U izdanju međunarodnog udruženja „Stihom govorim“ iz štampe je ovih dana izašla prva knjiga Safeta Agovića – „Unuku u amanet“. Evo izvoda iz recenzije Danje Đokić, pjesnikinje iz Sarajeva:
„U ljudskom srcu je svijeća koja čeka na plamen.“ Mevlana Dželaludin Rumi. Zašto recenziju zbirke pjesama „Unuku u amanet“ čiji je autor Safet Haćimov Agović, započinjem citatom ovog sjajnog islamskog pjesnika i mislioca iz 13. stoljeća, filozofa, derviša i mistika? Iz razloga što ta svijeća koju svi posjedujemo, nosimo u sebi, može se zapaliti samo jednom iskrom, iskrom dobrote, plemenitosti, ljudskosti i ljubavi, u svim njenim pojavnim oblicima. Ta svijeća je zapravo i dar za pisanje koji dobijaju odabrani od Tvorca, rođenjem, bez obzira u kojem periodu svog života je upalili i bez obzira tko je i što je i kada je bi(l)o to kresivo. Jer treba nositi stihove u sebi, živjeti s njima, zapravo živjeti ih, da bi se kroz svjetlost, plamen te svijeće oglasili i podastrli pred nas svoju razgolićenu dušu, svoje osjećaje, svoja promišljanja. Pitam se, gdje je svo vrijeme u ovom autoru bila potisnuta ovolika silina iskrenih emocija i riječi, da bi, kao vulkan, eruptirala tek u ovom periodu njegovog života. Trebalo ju je osjetiti, inicirati i onda se naprosto duša razlila i pretvorila u čaroliju, rijeku, bujicu stihova i ispisala ovu zbirku poezije, autorov prvijenac.
Zbirka pjesama „Unuku u amanet“ nije podijeljena u cikluse, ali je odlično urađeno upravo to neistaknuto, nevidljivo, a sasvim jasno razgraničeno i izvedeno grupiranje pjesama. Koncept knjige je neuobičajeno urađen, što govori o originalnosti, kako stihova, tako i zamisli o izgledu same zbirke. Zbirka sadrži stotinu i jednu pjesmu, a razlog je sasvim jednostavan: opet autorova originalnost i želja da bude drugačiji od drugih, da to ne bude nekakav okrugao broj pjesama, kako to danas rade autori, nego da bude sto i još ona jedna, kao naknadno dodana, a zapravo savršeno zamišljena kao najava nove knjige.
Autor zbirku počinje pjesmom „Francuske kiše“ na koju se nadovezuje pjesma „Mittersheim“, dakle, autor kreće od mjesta, podneblja koje ga obilježava prebivalištem, da bi se sasvim lagano vratio u svijet djetinjstva, mladosti, odrastanja, prvih ljubavi, dragih prijatelja, rodne grude i zavičaja kojeg nosi u srcu. Teku, zatim, rodoljubni stihovi, ljubavni, duboko refleksivni, potpuno osobni i posvećeni ljudima koji su mu obilježili život, da bi knjigu sjajno završio pjesmom „Svima vama“ kojom se obraća svim čitateljima, svima koji su u zbirci na bilo koji način dodirnuti, zastupljeni, ali i onima kojih tu nema, ali koji se u ponekom od stihova sigurno mogu pronaći. Jer, pjesme su tako ljudski i toplo napisane, nadasve iskrene i prepune prelijepih slika i emocija, koje čitatelja ne mogu ostaviti ravnodušnim
Osnovna vodilja ove zbirke pjesama je ljubav, u svim njenim pojavnim oblicima: osjećaje koje nosimo u sebi od malena, kroz odgoj u obitelji, da bi je kasnije nadograđivali svakom godinom proživljenog života. Duboka ljubav, zahvalnost i poštovanje prema ocu i majci posebno je dirljiva u pjesmama posvećenim njima, baš kao i ljubav prema ženi uopće, koju autor nadasve poštuje i stavlja na pijedestal, zatim ljubav prema prijateljima, ženama iz prošlosti i sadašnjosti, prema voljenom biću, ljubav prema zemlji koju je izgubio, prema zavičaju. Posebno je istaknuta ta ljubav i požrtvovnost prema djeci i iznad svega prema unuku, kojima je cijela knjiga i posvećena.
Autor piše bosanskim jezikom, ali je interesantno, kako u pojedinim pjesmama, koje to tematski traže, koristi tuđice, uglavnom turcizme i arabizme, a koristi ponekad i same arhaizme, kojima obiluje govor ovog podneblja. Pjesme su pisane u prvom licu, ali ne zato što tako uglavnom piše većina pjesnika, pa i događaje iz svoje okoline, iz svijeta koji ih okružuje, opisuju iz svog kuta gledanja. Autor piše u prvom licu i opisuje sebe, svoj život i svoja promišljanja, poglede na svijet oko sebe, ali i uranja u dubinu svog bića, svoje nutrine. Čini mi se kako sam kroz ovu zbirku pjesama, iščitavajući autorov život, upoznavala istovremeno njega i kao autora/pjesnika i kao čovjeka. „Ljepota je u očima čitatelja“, ali ljepota je tek kad se pročita napisana ljepota, kroz originalnost i emotivnost, kroz iskrenost i suptilnost. Provesti nas kroz svoj život, dajući nam mogućnost da mu potpuno „uđemo“ u dušu, da osjetimo sva njegova promišljanja i raspoloženja, sve njegove sjete, tuge, boli, ali i radosti i sreću i ushićenje, neprocjenjiv je osjećaj. Vjerujem da je ova zbirka pjesama samo uvod, nagovještaj budućih zbirki, u kojima će pjesnik samo nastaviti tkati svoj život kroz stihove, kao što je to radio i u ovim pjesmama, u ovoj zbirci.
Danja Đokić
Safet Haćimov Agović, rođen je 20. 01. 1963. godine u Gornjoj Vrbici, opština Ivangrad (današnje Berane) u Crnoj Gori. Od 1965. godine živi u Vitomirici, opština Peć, Kosovo, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Fakultet za fizičku kulturu u Prištini upisuje 1983. godine, 1985. postaje nastavnik fizičke kulture, a na istom fakultetu 1987. godine i apsolvira. Počinje da radi kao nastavnik i profesor u osnovnim i srednjim školama u Vitomirici (Kosovo) i Goraždu (Bosna i Hercegovina). Od 1999. godine se nastanjuje u Francuskoj. Radovi su mu zastupljeni u zborniku Prva u svijetu Antologija facebook pjesnika u izdanju Kultura Snova (Zagreb, 2014. godine).
Zbirka Unuku u amanet je njegova prva knjiga.
Živi i stvara u Mittersheimu, Francuska.
