Redakcija Zoran Janković
Mnogo sam volio, u kasne, večernje sate, da slušam priče mog dede. On je bio nizak čovjek, isturenih jagodica i jakog čela što karakteristično za ljude koji kroz život idu samo naprijed, ali mudro, izbjegavajući posledice koje obično imaju oni koji se trude da uvijek idu pravim putem. Životni put njegove porodice je bio ispunjen događajima koji su bili puni padova i uspona, kao i kod većine ljudi koji su rođeni krajem devetnaestog vijeka, i koji su prosuti, igrom sudbine, kao sitno kamenje po trnovitom balkanskom putu. Njegova generacija je preturila preko leđa dva svjetska rata, a moj deda je dva puta pravio kuću.
Prvi put, njegova porodica, se selila kad se dogodila prva kolonizacija Vojvodine, poslije Velikog rata, kako su nekad zvali Prvi svjetski rat. Njega su tako nazivali zato što niko nije ni pomišljao da će se desiti i Drugi svjetski rat sa mnogo težim posledicama.
Život u ravnici, poslije burne mladosti provedene u nikšićkim čukama, bio je labudova pjesma za čovjeka koji je rođen u vrletima Crne Gore. Vrijedni ljudi su se mogli tada brzo skućiti u Vojvodini. Moj deda je imao povelik komad zemlje, za ondašnje uslove, koji nije mogao da održava sam, pa je povremeno morao da iznajmi ljude koji su radili na nadnicu.
Jedne godine, uoči Drugog svjetskog rata, posadio je moj deda repu na nekoj, većoj površini i kad je bilo vrijeme za berbu, krenuo je da se dogovori o cijeni nadnice koju će platiti radnicima. Kao i danas, i onda, svi dobri poslovi, kad je bio u pitanju dogovor, su se obavljali u kafanama.
Upregne moj deda čeze, obuče paradne pantalone za jahanje, ponese popriličnu svotu novca koja je iznosila bar polovinu vrijednosti koju je trebao da plati radnicima, i krene, sa salaša na kom je živio, u jedinu seosku kafanu u namjeri da napravi dobar posao.
„Slušaj sad šta ću ti reći! Ti si mlad, voliš kafanu i svakakve provode. Danas su druga vremena i dobro je da vi nemate muku koju smo mi imali: Siromaštvo, ratove i preseljavanja. To ti je vječita balkanska muka, samo neke generacije imaju manje a neke više sreće. Ali postoje mjesta koja su u svim istorijskim periodima ista. To su ti kafane i bordeli. Ovo drugo danas, hvala državi u kojoj živimo nema, ali ovo prvo je uvijek bilo isto i nikad se neće promijeniti. Mijenjaju se samo gazde kafana, prsate konobarice, kafanski inventar i države. Zapamti ovo, u kafanu nikad ne treba ići sa mnogo para, kad si umoran ili jako nesrećan.“
Govorio je tako moj dobri deda tamo pred kraj šeste decenije dvadesetog vijeka. Bio je srećan što je živio u državi koja je u ljudima izazivala poštovanje, doduše kao i svi oprezni ljudi koji su vidjeli veliku muku, umio je da tu istu državu žestoko kritikuje bez straha prema posledicama svoje kritike. Nije ni sanjao da će njegovi unuci doživjeti ponovo golgote rata; da će ta država, poslednja u kojoj je živio, izgledati danas, u dvadeset i prvom vijeku, kao balkanski raj, koji je vječito sanjan i nikad ostvaren, u odnosu one države koje su nastale na lešu poslednje balkanske Jugoslavije.
Prvi put u životu moj deda je nasuo i meni čašicu rakije, a ja sam imao taman toliko godina da mi se jedva poznavalo da mi brada raste. Osjećao sam se kao da sam odjednom porastao.
