Redakcija „When the power of love overcomes the love of power the world will know peace.“
(Jimi Hendrix)
Taj užasan dosadan, nepravedan svijet, sa svim ti užasnim dosadnim, nepravednim ljudima; o čemu oni govore? Te isprane face, koji je smisao njihovog postojanja u ovome cjelokupnom svemiru bez granica? Uzmi trenutak i malko razmisli o tome, nalazimo se u svemiru sa beskonačno mnogo mogućnosti oko nas, sa bezgraničnom ljubavlju oko nas; a što mi radimo? U najboljem slučaju, kada se ne ubijamo međusobno, sjedimo po birtijama i raspravljamo o besmislenim stvarima, o tako užasno glupim stvarima da i bogove zaboli glava na što mi trošimo dragocijene riječi. Pored mene mizerna ljudska bića raspravljaju o tome kako su neki kreteni kastrirali druge kretene prije nekih 300 godina, što je najgore, taj razgovor nema nikakve koristi za bilo koje ljudsko biće koje se nalazi pored mene, u potpunosti je besmislen. Stol do njih, tema je nova frizura nekog popularnog proletera iz Amerike, s lijeve poštar se sakriva od policajca jer se raznoseći mirovine nacugao i jedva normalno funkcionira, konobar bulji u mobitel razmišljajući o tome kada će mu smjena završiti kako bi mogao otići kući i nastaviti buljiti u mobitel, ljudi po parkiralištu pregledavaju automobile i nadmeću se u svome znanju o istima. I tako već 23 godine, sjedim i slušam najveća sranja koja ljudske usne mogu proizvesti. Za ljubav bogova, ne bi li mi kao bezgranična razumna energetska bića trebali težiti prema višim razinama postojanja, samorazvijati se duhovno i maksimalno iskoristiti ovaj mali život koji nam je poklonjen? Umjesto toga mi se zadovoljavamo bespotrebnim materijalnim stvarima koje su izumljene kako bi odvratile našu pozornost i zabavile nas. Ljudi oko mene prestali su se razvijati i čitati knjige kada su napustili škole, većina njih ostatak života provodi radeći za druge ljude i slušajući što im oni govore, ni u ludilu se ne bi zapitali: Što ako me lažu i iskorištavaju? Evo i nekog klošara pomućenog uma koji se žali samome sebi kako nema novaca i naručuje novo pivo koje će mu dodatno skratiti ovozemaljski život. Što prolazi kroz njegovu glavu? Potomak najvećih civilizacija, najvećih filozofa i proroka u ljudskoj povijesti razmišlja kako će nabaviti novac za novo pivo, bijedna sramota ljudskog roda. Kakve veze ima taj obojani papir za koji svakodnevno tisuće ljudskih bića gine u agoniji, za koji milijune ljudskih bića pati i jedva preživljava; u ovome svemiru, u ovoj realnosti? Kakve je radosti donio obojani papir malome djetetu, koje zbog tako uređenog sustava, živi u kartonskoj kutiji i slučajne prolaznike moli za komadić kruha?
Gdje su razgovori o filozofiji ili umjetnosti? Zar su ljudi zaboravili koliko je to važno kako bismo evulirali na duhovnoj razini, kako bismo odbacili nepotrebno materijalno i prihvatili ljubav, koja jest najljepša i najmočnija energija u cjelome svemiru? Iskreno, takva saznanja o boli i patnji, nepravdi između bogatih i siromašnih, o ljudskim zločinima protiv drugog ljudskog bića, protiv prirode i svih životinjskih bića; rastužuju me u tolikoj mjeri da bih najradije pao na koljena i zaplakao, uzeo pištolj i prosvirao si glavu jer ne mogu učiniti apsolutno ništa kako bih srušio nepravdu koja vodi ovaj svijet, kako bih srušio ovaj sustav moderne civilizacije koji smo izgradili; sustav super moderne i napredne civilizacije, demokratske i tolerantne, gdje svake sekunde tisuće ljudskih bića pati i umire u mukama.
Čak i sada, kada ovo pišem, na desetke tisuća ljudskih bića umrlo je pitajući se zašto, zašto su toliko patili i bivali ostavljeni od onih koji imaju dovoljno hrane i lijekova da bi ih spasili.
