošlosti koja umnogome podsjeća na ovo današnje. Izmirene sa tragičnom sudbinom i bespogovornim preuzimanjem dužnosti žene, supruge, snahe i domaćice, bivaju u braku suočene sa brojnim iskušenjima i nerazumijevanjem kakvo donose određene situacije patrijarhalnog načina življenja.
Širu predstavu o personalnoj kulturi pojedinca u šaljivom svijetu našeg okruženja možemo uočiti u priči: Granica nasred sobe. Narator u njoj veoma zanimljivim pripovjedačkim tonom ironizira stanje savremenih ljubavnih (ne)prilika dvoje novih učitelja u selu.
Vasika zbog svog naziva i značenja u iseljeničkoj prošlosti Sandžaklija zauzima dominantnu poziciju. Težnja za ostvarenje sandžačkog sna o “pusto tursko”, nas dovodi do njene ekselencije Vasike (tur. vesika) koja se u životu ovdašnjih bošnjaka decenijama unazad vrlo dramatično doživljavala. Vasika je ostavila neizbrisive životne trauma na brojne muhadžirske porodice koje su se (nakon II svjetskog rata) iz Sandžaka odselile u Tursku. Slučaj je nalagao da se po Vasiku, između 1953. i 1964. god. moralo iseljavati u Makedoniju jer se do toga vremena iz Srbije nije mogao dobiti otpust iz državljanstva. O njoj su savremenici pisali na ovaj način:
“Vasika je riječ koja se danas najviše čuje među muslimanima jednog dijela Sandžaka i o kojoj se raspravlja na svakom koraku, na svakom mjestu, među svim ovdašnjim gađanima sela i grada. Jedni pitaju: Je li ti došla vasika. Drugi: Jesi li je podigao, treći: imaš li ti vasiku? itd. Ova riječ se čuje i kod mališana, samo što oni većinom slučajeva misle da je to neko prijevozno serdstvo. A to sam zaključio otuda što je u prošloj godini za vrijeme školskog raspusta. Bila moja djevojčica kod rođaka mi u drugoj varoši, te su je braća poželjela. Jedan od njih će reći: “žašto joj ne pošalješ vasiku da dođe”, dok drugi, još manji pita: “hoćemo li mi kada pođemo za Tursku, sa poštom ili na vasiku. Ustvari vasika je građansko pismo, koje šalju turski podanici svojim prijateljima i rođacima, da bi ga sa ostalim dokumentima priključili uz molbu za otpust iz državljanstva. Dobija se na taj način što turski podanici kod svojih mjesnih vlasti garantuju da njihov prijatelj, koji treba da se seli iz Jugoslavije neće pasti na teret države, nego da će ga oni izdržavati za izvjesno vrijeme – ako to bude trebalo. Ova mu vlast tu izjavu ovjeri i preko svog konzulata u našoj zemlji pošalje.” (J. Memić, Vasika, u: GVIS Sarajevo, 1959, 267.)
Teško je opisati muke i halove koje su u nedavnoj prošlosti bošnjačkim iseljenicima zadavali problem oko Vasike. Bilo je i onih koje su neodpečaćene ostale u kućnim fijokama. Oni koji su slušajući raznolike priče permanentno odustajali od nje i teškoća koje donosi muhadžirski (iseljenički) način življenja. Vasika je jedna od priča u ovoj knjizi. Hiljade doživljenih i neispričanih priča su otišle zajedno sa raseljenim sandžačkim narodom. Teško suočavanje sa bolnim osjećanjem napuštanja zavičaja zatrpalo je neke davno zapamćene priče u kojima je.
Osim toga, obrada svakodnevne životne tematike, koja zbog sličnosti problema u prošlosti podsjeća na ovu današnju, obezbjeđuje besmrtnost ovog pripovjedanja. Ramiz svojim stvaralačkim narativom podsjeća da ubuduće Koštampolje moramo posmatrati kao rasadnik leksičke i običajne kulture, zbog činjenice da se ovakvom selekcijom postiže primarni cilj pisanja. Ramiz je tragač ljudskih sudbina i nesreća čija životna dinamika upotpunjava ambijent jednog davno doživljenog vremena.
Sve u svemu, danas ozbiljna književno-teorijska kritika, Ramiza Šaćirovića mora vidjeti kao autentičnog predstavnika bošnjačke književnosti i pripovjedača raskošne tematske raznovrsnosti i snage koji u svijet naše književne i stvaralačke kulture unosi nepoznati i dobro oslikani svijet Pešteri i njegovog okruženja, čije se sudbine i tragika prepliću sa onima kakve vidimo u književnostima drugih naroda.
Ramizova Vasika je ova knjiga. Bez pasoša i bez dozvole boravka, ona će putovati našim svijetom i stići u mnoge muhadžirske krajeve. U domove koje Ramiz nije uspio posjetiti i zapisati još koju priču naših muhadžira. Zajedno sa ovim pričama koje će ostati u narodu onakve kakve su se zadržale u Ramizovom sjećanju. Ostaje mu da još poruči: “Knjigo moja, pređi na drugoga!”
Redžep Škrijelj