Nekako sam sam sebi izgledao viši nego što sam bio. Baba je sjedila pored limene peći, milovala je mačku i samo klimala glavom:
„E lud li si, vala, vazda bio! Sad pored tebe i dijete pije. Malo ti što mu pričaš svoju sramotu o tvom pijanstvu.“
Deda je pogleda oštro i obrati se meni:
„Ma jesam li ti ja ikad pričao ovu priču. Ako jesam računaj da se ona desila meni više puta.“
Nasmijasmo se svi. Naravno da sam znao o čemu priča, jer je tu priču pričao mnogo puta. Doduše, svaki put je ta priča dobijala neki novi, meni nepoznat, detalj, a vjerovatno, i mojoj babi koja bi se, kad god bi on dodao nešto novo njegovoj priči, slatko nasmijala.
Priča počinje, dakle, u kafani. Važno je reći da je tog dana moj deda čitavo jutro radio na njivi, pa je logično bilo da je bio umoran, a čovjek koji je vrijedan može biti nesrećan samo kad se zavadi sa ženom.
„E vidi ti sad sine, pa procijeni ko je kriv za ovo što se desilo. Čitavog života govorim da je za taj nesrećni slučaj kriva ova tvoja baba i jedna krava. Nije ona bila uvijek, kao danas, ovako fina i nasmijana. Takva je to sorta, mislim tvoja baba a ne krava.“
Sad sam se samo ja smijao jer je moja baba bila kriva što je moj deda zaglavio u nekoj kafani. Baba nije više imala smiješak na vrhu usne. Pogledala je dedu smrknutim pogledom a on je nastavio da priča kako je morao da plati kaparu na kaparu, pošto je moja baba bila emotivno vezana za krave.
Dogovore se njih dvoje da deda proda neku kravu. Dođe kupac i da kaparu[1]. Čitavo veče poslije toga plače moja baba za kravom Rumenkom kao da joj je rod rođeni. Moj deda emotivac, isti kao i ja, sutradan, kad je kupac došao po kravu, da kaparu na kaparu,[2] samo da ne gleda njene suze; samo da joj se vrati njena omiljena krava i njen omiljeni osmijeh, mislim babin.
„Velike su to bile pare. Mnogo su mu uvijek koštale njene suze i njeni osmjesi.“
Govorio je deda sa šeretskim smiješkom na usnama a baba je samo odmahivala glavom jer, vjerovatno, ta priča nije bila baš takva.
Tako umoran, od njive i nesrećan zbog babinih suza i izgubljene kapare, krene moj deda da završi posao u kafani.
Kafana između dva rata u selu, koje je bilo u blizini mađaske granice, izgledala nestvarno sa današnjeg gledišta. Neizbježni karirani stolnjaci, aluminijumske pepeljare i miris duvanskog dima pomiješan sa mirisom osušenog mesa iz neke pušnice koja se obavezno nalazila u blizini kafane, su bili uobičajeni u tom periodu. U rano predvečerje su se u kafani prvo skupljali stalni gosti. U nekom mračnom uglu stara Ciganka, izboranog, lica je nevoljno miješala karte prateći svaki pokret u kafani koji bi joj mogao značiti da će imati neku novu mušteriju. Stara i raštimana violina njenog supruga nije izazivala u njoj nikakva osjećanja. Bilo je to vrijeme kad je bilo u kafani malo gostiju pa je kafanska muzika svirala nešto za svoju dušu, a često i po navici bez smisla. Nevoljna i premorena konobarica bi zatezala svoju haljinu i namiještala pregaču izvježbanim pokretima. Gazda te kafane je bio neki Mađar. Rijetke su bile kafane u kojima su gazde bili Srbi. Odatle i potiče sremačka izreka:
„Nit je Švaba za gajdaša, nit je Srbin za birtaša“
Svi, koji su bili zaposleni u kafani ili su imali nekog interesa od nje, su bili smrknuti od svakodnevne muke koja je znala potrajati do zore. Ali čim bi se pojavili prvi, pravi gosti odmah bi se sve promijenilo. Osmjesi bi se vidjeli na licima ostarjelih muzičara i umornih konobarica. Oni su se, premorenim radnicima, koji su čitav dan proveli na njivi, činili uvijek isto: Iskreni i prijateljski. Ne kaže se džaba da dobar birtaš može biti bolji ispovjednik od sveštenika.