Kako bih se mogao smijati od sreće poznavajući svu tu bol? Koji je smisao ako moram raditi 10 sati na dan kako bih kupio stvari koje su nepotrebne za moj opstanak ili duhovni razvoj, znajući za svu patnju i nepravdu koja je nanesena drugim ljudskim bićima? Kako bih se mogao smijati? Svake sekunde mog smijeha na tisuće djece umire od gladi ili bolesti, jeli to pravedno? Ako se postaviš u neutralan položaj u društvu, pri tome mislim da odbaciš religiju, politiku, nacionalnost i ostale prepreke, vidiš svijet kakav on zapravo jest. To je strahovito iskustvo, jer iza onog prekrasnog platna naše civilizacije kojeg nam svakog dana serviraju putem medija, politike i religije nalazi se užasna istina, istina da srljamo u vlastitu propast ubijajući sami sebe i ubijajući ovu malu plavu planetu. Nitko ne brine o tom pitanju, svi zatvaraju oči na taj problem i pretvaraju se kako je to problem nekog drugog. Dobrostojeći čovjek neće razmišljati o ljudima koji žive u blatu bez hrane i pića sve dok sam ne iskusi takvo užasno iskustvo, a tada je prekasno. Na našoj planeti ima dovoljno hrane, vode i materijala da bi svako ljudsko biće moglo dostojanstveno živjeti, bez boli i patnje pitajući se što će sutra jesti. Prenapućenost zemlje je obična glupost, politički trik kako bi se kod ljudi izazvao strah. To različiti vladari rade već tisućama godina, izazivaju strah kod običnih ljudi kako bi ih držali pod kontrolom, jer da cjeli planet živi u harmoniji ne bi nam bili potrebni kraljevi ili vladari, a tada bi sadašnji vladari izgubili sve povlastice ugodnog života koji im donosi patnja i rad siromašnih. Strah je najveća prepreka našeg razvoja, i tako dugo kada će se ljudi bojati razmišljati svojom glavom i poduzeti nešto po pitanju patnje koja se nalazi svuda oko nas, ljudski rod nikada neće pronaći mir na zemlji. Lako je reći da se nas ne tiće što se događa u zemljama trećeg svijeta, ali ipak nas se tiće. Svi smo mi zapravo jedno. Sve je povezano i nikada ne prestaje biti povezano; čak ni ovozemaljska smrt nije kraj. Ona je samo početak novog putovanja; naša duša, životna energija, svijest, ili kako je god nazvali, prelazi u neki drugi oblik energije koji naš um još uvijek ne može razumijeti. Ako nastavimo juriti materijalno umjesto duhovnog, nikada ni nečemo shvatiti taj prelazak u drugu realnost. To nisu gluposti, čak naša fizika podržava te tvrdnje; tvrdnje kao što su paralelne dimenzije ili druge realnosti, ili naša životna energija koja se ne može izgubiti već prelazi u neki drugi oblik energije. Cjeli svemir je povezan u jedno i ni jedno živo ili mrtvo biće ne može se osloboditi te veze. Patnja jednog čovjeka je patnja cjelokupnog čovječanstva. Dakle, naš planet vrišti od agonije i boli, a mi ništa ne poduzimamo.
Nakon toliko stoljeća međusobnog nadmetanja, sebičnosti, laži, licemjerja, ubijanja, mučenja i svega ostalog, još uvijek nismo naučili lekciju. Iznova i iznova ponavljamo iste greške, možda nam je ipak potrebna apokalipsa kojom nas straše od malih nogu. Djecu od pet godina starosti učiti kako će vječno gorjeti u vatri ako prekrši neko pravilo pisano od polupismenih čobana na bliskom istoku prije 2 000 godina, zaista civilizirano i napredno od nas. Zemlju je već nekoliko puta zadesila apokalipsa, i vjeruj mi, nitko u oceanu zvijezda i njihovih planeta to ne bi ni primjetio. Do danas je poznato 700 supernova, od kojih se tri nalaze unutar naše Mliječne staze, i to ni na koji način nije utjecalo na nas. Tko zna koliko je živih bića i planeta izgorjelo u tom paklu, a mi samo brinemo o rezultatu jučerašnje utakmice.
Što se toga tiće, nečete ni završiti u paklu ako ste danas drkali, time ste samo ugodno usrećili samoga sebe, nikakav starac sa bijelom bradom nije virio preko vašeg ramena kada ste to radili. Smješno, vođe svih vrsta hrane narod običnim sranjima, a oni se čvrsto za to hvataju u nadi kako će im biti bolje u životu.
Ni ja osobno ne mogu vjerovati kakva sranja mi prolaze kroz glavu na ovaj lijep sunčan dan. Zašto si uopće postavljam takva pitanja? Besmisleno je, svejedno se ništa neće promjeniti. Možda sam jednostavno bolestan, kao i svi ljudi koji si postavljaju takva pitanja.