Takvog jednog predvečerja, u jednu takvu kafanu stigao je moj deda i čekao da se pojave ljudi sa kojima je trebao da dogovori berbu repe. Mnogi su se začudili njegovom dolasku. Pozdravljali su ga blago i odmjereno. Bili su to iskusni, stalni kafanski gosti, lovci na besplatno piće, koji su znali kako treba prići čovjeku koji ne ide često u kafanu. Ponudili su mog dedu sa nekoliko besplatnih rakija a on je provodio vrijeme u prijatnom razgovoru sa ljudima koje je rijetko viđao.
U kafanu je ušao poslednji od onih koji su zarađivali od te kafane. Izuzetno visok čovjek, izmučenog lica, kome su dugački brkovi bili pravilno savijeni na obe strane i ostavljali su utisak čovjeka jake volje i velike visprenosti. Bio je to poznati, bački guslar Milovan koji je išao od mjesta do mjesta; uveseljavo je narod svojim pjesmama i podsjećao koloniste na njihovo djetinjstvo, rodne krajeve i mladost. Bilo je to vrijeme kad su se ljudi, koji je jednom presele iz rodnog kraja, rijetko tamo vraćali. Rijetki su bili obilasci porodice u rodnom kraju jer se dugo putovalo i mnogo je koštalo.
Milovanova pojava je ostavila jak utisak na posjetioce kafane. Neki su ustajali da se rukuju s njim, a neki su ga i zvali da sjedne s njima za sto. On je to rado prihvatao, pa je često mijenjao mjesta u kafani. To je, ustvari, bio ranije dogovoren scenario sa gazdom kafane jer se tako ostvarivao veći promet. Milovan, naravno nije ništa plaćao. Na mog dedu on je ostavio drugačiji utisak. Deda se, odjednom, isključio iz događanja u kafani. Zamislio se duboko i čitavo djetinjstvo i mladost su mu za nekoliko minuta prošli kroz glavu. Bistri, vidrovanski potoci i miris nikšićkih šuma su bili jedino što nikad nije mogla da mu nadoknadi bačka ravnica. Ovaj čovjek ga je podsjetio na rodni kraj i gorštake kojima se divio čitav život. Sjetio se običaja koji ne postoje u sredini u kojoj je živi i načina na koji su se ljudi ophodili jedni prema drugima. Učinilo mu je kao se čitava Crna Gora za trenutak nalazila u liku ovog čovjeka, Milovana guslara.
Počeo je odjednom da pije mnogo, malo je jeo a sve više je častio. Bližila se ponoć i kad je ciganska muzika bila na vrhuncu, on je, odjednom, ustao, platio svoj račun i izašao iz kafane. Jedva se popeo na čeze. Zaspao je čim su konji počeli da trče jednoličnim kasom, dok mu se truckanje na kolima činilo kao najljepša muzika njegove mladosti, na zvuk gusala.
„Ja sam mislila da ga je neko ubio. Ležao na sjedištu čeza dok se mu ruke mlatarale udarajući u potezu. Glava mu je visila ispod levče.“
Tako je njegov dolazak opisivala moja baba sjetnim i tihim riječima. Deda bi se namrštio i namignuo mi:
„Muči jadna. Samo sam drijemao. Što da tjeram konje kad sami znaju doći kući. Bolje da spavam.“
Svi smo se opet smijali. Lijepo se sjećati događaja, koji nisu bili prijatni, poslije mnogo godina, kad oni ne ostave velike posledice na ljude.
Kad se otrijeznio moj deda je otvorio novčanik i kad je vidio koliko je sinoć potrošio novca u kafani on je poblijedio.
Obukao je svoje najgore radno odijelo. Stavio u zobnicu komad slanine i glavicu luka. Nasuo je u drvenu čuturu vodu. Upregnuo je konje u kola i rekao babi da će se vratiti kasno, i da ide da radi. Kad je već mrak odavno bio pao deda se još nije bio vratio, pa je moja zabrinuta baba poslala jednog čovjeka da vidi šta je s njim. Vratio se čovjek iz njive sav zblanut:
„Mileva, tvoj muž poludila. Bere repu po mraku sam.“
Vikao je stari Mađar Pišta koji je bio radnik na imanju ali i dedin dobar prijatelj.
„Pokušao da govorim da ide kući. Neće. Pokušao da pomognem. On me oterao.“
Baba je sjela u kola i otišla na njivu. Ponijela je vruću pogaču i još malo slanine i vode. Vidjela je svog muža kako po mjesečini bere repu. On se okrenuo. Pokazala mu je gdje će mu ostaviti stvari i popela se na kola. Bez riječi, još jednom je pogledala za čovjekom kome je rodila petero djece. Nekako sjetno je klimnula glavom i potjerala konje. To klimanje glavom je bilo znak da ona zna zašto on to radi. Značilo je i da se ponosi čovjekom koji se uvijek borio da pošteno i radom zaradi svoj dinar. Ponosila se čovjekom koji umije sam sebe kazniti za svoju grešku. Nije bio važan novac koji je potrošen, niti je bilo važno gdje je potrošen. Važno je bilo da svako sebi, a poslije drugima, pokaže šta je njegova prava ličnost pa makar svi pomislili da je poludio.
Koliko dana je moj deda tako sam brao repu je zavisilo od toga koliko puta mi je pričao tu priču, a sigurno se to desilo mnogo puta. Svaki put, kad bi on povećavao broj dana i noći koje je proveo u njivi, osmijeh na licu moje babe postajao bi sve širi a deda bi kad bi rekao broj dana sa osmijehom na usnama pogledao prema njoj.
Postoje ti sitni, mali i gotovo neprimjetni gestovi kod ljudi koji osjećaju jedni druge. Njima oni izražavaju svoju pažnju i odanost. Danas su takvi momenti rijetki u suludoj trci za boljim životom koji znači samo trenutak radosti pred televizorom ili nekom socijalnom mrežnom, pa se vrlo rijetko oni koji se vole gledaju u oči. U pogledu se nekad može vidjeti sva strast koja ne prolazi godinama, nego se samo ponavlja; strast koju imaju oni koji se poštuju i vole na ispravan način.
Nekad je bilo drugačije. Vođenje ljubavi je bila prijatna zabava sa radosnim rezultatima u koje i ja spadam, a razgovori i pogledi su bili izraz ljubavi i respekta.
Nažalost, danas su rijetki oni kod kojih je vođenje ljubavi strast. Ona je vremenom postala vrsta neobičnog sporta. Takmičenje u brzom pražnjenju sebe. Danas su pogledi svedeni na divljenje mobilnom telefonu ili beskrajno gledanje u ekran. Danas su rijetki oni koji pričaju priče.
__________________________
[1] Kapara je iznos novca koji daje kupac prodavcu kao gara-
nciju za njihov dogovor o kupoprodaji. Ona iznosi obično trećinu od ugovorenog iznosa. Depozit je danas uobičajen izraz za kaparu.
[2] Kapara na kaparu je izraz koji se upotrebljava kad prodavac odustane od prodaje. On je dužan da plati kupcu dvostruki iznos od kapare.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954. godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do 1992. živio u SFRJ. Tokom 1993. preživljavao u Bosni i Hercegovini. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Živi i radi u Beogradu.
